Kraljica operetne scene, lepršava, koketna i uvijek nasmijana. Operna pjevačica Sandra Bagarić i njezin suprug pred desetak dana proslavili su 24. godišnjicu braka. Suprug Darko bio je njezin profesor na Akademiji u kojeg se zaljubila na prvi pogled te ga nedugo nakon toga zaprosila.

Sandra i Darko imaju dva sina Marka i Lovru, pa joj naslov primadone pripada ne samo u operi već i kod kuće. Šaljiva, nasmijana, vedra, s brojnim otpjevanim opernim ulogama, Sandra se okušala i kao glumica u kazalištu, ali i u TV-serijama.

Slobodne trenutke najradije provodi u Crikvenici, gdje su pronašli malu romantičnu kućicu za odmor zbog koje se još više raduje ljetu kao i zbog sakralnih koncerata koji je uskoro očekuju u Istri.

Soba broj 13

Sa suprugom Darkom nedavno ste proslavili 24. godišnjicu braka, kako je to izgledalo? Šampanjac, ruže, torta, baloni, konfeti…?

– Ove godine bilo nam je 24. godine braka, a iduće slavimo okruglih 30 godina naše ljubavi, zajedništva, prijateljstva… Ja sam operetni tip i svaki dan nađem razlog za slaviti život, u potrazi sam za ljepotom u svakom kutku i beskrajno zahvalna na svim darovima, malim, besplatnim, koji su svuda oko nas.

Na godišnjicu braka, kao i većina parova, evociramo uspomene, prepričavamo lijepe trenutke, podvlačimo crtu s dosad postignutim, radimo planove za iduću godišnjicu, uživamo u društvu naših, sada već velikih, sinova, 21-godišjeg Marka i 17-godišnjeg Lovre, te našeg ljubimca, mješanca čina i pekinezera Čupka…

Sandra i suprug Darko iduće godine slave okruglih 30 godina ljubavi

Kako vam se dogodila ljubav? Darko je bio vaš profesor, je li bio strog?

– Ugledala sam ga u sobi broj 13 na Muzičkoj akademiji 1992. godine i rekla si: »Ovom ću čovjeku roditi djecu«. Zavodili smo se glazbom, što i dandanas radimo, sretni što imamo jedan jezik koji nas odvaja od ovozemaljskih problema i uvijek nam omogućava bijeg od stvarnosti u neka lijepa romantična putovanja gdje možemo u našoj duhovnosti voditi ljubav.

Je li istina da ste vi kleknuli, zaprosili Darka?

– Da, na Pagu! Inače sam prebrza, a vjerovatno bismo se mi još zabavljali da sam čekala njeguvu prosidbu (smijeh).

Jeste li uvijek i u svemu tako inovativni, hrabri i odlučni?

– Da nisam pjevačica, bavila bih se režijom, svakodnevno režiram naš život. Ponekad sam autoritativna, moji dečki bi rekli »naporna«, ali uvijek sam za konstruktivan razgovor. Inače sam razgovorljiva, stalno raščlanjujem, užasan sam detaljist, promišljeni improvizator, prihvaćam prijedloge i što sam starija, sve sam tolerantnija. Svako jutro zamolim Boga da mi da samo mudrosti.

»Hahar« u operi

Pomalo ste nespecifična operna pjevačica, razigrana, zavodljiva, rekli bismo »hahar« u operi, kako je to prolazilo na putu vaše karijere?

– Dobila sam jako puno talenata. Na meni je da radim na njima i da ih dijelim. Dopadljiva ambalaža je uvelike olakšala moj probitak na scenu, ali u mom slučaju puno više igram na kartu vedrog karaktera, otvorenosti, temperamenta, iskrenosti, ne kopiram, svoja sam, volim se igrati, obožavam transformacije..

Odabirom repertoara i uloga, šaljem poruku svog životnog mota, kao primjerice: »Ja ljubim«, »Život je lijep«…

S mnogima ste surađivali: Vladom Štefančićem, Ljiljanom Molnar Talajić, Vjekoslavom Šutejom… Čemu su vas ti doajeni kazališne i glazbene scene najdragocjenijem naučili?

– Vlado Štefančić, moj scenski otac, prepoznao je moje talente 1994. godine. Dao mi je glavnu ulogu u opereti »Madame Troubadour« i dobila sam stipendiju, a odmah nakon završene Muzičke akademije, stalni angažman u Kazalištu »Komedija«.

Vlado je 25 godina krojio operetni repertoar po meni, odigrala sam sve operetne primadonske uloge, naučio me umjetničkom poštenju tog zanata.

Njemu mogu zahvaliti jer je imao povjerenje i vjeru u mene brižno birajući repertoar i izgrađujući me kao umjetničku personu. Upijala sam njegovo znanje, uživala u zajedničkom radu, utjelovila mnoge naslovne heroine u njegovim režijama.

Imali smo odnos pun poštovanja i ljubavi.. Veliko mu hvala za Rosalindu, Adelu, Groficu Maricu, Kneginju čardaša, Anu Šafranek, Fiametu, Ninu Filipovnu…

Moja profesorica na Akademiji Ljiljana Molnar-Talajić odškrinula mi je vrata sobe broj 13 u kojoj sam provela najljepše trenutke svoje mladosti, učenja, umjetničkih potraga u društvu velikog pedagoga, svjetske primadone. Naše druženje je preraslo u veliko prijateljstvo, obostrano povjerenje.

I danas se sjetim svih njezinih savjeta kojima mi je nesebično otkrila mnoge pjevačke tajne. Vjekoslav Šutej mi je odškrinuo vrata opere operom »Ljubavni napitak« u Splitskom teatru, vidio me kao Traviatu, ali nažalost prerano nas je napustio… Moja profa je za mene rekla da sam operni glas – operetni karakter. Ja operetu živim i privatno i profesionalno.

Kako surađujete sa suprugom na profesionalnoj razini, tko koga sluša i na koncu posluša?

– Kako kad, sad već imamo puno kilometara zajedničke scene, Darko je pedantniji, ja sam lepršavija u pristupu, a naše probe znaju biti male uvertire i totalno su nepredvidive. S vremenom smo postali tako uhodan tim pa možemo na koncert i bez probe.

Dobro odležano vino

Volite operetu i sakralno pjevanje što baš i nije blisko. Kako to sve uskladite sa sobom?

– Svi mi u sebi nosimo puno likova… Ja sam operetni tip, ali moj alter ego je sakralna glazba. U opereti izravno komuniciram s publikom, živim tekstom glazbe i ritmom govora tijela, sve izbacujem »na van«.

U crkvi imam intimnu ispovijed, pobožno sam skrušena, uživam u prirodnoj akustici crkvenih prostora, ostajem u promišljanjima sakralnih tekstova i propitkivanja naše prolaznosti.

Sandra Bagarić s obitelji

Izdali ste CD prije dvije godine povodom 25 godina karijere, sad već najavljujete novi za 30 godina djelovanja i to s repertoarom Rahmanjinova i Čajkovskog, što vas privlači ruskim kompozitorima?

– Posljednjih godinu dana iskoristila sam snimajući dva nosača zvuka, prvi je hrvatska vokalna lirika naslova »Sjećanja« s pijanistom Darkom Domitrovićem u izdanju Nota Bene Recordsa, a na repertoaru su skladatelji Zajc, Hatze, Gotovac, Pejačević, Cossetto, Prebanda.

Drugi CD čine dijelovi opereta pod nazivom »Happy End« sa Zagrebačkom filharmonijom i kolegama iz Kazališta »Komedija« koji je hommage moje 27-godišnje operetne karijere. Repertoar su naslovne uloge u kojima sam igrala iz opereta »Šišmiš« (Strauss), »Kneginja čardaša« i »Grofica Marica« (Kalman), »Vesela udovica« (Lehar), »Mala Floramye« (Tijardović) i »Madame Troubadour« (Albini).

Oba su projekta produkt dvaju desetljeća studioznog rada koja su čekala trenutak slobodnog vremena da im se mogu posvetiti. I tako dok »velike« forme koncerata i predstava trenutačno odmaraju, otkrila sam studio.

Uživam u snimanju i ostavljam trajne zapise svog umjetničkog postojanja. Dosad sam snimila pet izdanja – »Sonata od sna«, »BelCante«, »Adagio«, »Sjećanja« i »Happy End«, a sljedeći će biti ruske romanse Čajkovskog i Rahmanjinova. Ruski autori su mi oduvijek inspiracija. Imali smo nekoliko koncerata s tim programom i sad je, kao dobro odležano vino, spremno za snimanje.

Približavate se 50., ali izgledate i lepršate kao tinejdžerica?!

– Gledam na život očima djeteta.

Volite reći kako nikad niste ganjali karijeru, već ona vas. Sreća je to, zar ne?

– Postoji puno interesa u mom životu pa tek onda karijera dolazi na red, ne smatram da radim ništa bitno niti revolucionarno za čovječanstvo, kao što kaže Đorđe Balašević: »Ja pjevam svoj blues, bez namjere bitne…«

Sandra Bagarić

Raj u Crikvenici

Osim glazbe, što vas pokreće?

– Punim se na sunčevu energiju. (smijeh)

Za romantičnu kućicu uz more odabrali ste Crikvenicu, je li to bilo namjerno ili slučajno? Volite li Kvarner?

– Imam komadić svog mira, privatnosti, od kuće do kuće je sat i pol vožnje. Oaza mira, sunca, blizina Gorskog kotara, volim planinariti, obožavam Risnjak, Opatija bajna je blizu za kavicu, Italija na dohvat ruke, ukratko raj na zemlji.

Pokazuju li vaši sinovi Lovro i Marko sklonost prema glazbi?

– Notno su pismeni, obojica su završila klavir, osnovnu glazbenu školu, no u glazbi su našli hobi, ali ne i profesiju.

Sandra Bagarić / Snimio Vedran KARUZA

Što vi slušate kad ne slušate operu i klasiku?

– Michela Legranda, Laru Fabian, Cesariju Evora, Franka Sinatru, Khatiju Buniatishvili, Yuju Wang, u posljednje vrijeme me opušta instrumentalna glazba…

Što je za vas najbolja zabava, pjesma, ples, kino, knjiga, putovanje…?

– Putovanje na kojem imamo i knjige i pjesme i plesa i kino i shopping i gastronomiju, za mene je idealno cruising putovanje.

Mediji vas uvijek opisuju kao prezgodnu opernu pjevačicu, a vi vaše fanove iznenađujete selfijima i fotografijama i na svima ste nasmijani… Naljutite li se ponekad, kako to uopće izgleda?!

– Život mi je pjesma, igra, otkrivanje, svakodnevno učenje uz glazbu koja me nadahnjuje, obogaćuje, oplemenjuje. Susreti s ljudima sličnih afiniteta, divnim kolegama i suradnicima. Uživam u melodijama, promjenama ritmova i tako modulirajući živim uvijek nasmijana. Naljutim se često, ali me brzo prođe; žalibože trošiti vrijeme na ljutnju. Ja sam za onu »udri brigu na veselje«.

Kakvi su vam planovi za ovo ljeto?

– Beskrajno se veselimo koncertima s obzirom na to da smo godinu dana »na čekanju« zbog epidemioloških mjera, nastupamo ovo ljetu u Poreču, u Eufrazijevoj bazilici sa sakralnim programom te s popularnim programom operete i mjuzikla u Taru, Malinskoj, Šibeniku, Ninu…

Sandra Bagarić / Foto Sanjin Strukic/PIXSELL