Rock, disco rock, electro rock, synth pop, trance, house... dalo bi se nizati još odrednica uz ono što su Simple Minds ponudili na albumu punom snažnih ritmova i energije, ploči koja će koncertno moći živjeti u klupskim prostorima i dvoranama, ali i na stadionima
Da povratak u prošlost ne mora biti ništa loše potvrđuje i novi, šesnaesti po redu, studijski album čuvenog škotskog sastava Simple Minds, ploča »Big Music« koja je po izlasku uz solidne rezultate na ljestvicama prodaje i slušanosti zabilježila i vrlo dobre ocjene kritike koj se kreću u rasponu od procjene kako je riječ o njihovom najboljem albumu u 21. stoljeću pa do još laskavijih procjena poput one britanskog rock časopisa Mojo za čije je novinare »Big Music« najbolji album Jima Kerra i društva u posljednjih trideset godina. Dobre ocjene u velikoj su mjeri rezultat činjenice da su inspiraciju našli u vlastitoj glazbi s kraja sedamdesetih i prvog dijela osamdesetih, razdoblju koje je prethodilo njihovim velikim svjetskim uspjesima i pretvaranju grupe u pravi stadionski bend. Već prvo slušanje albuma potvrđuje kako je riječ o glazbenoj cjelini u kojoj su uspješno spojeni fascinacija synth popom osamdesetih znana s njihovih albuma »Empires and Dance« i »Sons and Fascination« s gitaristički orijentiranim albumima »New Gold Dream«, »Sparkle in the Rain« te »Once Upon a Time«. U sve to Mindsi su ugradili i na svjetskim stadionskim turnejama stečeno znanje korištenja efektnih refrena i upečatljivih rifova »podebljanih« snažnom ritam sekcijom pa sve skupa djeluje moćno, poletno, energično i dovoljno moderno da privuče i mlađe slušatelje, a da će oni koji su uz ove dečke iz Glasgowa odrastali početkom osamdesetih ovaj album jako rado slušati ne treba nimalo sumnjati.
Zlatne godine
Da su u trideset i sedmoj godini postojanja (osnovani su 1977. godine u Glasgowu, prvi svjetski broj jedan imali su 1985. godine pjesmom »Don’t You«) okrenuti svojim zlatnim godinama svjedoči ne samo zvuk osamdesetih, već i izbor pjesama pa su tako čak tri pjesme (»Blindfolded,« »Midnight Walking« i »Imagination«) sa standardnog izdanja albuma nastale u prvom dijelu osamdesetih, a vrlo bogata de luxe verzija nudi i obrade dva bisera iz sedamdesetih, sjajnu »Dancing Barefoot« Patti Smith iz 1979. godine te kultni Doorsov hit »Riders on the Storm« iz 1971. godine. Ostale pjesme novijeg su datuma – dio njih nastao je i za vrijeme snimanja prethodnog albuma, ploče »Graffiti Soul« iz 2009. godine, a »Blood Diamonds« i »Broken Glass Park« objavljene su prošle godine na albumu velikih hitova. Naravno, većinu posla na produkciji napravili su sami članovi grupe, a pomagali su Steve Osborne, Andy Wright i Steve Hillage te, što je zanimljiv ustupak mlađim slušateljima, Iain Cook iz grupe Chvrches koji je čak i koautor dvije pjesme. Zanimljivo je svakako da Mindsi, za razliku od nekih drugih veterana rock scene, nisu nimalo škrtarili pa standardna verzija albuma nudi 12 pjesama i 52 minute glazbe, ali je definitivno bolje nabaviti deluxe verziju na kojoj je šest dodanih pjesama i još 26 minuta glazbe, čime se s ukupnih 78 minuta »Big Music« pretvara u jedan od najdužih albuma 2014. godine.
Mali biser
Tematski grupa i Kerr ostaju u okvirima onoga što o njima već znamo, a to znači da vole iznositi stavove o svijetu koji ih okružuje i to ponekad čine sasvim dobro. Tako uvodna »Blindfolded« nudi mračnu sliku suvremenog svijeta u kojem, po Kerru, gotovo svi nosimo povez na očima i ne vidimo što se zbiva. »Midnight Walking« kritika je činjenice da u potrošačkom društvu sve veći broj ljudi bijeg od pravih problema traži u zabavi, ponajprije stoga jer je to u ovom vremenu masovne konfuzije najlakše. »Ljudskosti imam samo u sebi, ne pokazujem je«, pjeva Kerr u »Human« da bi u »Concrete and Cherry Blossom« kroz kontrast betonske džungle i cvata trešnje pokušao iskazati (pre)velike razlike između »prirode i društva« suvremenog čovjeka. »Kill Or Cure« i »Spirited Away« su gotovo klasične ljubavne pjesmne, pri čemu je ovu posljednju moguće shvatiti i kao priču o gubitku duhovnog u svijetu u kojem prevladava materijalno. »Big Music« i »Broken Glass Park« posvete su ljubavi prema glazbi i potrebi za glazbom, onom pravom, koja ispunjava svo biće i čini život smislenim, a dvije ponajbolje pjesme su baš one najneobičnije. »Let the Day Begin«, obrada istoimene pjesme grupe The Call iz 1989. godine svojom optimističnošću, poletom i himničnošću odudara od pomalo mračnog raspoloženja albuma, a pravi mali poetsko-glazbeni biser je za sada jedini singl s albuma, tema »Honest Town« u kojoj Kerr pjeva o tome kako sa svojom majkom koja je teško bolesna i kojoj se približava smrt odlazi na možda i posljednju vožnju njihovom gradom, Glasgowom.
Malo nostalgije
Rock, disco rock, electro rock, synth pop, trance, house… dalo bi se nizati još odrednica uz ono što su Simple Minds ponudili na albumu punom snažnih ritmova i energije, ploči koja će koncertno moći živjeti u klupskim prostorima i dvoranama, ali i na stadionima. Glazbeni povratak u prošlost definitivno je uspješan.
– Ne možeš se vratiti natrag u te godine – rekao je Kerr u razgovoru za časopis Guardian, ali možeš zagrliti i oživjeti duh tog doba. Osjećali smo obvezu osvijetliti to doba ne samo zato što je glazba tada bila divna, već i zato što se već dosta dugo grupu Simple Minds ne shvaća kao grupu koja je stvarala i takvu glazbu – rekao je Kerr koji je u društvu s ostatkom grupe uspio ne samo oživjeti prošlost, već ponuditi i duh novog doba, odnosno napraviti album, kako ga je i sam nazvao, »snage i strasti«, ploču koja, bez obzira na svu nostalgičnost (a malo nostalgije uvijek dobro dođe) objedinjuje i prošlost i sadašnjost grupe.
