RIJEKA – Sandro Bastiančić objavio je “Priču”, novi studijski album. Tim smo povodom razgovarali s njim i najprije ga upitali je li zadovoljan početnim reakcijama na njegovo drugo kantautorsko soloizdanje.

Jako zadovoljan. Već lijepi uzorak relevantnih ljudi kaže mi “jako lijep, ujednačeni album”… Drago mi je da nema trenutaka opuštanja, jer kod mene toga nema nikad.

Kako je i koliko dugo nastajao album?

– Puno kraće od priprema i prikupljanja materijala za prvi album. Za ovaj mi je trebalo bruto dvije godine. Imao sam pristojnu radnu temperaturu nakon “Šlagera sezone”, recimo da sam bio uhodan, a nisam se mogao oteti dojmu da prvim albumom nisam sve rekao. Recimo da sam imao prednost u startu. S iskustvom prvog albuma bilo je i lakše raditi.

Osjetio sam kako moram ostati u ovim vodama u kojima, recimo, dobro plivam. Akustične gitare, usna harmonika i dobro složene harme. Vokalne linije su dolazile same od sebe uz takvu podlogu.

Bučna rock veselica

Moj je dojam da ste se, u odnosu na odličan debi, još više okrenuli utjecaju američkih kantautora. Je li bilo posebnih uzora?

– Moji favoriti iz djetinjstva ostaju za cijeli život; Stonesi, Beatlesi, Neil Young, Byrdsi, Dylan, Carole King, James Taylor, Eaglesi; naravno i svi oni koji su se pojavljivali kao novi izvođači tijekom godina. Posljednjih sam godina intenzivno slušao Jacksona Brownea, počašćen sam ako se to i u nekim mojim radovima može prepoznati.

Ova godina donijela je niz fantastičnih albuma na riječkoj rock (i pop) sceni. Jedan od njih je i vaš. Kako tumačite ovu diskografsku riječku eksploziju?

– Mislim da je ovo snažan riječki odgovor na eksploziju svega i svačega. Eksplozijom na eksploziju, rekao bih. Drago mi je da se Rijeka žanrovski disperzirala, uistinu svega lijepoga može se čuti, ali opet u nekim finim tonovima. Moji favoriti su, već duže, My Buddy Moose.

Planirate li koncertima predstaviti album?

– Planiram, ali nemam ništa u planu (smijeh). Šalim se. Planiram svakako jer osjetim na terenu, ljudi bi rado poslušali kantautorsku glazbu uživo. Nemam upisane datume, između ostalog i zbog toga što djelujem na nekoliko frontova, s nekoliko formacija. Evo… Blagdan Band, formacija s Prljom, Matejem, Vavom i Tibljašem se reaktivirala. Bučna rock veselica.

Povratak En Facea

Nagovijestili ste mogućnost obnove rada matičnog sastava En Face. Kako tu stoje stvari?

– To je iz mogućnosti prešlo u realnost. U bend se vratio Miro Vidović, Sanjin Eterović je voljan pomoći koliko stigne, Tibljaš je tu… Krećemo sa starom-novom postavom. Osjetio sam snažnu potrebu nazvati ljude, pitati je li vrijeme za povratak takvog En Facea, dobio sam odličan feedback i moram(o) iskoristiti jaku želju i zanos, napravit ćemo nešto dobro, obećajem.

Nekoliko svirki En Face je odradio prethodnih godina, kad nas je netko nostalgijom ponukan nazvao. Te koncerte pod imenom benda odradila je postava osvježena mladim vrhunskim glazbenicima, Dino Ivelja na basu i Zvonimir Radišić na gitari, pored standardnog Tibljaša na bubnjevima. Sjajni dečki… Uživao sam s njima, nešto i naučio, ali zamolio sam ih za razumijevanje, opisao sam im svoju ludu želju i nekakav poziv iznutra, baš sam želio probati još jednom sa starim dobrim društvom.

Dino i Zvone su pokazali još jednom svoju veličinu, daju mi za pravo i ne vide ovo kao razlaz naše formacije, nego otvaranje još jednog terena. Nadam se da ćemo Dino, Zvone i ja surađivati na svim mojim budućim samostalnim izdanjima.