Njemačko-švicarska alt i sopran saksofonistica i skladateljica Nicole Johanntgen nova je zvijezda europskog jazza. Cijenjena je glazbenica koja je do sad osvojila sedam međunarodnih nagrada, svirala sa zvijezdama kao što su Eric Harland, Aaron Parks, Nils Landgren i Caecilie Norby i koja je nastupala u Indoneziji, Kini, Maleziji, Novom Zelandu, Nizozemskoj, Kanadi, Švedskoj, Norveškoj, Belgiji, Francuskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i SAD-u. Vodi nekoliko sastava različitih stiskih usmjerenja, a do sada je snimila i objavila sedamnaest samostalnih albuma.

«Glazba je nešto čarobno«, rekla je u razgovoru za Novi list. »Što sam starija, to više tako osjećam. Želim postići da se rastapa. Bavljenje umjetnošću je stvar odluke. Odlučila sam potpuno joj se predati. Neobjašnjivo! To je za mene mistično. Kad sviram na solističkim koncertima, ljudi mi poslije prilaze i počnu plakati jer ih je ta glazba jako dirnula. Je li to moguće? Bez riječi? Što ja to radim? Ne znam. Zaboga. Ipak ne plaču svi, svatko reagira na drukčiji način. Nekim slušateljima oči odjednom zasjaju od energije. Naime, glazba se osjeća na razne načine. To je ono za što osjećam da sam pozvana činiti, možda čak i prije nego što sam se rodila. To je moja snaga, kao i spoznaja da to mogu činiti bez kompromisa. Glazba treba biti nešto nedodirljivo, treba dolaziti iz srca. Ja sam ono što izlazi iz mog saksofona. Želim ostati vjerna sebi i omogućiti svojoj glazbi slobodan optok.

Zapravo, samo stvaram raspoloženje. To se događa automatski kad skladam u protoku. Kad se to kolanje prekine, skladbu stavim sa strane dok ponovo ne poteče. Ponekad skladam cijele dane. U međuvremenu sam silno uzbuđena, ali sljedeći dan pomislim: što je ovo? Shvatim li da mi se više ne sviđa toliko, moram to ostaviti sa strane, a znam da će doći vrijeme za povratak na to i nastavak rada na tome. Elegancija u glazbi dolazi kad uspijem ostvariti dobar protok. Tada u meni nema trzaja. Dakle, praktično, to je kao neka vrsta meditacije. Za to glazba ne mora biti tiha. Može biti groovy, divlja i svakojaka, ali u neprestanom strujanju. Ljepota glazbe za mene je kada osjećam da smo svi jedno na pozornici. Ono kad zajedno tečemo kao da plutamo potokom. To je za mene san. Sviram vrlo prirodno. Sve izlazi onako kako dolazi, a da se ništa ne gradi. Kad bih gradila kuću, vjerojatno bi to bila vrlo maštovita kuća. Ne želim bljesnuti kroz naučenu tehniku, kroz brzinu, nego kroz višu razinu glazbe. Jedno je zanat, a drugo magnetsko polje. Želim ljude zaraziti tom energijom.«

Budi hrabar!

Simptomi zaraze kojom nas Nicole inficira su pozitivna energija, preispitivanje civilizacijskih vrijednosti, poboljšanje odnosa među ljudima, preoblikovanje mjerila po kojima procjenjujemo ljudskost, uključivanje duhovnosti u svakodnevni život. »San mi je dosegnuti razinu na kojoj ću svojom glazbom moći doprijeti do velikog broja ljudi i stvoriti sigurno mjesto za sve«, kaže. »Želim stvarati dobru glazbu, ali naravno i učiniti nešto za dobrobit ljudi. No postoji i nešto više od toga. Želim glazbu podignuti na razinu na kojoj će na ljude djelovati tako da požele odustati od ratova, pohlepe, sebičnosti i mržnje. Nastojim poticati ljude da sami stvaraju glazbu, da kroz nju mogu dočarati zavist i pohlepu te ukazati na besmislenost takvog načina ponašanja. Glazbeno sam na putu gdje sve želim svesti na ono najsrdačnije. Do srži. Ponekad uspijem, a ponekad ne.«

To je plemenita, ali zahtjevna misija, no Nicole je odlučna i predana toj zamisli. Glazbi se predaje bez kompromisa, potpuno joj se posvećuje, u njoj traži dublji smisao. Osim toga, uspješno ostvaruje uravnoteženost kad je riječ o profesionalnom i obiteljskom životu. »U glazbi mi je najvažnije biti iskren prema sebi«, govori. »S jedne strane, glazbeno bi me nešto trebalo dirnuti upravo u trenutku u kojem sviram. Primijetim li da se mijenja moj smisao, moj osjećaj, znam da moram promijeniti nešto u svojoj glazbi. I to se s godinama mijenja. Dakle mogu prolaziti kroz različite aspekte stvaranja. Druga stvar je ravnoteža između glazbe i obitelji. Ja sam majka i balansiram između pozornice i stola za presvlačenje dječjih pelena. To je nešto što morate obavljati s puno osjećaja. To je važno za mene i moju obitelj. To je uzbudljiva avantura. Moguće je živjeti i raditi na taj način, ali zahtijeva podršku dobrih prijatelja i obitelji. Sama sam svoja šefica i sama raspoređujem svoje vrijeme. Posebno volim dane kada nemam ništa u rasporedu. Trenutačno mi je najvažnije živjeti glazbu i obitelj na način da budemo jedno i rastemo kroz glazbu. Želim puno svirati, sama organizirati koncerte. Moj je moto – budi hrabar i pokušavaj često!«

U glazbi mi je najvažnije biti iskren prema sebi – Nicole Johanntgen / Foto DANIEL BERNET

Trans na bini

Nicole je svestrana glazbenica. Rezultat je to njezinog širokog glazbenog obrazovanja. Voli spajati jazz s klasikom, funkom, filmskom, afričkom i indijskom glazbom. Školovanje je započela na području klasične glazbe, u New Yorku je odlazila na satove Samita Chatterjeeja, majstora table iz Indije. O ritmovima koji su utkani u korijene jazza učila je sudjelujući u radionici afričkih ritmova…«Volim stvarati glazbu ne razmišljajući o tome kojem stilu pripada«, kaže. »Sve je to glazba. Naravno da sam jazz glazbenica, ali s puno interesa i strasti za druge stilove glazbe. Učenje klavira i klasične glazbe bilo je bitno za ovo što sada radim. Volim ritmičku raznolikost, kao i trans koji proizlazi iz indijske glazbe i sviranja table. Ponavljanja i najmanje izmjene. Približio mi je svijet ritmova. Surađujući s njim shvatila sam da se sve gradi malim koracima. A taj najmanji dio, taj prvi korak, je baza kuće. Shvatila sam koliko je važan tajming. Vježbe sa Samitom Chatterjeejom ojačale su moj osjećaj za tajming. Zajednički rad me potaknuo da se prepustim i osjetim glazbu umjesto da je brojim. Na radionicama afričkih ritmova naučila sam kako svirati dok ne osjetite trans. Povezala sam to s jazz glazbom. S jedne strane živim u sadašnjosti i svjesna sam što radim, a s druge spremna sam na prepuštanje. To je uzbudljiv spoj. To je motor. Pokretač.«

Iako su u njezinom djelokrugu razni glazbeni stilovi, i dalje najviše interesa pokazuje za jazz, u svim njegovim raznolikostima. »Jazz je sloboda u svom najčišćem obliku«, tvrdi. »Više nego ikad zaljubljena sam u tu glazbu. Skladanje, vježbanje, igranje s djetetom, kuhanje nečeg ukusnog, sport – sve je ispremiješano. Da, jazz je način življenja. A ako to odaberete, morate biti svjesni da birate avanturu. Nisam požalila niti jedan dan do sada! Ako se svira sa srcem, zaista nema jazz glazbe koju ne volim. Uvijek možete izravno osjetiti je li to nešto površinski ili ide dublje. A dubina je to što me fascinira. Zanimaju me glazbenici kao što su Lizz Wright, Arthur Blythe, Skulli Sverisson, Maria Schneider i mnogi drugi. Jazz spaja ljude. Ima toliko magije u toj glazbi, toliko toga da se ne može predvidjeti što će se dogoditi u kojem momentu. Još uvijek je revolucionaran u usporedbi s prošlošću.

Forme se u jazzu uvijek razvijaju. Neke kasnije dobiju nazive, a neke se rastvaraju. Jazz je uvijek bio izraz postojanja, odraz društva. I danas je tako. Kada odlučite postati jazz glazbenik, tada počinje avantura. Prije dvadeset godina samo sam željela svirati. Nisam zapravo znala što je to glazba. Zatim, s dvadeset i sedam godina, doživjela sam svoje drugo iskustvo transa na pozornici, toliko jako da sam znala da želim neprestano svirati i tražiti prilike za nove koncerte. Htjela sam i želim svirati jazz. Svjesna sam da nikad neću u mirovinu. I pod stare dane nastojat ću biti kreativna i razmišljati što ću sljedeće smisliti. Do sada sam provela prvi dio života kao jazz glazbenica, a niti jedan dan nije bio dosadan.«

Otkrivanje nutrine

Glazbu Nicole Johanntgen određuju strast, sloboda, improvizacija, spontanost, instant kreacija, izravna komunikacija. Zapravo sve te karakteristike prisutne su i u njezinom svakodnevnom životu. Sve to ujedno utječe na njezin kreativni duh i umjetnički credo. »Ne mogu drukčije«, tvrdi. »Kad se u glazbi dogodi nešto neočekivano, to kao da otvori nova vrata na putu. Volim takve trenutke. Uzbudljivo je samo saznanje da je glazba jednostavno tu u tom trenutku. To je karakteristika umjetnosti. Cijelo umjetničko djelo samo za ovaj jedan trenutak. To sve čini tako dragocjenim i zahvalna sam na tome. Zaista, puno toga proizlazi iz trenutka. Trenutak koji tada doživljavam u glazbi uživo na svom jazz koncertu već će sljedeće minute zvučati drukčije. To sve što radim čini tako jedinstvenim. Ta sloboda u jazzu pumpa moj krvotok. Strast je sve. Kad nešto skladam i to ide u smjeru koji me čini pomalo hladnom, kad osjetim da to nije iz dubine moje duše, moram nastaviti tragati. Strast određuje sve. Kad je ne bi bilo, svirala bih kao robot, a ne želim to. Prije nego se to dogodi, radije bih promijenila profesiju.«

O tome je učila, između ostalog, i slušajući ploče velikana jazza. Za njezin glazbeni razvoj i način razmišljanja posebice su važni saksofonisti Julian Cannonball Adderley i John Coltrane. »Cannonball svira tako prokleto duhovno i jazzy«, govori. »Njegov saksofon kipi duhovnošću. Volim njegov zvuk. Oduševljena sam načinom na koji svira. žalosno je što je takav pristup danas gotovo zaboravljen, možda zato što glazba koju je Cannonball svirao danas nije prikladna za sviranje u europskim jazz klubovima. John Coltrane mi je također veliki uzor. Što je to što ga čini tako posebnim? Uglavnom su to dugačke note kojima priča priče ili mnogo više od toga, kojima odaje raspoloženje. Intenzivan je.

Prema njemu još uvijek osjećam isto što sam osjećala prije više od dvadeset godina. On je oličenje glazbenika koji je zvukom uspio otkriti svoju nutrinu, osjećaje, život. Sve se to osjeti u njegovoj svirci. Neopisivo! Moglo bi se reći da način na koji svira dolazi iz duhovne prirode, ali zapravo samo je ostao iskren prema sebi. To se posebno može čuti u skladbama koje izvodi u sporim tempima. Uvijek se naježim kad slušam njegove izvedbe balada. To se ne može lažirati. Ostao je vjeran sebi. Nazovite to duhovnim, iskrenim ili vjernim životu.«

Ludi grad

Učila je o tome i na izvorištu, u New Orleansu, ali i u meki jazza New Yorku. Tijekom boravka u kolijevci jazza nadahnjivala se lokalnom glazbenom scenom i upijala karakteristične ritmove i energiju te je snimila jedan od svojih albuma. »U New Orleansu ćete osjetiti vatrene trombone i vruće ritmove, spoznati koliko je glazba tamo važna, kako mnogima pomaže u preživljavanju«, govori s oduševljenjem. »Glazba je dobra za sve nas, a tamo to silovito osjećam. Jazz je tamo posvuda. Nije važno je li to ujutro, u podne ili navečer. To je živi jazz grad i ta je energija jednostavno svjetska.«

Korisna iskustva usvajala je i tijekom boravka u New Yorku gdje je pohađala jam sessione i snimila CD s glazbenicima koje je tamo upoznala. »New York je cijeli svijet u jednom gradu«, rekla je. »Tamo možete čuti svaki žanr u izvedbama sjajnih glazbenika. Grad je naprosto lud. Već u zrakoplovnoj luci osjeti se ta neka posebna, stvaralačka energija. Toliko mi je toga pružio boravak u tom gradu.«

Nicole Johanntgen je posvećena i glazbenoj pedagogiji. Redovito održava radionice za djecu. To smatra važnim, ne samo za stvaranje novih glazbenika, nego i za odgajanje zahvalne, obrazovane publike. Također 2013. je pokrenula glazbeno-poslovnu radionicu SOFIA (Support Of Female Improvising Artists). Kroz učenje o raznim temama kao što su organizacija koncerata, odnosi s javnošću, osvješćivanje vlastitih sposobnosti, glazbena fiziologija, računovodstvo, umrežavanja među glazbenicama te koncerte i jam sessione, podržava mlade jazz glazbenice na međunarodnoj razini. Prije nekoliko godina na toj radionici je sudjelovala hrvatska bubnjarica Lada Obradović.

«Osvježavajuće je raditi s djecom i veseli me svaka akcija koja ide u tom smjeru«, govori. »Volim dijeliti znanje. Važno je izgraditi bazu obožavatelja i to u svim uzrastima. Publika je jako važna zato jer je sastavni dio glazbe. Energija slušatelja prelijeva se i na koncert. Osim toga, i mi glazbenici želimo imati više angažmana, a što više ljudi želi slušati našu glazbu, to više koncerata možemo dobiti. Jedno je jednako važno kao i drugo. Projekt SOFIA je potpuno drukčiji. Važan je za poticanje i osnaživanje sljedećeg naraštaja glazbenica. Željela sam napraviti nešto što će pomoći učestalijem pojavljivanju žena na jazz pozornicama i napravila sam nešto konkretno da se to ostvari.«

Temeljno i tajanstveno

Taj projekt ostvaruje u Zürichu u Švicarskoj gdje živi, ne bez razloga. Nicole iz prve ruke svjedoči o situaciji u kojoj se džezisti nalaze u toj državi: »Ovdje imamo dobro financiranje kulture, iako to najviše ovisi u kojem kantonu živiš«, objašnjava. »Često sam dobivala financijsku podršku za odlaske na turneje u inozemstvo. Novac se dobiva i za produkcije albuma, ali ne svaki put. Tijekom COVID-a dobila sam radnu potporu od grada Züricha, što mi je pomoglo da snimim svoj najnoviji CD »Solo II« i još jedan album koji još nije objavljen. Nadam se da ćemo i dalje imati takvu podršku.«

Nicole Johanntgen je u novije vrijeme posvećena upravo solo izvedbama i koncertiranjima u crkvama. Svoj prvi solo album snimila je 2019. u ciriškoj Andreaskirche, monolitnom zdanju koje ima odjek od pet sekundi. Upravo su crkve prostori u kojima najviše voli svirati solo. Naime, odjek crkve mijenja način sviranja i razvijanje glazbe. U tom okružju svira meditativno i intenzivno. Nedugo je objavila album »Solo II«, fascinantno djelo koje je izvela i snimila prije godinu dana u Capella di San Gottardo u Švicarskoj. Glazba je to koja razotkriva njezinu dušu, tajnovita i fluidna, kao da iz daljine čujemo zvuk alpskog roga ili kao što vjetar i valovi stvaraju zvuk milujući neke napuštene školjke. Organska je to glazba koja ima terapeutski učinak, koja vas obuzima, ovija se oko vas, prožima vaše tijelo i dušu, a ujedno to je glazba koja savršeno odražava njezinu osobnost.

«Kad svirate uživo, događa se neka transformacija, a kad svirate solo, to je kao da ronite ili letite«, rekla je. »To je potpuno drukčiji način stvaranja glazbe. Ide do moje najdublje nutrine, do te mjere da moram plakati jer je tako dirljivo. Moja se glazba tada potpuno mijenja. Prije svega postoje samo saksofon i samo reverb. To je u čistom kontrastu od sviranja s bendom. To morate sami osjetiti! Ne mogu to opisati. Vrlo je duboko. Crkva ima posebnu arhitekturu. Dvorana mi nudi jeku, a prirodna jeka donosi posebnu magiju. Što više reverba, primjerice 4 do 5 sekundi, to bolje za mene. Tada sam jedno sa zvukom. Zvuk se također mijenja jer se krećem kroz crkvu. Tako slušatelj dobiva dojam Dolby Surround zvuka. To je nevjerojatno iskustvo.«

Zapravo, Nicole tada komunicira sa svojim zvukom, s onim što je odsvirala časak prije i vraća joj se kao jeka. »Taj zvuk osjećam kao val«, objašnjava. »U tim trenucima osjećam da je glazba nešto temeljno, nešto čarobno. Ne možete to svjesno spoznati i ne možete u potpunosti dokučiti. To je tajanstveno. U svakoj je crkvi drukčije. I to je magija. To morate doživjeti, i to po mogućnosti u dvije, tri crkve za redom. To je saksofonska meditacija ili bogoslužje bez riječi. Moje cijelo tijelo postaje mirno i istovremeno vrlo svjesno.«