Zvijezda ovogodišnjeg Liburnia Jazz Festivala, Richard Galliano, je dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada, između ostalog i Commandeur – Ordre des Arts et des Lettres, odlikovanja francuskog ministra za kulturu za iznimna postignuća i obogaćenje francuske kulturne baštine.

U ranom razdoblju djelovanja redovito je pobjeđivao na harmonikaškim natjecanjima. Godine 1993. dobio je nagradu Académie du Jazz’s »Django Reinhardt« za najboljeg francuskog glazbenika, 2010. dobio je nagradu SACEM za najbolji pedagoški rad u području metoda sviranja harmonike, a 2014. je primio nagradu za skladatelja godine. »(121022) Galliano« je naziv asteroida koji je ime dobio upravo po Richardu Gallianu.

Rođen u francuskom Cannesu, Galliano se glazbom počeo baviti već u četvrtoj godini života pod utjecajem svoga oca, talijanskog harmonikaša Luciena. Tijekom glazbene izobrazbe na Konzervatoriju u Nici, usporedno uz harmoniku studirao je kontrapunkt, harmoniju i trombon koji i danas povremeno svira.

Za jazz se zainteresirao u dobi od četrnaest godina zahvaljujući glazbi trubača Clifforda Browna čije je izvedbe oponašao i uz njih učio improvizirati. Ubrzo je počeo istraživati harmonikašku tradiciju u raznim podnebljima.

Osim francuskih, proučavao je brazilske harmonikaše kao što su Sivuca i Dominguinhos, američke Tommyja Guminu, Erniea Felicea i Arta Van Dammea, kao i talijanske Felicea Fugazzija, Volpija i Fancellija. Godine 1973. došao je u Pariz gdje je nekoliko godina djelovao kao skladatelj, aranžer i dirigent u sastavu pjevača Claudea Nougaroa.

Kao vođa sastava, ali i suradnik raznih glazbenika, snimio je desetke albuma i sudjelovao u mnogim hvaljenim glazbenim projektima. Između ostalog, sudjelovao je u stvaranju filmske glazbe. Tijekom karijere nastupao je na najvažnijim jazz festivalima i u uglednim klasičnim koncertnim dvoranama.

Sudjelovao je na snimanjima albuma glazbenika raznih žanrova, među ostalima s mnogim simfonijskim orkestrima ili, primjerice, Nigelom Kennedyjem, a nije odolio niti šarmu jazzu sklonih šansonjera i šansoni bliskih francuskih glazbenika kao što su pjevači Charles Aznavour, Juliette Greco, Serge Gainsbourg, Barbara, Allain Leprest i Serge Reggiani.

Galliano je harmoniku odabrao jer je njegov otac bio harmonikaš i profesor harmonike koji je odgojio na desetke harmonikaša i pijanista. Još kao dijete slušao ga je kako svira harmoniku, bandoneon i klavir te je odlučio da je to ono što će i on raditi.

»Kad sam im to rekao, roditelji su se zabrinuli«, prisjeća se.

»Rekli su da moram izabrati drugo zanimanje. Umalo sam postao frizer za žene, jer to je bio san moje majke. No, odlučno sam to odbio. Nisam se vidio ni u čemu drugom, osim u bavljenju glazbom. Želio sam raditi isto što i tata.

Naime, moj otac je bio jako dobar harmonikaš, svirao je za ples, imao je neograničen repertoar, svirao je sve valcere, sve francuske šansone… Mogao je cijelu noć svirati za ples. No u doba adolescencije radio sam nešto drugo od onoga što je moj otac radio.

Otišao sam u klasičnu glazbu, a poslije sam se zainteresirao za američki jazz. Bio sam znatiželjan. Ne želim reći da sam bio pod utjecajem, ali zanimalo me puno različitih stvari. Zato sam posvuda istraživao, tragao za emotivnošću, kulturama.«

Glazbala koja dišu

No, najviše je istraživao u Parizu koji mu je, kao i mnogim drugim glazbenicima, ne samo Francuzima, nudio niz glazbenih utjecaja i poticaja te mogućnosti suradnje.

»Bio sam fasciniran Parizom, njegovom poezijom, poetikom«, objašnjava.

»Volim Pariz iz prošlih godina, ali i današnji. U 1950-im i 1960-im godinama Pariz je bio centar jazza, u svjetskim razmjerima. Mnogi su se jazz glazbenici nastanili u Parizu. Miles Davis je bio tamo. Još uvijek postoji taj duh koji osjećam kada odem na Montmartre, kada odem na dokove.

To oblikuje istinski francuski oblik jazza. Volim brazilsku glazbu, brazilske harmonikaše, ali ipak sam se vratio glazbi koju je svirao moj otac. Primjerice, jutros, dok sam se brijao, slušao sam veličanstvenog harmonikaša i skladatelja Joa Privata koji svira jako lijepo. Na kraju sam zaključio da je on bio najbolji.«

Galliano će 6. srpnja na Ljetnoj pozornici u Opatiji, u sklopu 24. Liburnia Jazz Festivala, nastupiti sa svojim New York Tango Triom u kojem uz njega sviraju gitarist Adrien Moignard i kontrabasist Diego Imbert.

Djelovanje tog trija posebno je po izvornosti skladbi i njihovim interpretacijama.

»Volim svirati s glazbenicima u ovom triju jer smo međusobno povezani i sjajno slušamo jedni druge«, govori.

»Sviramo jazz i mediteranski tango. Moj tango odnosi se na glazbenu ostavštinu Astora Piazzolle i jazz. Zapravo, mi ne sviramo tradicionalni Tango. Moj je koncept New Musette. Ta glazba obasjava moj život.

Program koji planiramo izvesti na Liburnia Jazz Festivalu bit će zasnovan na spontanosti, ovisno o prostoru i njegovoj akustici, vibracijama publike…«, najavio je Galliano u razgovoru koji smo vodili uoči Festivala.

»Uglavnom se program vrti oko mojih skladbi, kao i nekih Astora Piazzolle, ali i Djanga Reinhardta za kojeg sam napisao skladbu ‘To Django’. Vrlo jednostavno, sviramo u čast Djangu i njegovoj besmrtnoj glazbi.«

Osjetivši njegovu nadarenost i kreativnost, veliki Astor Piazzolla je Galliana poticao na eksperiment povratka tradiciji i usavršavanja novog glazbenog smjera – New Musette – kao što je on usavršio novi pristup tangu.

»Piazzolla mi je ukazao na slobodu u glazbi«, tvrdi. »Ponovo je zapalio moj plamen i ljubav prema glazbi. Jednom mi je rekao: ‘Richarde, moraš stvoriti New Musette kao što sam ja stvorio New Tango!’«. Rekao mi je: »Glazbenik mora svirati glazbu svoje zemlje! Naime, glazba ne poznaje granice jer direktno govori dušama ljudi.«

Piazzolla je za njega bio više od utjecaja. Bio mu je savjetnik, mentor, oslonac, suradnik…

»U 1980-ima, kad sam ga upoznao, uglavnom mi je davao savjete kako da stvaram svoju glazbu«, objašnjava.

»Shvatio je da sviramo dva srodna glazbala: on bandoneon, a ja harmoniku, i poticao me da skladam. Harmonika i bandoneon su jedina glazbala koja stvarno dišu. No, sve ovisi o tome tko svira. Želite li da bandoneon zvuči jazzy i bluesy, ne trebate pitati Argentince, jer oni će vam govoriti o tangu.

Možda bismo trebali pitati nekog Europljanina, primjerice glazbenika poput bandoneonista Danielea di Bonaventuru, Talijana koji je također pijanist, a ujedno i jazzman. On ima drukčiji pristup sviranju bandoneona. Osim tehnike sviranja i glazbenog obrazovanja, ukus, kultura i tradicija glazbenika zapravo će odrediti hoće li se prikloniti jednom ili drugom stilu.«

Njegovanje mana

Kad je riječ o harmonici u jazzu, na Galliana su najviše utjecali Gus Viseur, Jo Basile i Art van Damme.

»Kad sam imao 12 ili 13 godina slučajno sam naišao na ploče Arta Van Dammea, harmonikaša koji je imao kvintet s vibrafonom i gitarom i koji je ponekad svirao s Georgeom Shearingom«, prisjeća se.

»Bila je to lijepa koktel glazba, vrlo tiha. Fascinantan je bio i Tommy Gumina koji je svirao kao lud. Bio je također inženjer elektronike. Utemeljio je tvornicu pojačala koja su koristili mnogi jazz gitaristi.

Testirao je elektroničku harmoniku prebačenu na zvuk orgulja. Imao je zanimljivu frazu, eksperimentalnu, ali harmonijski također vrlo zanimljivu. To je bio i Arnie Felice, harmonikaš koji je svirao s Bennyjem Goodmanom i također je bio dobar u jazzu.

Često slušam američke i francuske harmonikaše. Nerijetko su to i harmonikaši talijanskog podrijetla. Talijanski imigranti došli su u Francusku, a zatim u Sjedinjene Američke Države. Danas ima puno harmonikaša koji dolaze s istoka.

To je bio i brazilski harmonikaš Sivuca kojeg sam slušao kad sam bio mlad. Bio je zanimljiv harmonikaš, također gitarist, odličan glazbenik. Surađivao je s afričkom pjevačicom Myriam Makeba, Harryjem Belafonteom i sa svim Brazilcima.

Putovao je diljem svijeta, posjetio je Pariz i SAD, a poslije se vratio u Brazil. Neke Sivucine ploče bilo je nemoguće nabaviti u Francuskoj jer nisu postojali kanali prodaje. Godinama sam sanjao o tim pločama koje sam imao presnimljene na magnetofonske vrpce.

I dan-danas kada ih slušam u meni pobuđuju veliku emociju. To su bila rijetka izdanja koja su mamila ljude na sanjarenje. Zapravo, pokušavam živjeti u skladu s prošlošću. Još uvijek sam osupnut nadarenošću i genijalnošću glazbenika koji već godinama nisu s nama, poput Clifforda Browna, poput Billa Evansa, kao i velikih skladatelja klasične glazbe.

Gledam u prošlost da se ne izgubim. Prosvijetljen sam prošlošću. Mnogi mladi harmonikaši su otvoreni za novi stil glazbe, ali mi automatski napravimo usporedbu s Joom Privatom i Jossom Basellijem, procijenimo razinu, osjetljivost…

Moja je briga pokušati ne potonuti u odnosu na te velike glazbenike kao što je bio Piazzolla, naravno, sjajan skladatelj i veličanstven instrumentalist. Danas ne poznajem nikoga tko svira kao Piazzolla, kao ni saksofonista koji svira kao Coltrane.«

Galliano je puno naučio od Piazzolle i o Piazzolli. Jedna od važnih spoznaja odnosi se na posebnost zvuka i način na koji on određuje osobnost glazbenika.

»Piazzolla je bio od onih glazbenika koji, kada sviraju glazbalo, daju mu vlastiti glas«, objašnjava.

»To nisu samo emocije koje dolaze kroz njih, već i fraziranje. To je fraziranje poput daška izvan vremena. Način fraziranja Astora Piazzolle i Stana Getza je isti. Ne možemo to ‘popraviti’ preinačavanjem partitura.

Kad transkribiramo njihove izvedbe pišemo uglavnom ono što sviraju, ali postoji i nešto što nije moguće zapisati. Primjerice, postoji i zvuk. Vjerujem da je kvaliteta zvuka iznimno važna za izvedbe Astora Piazzolle, Stana Getza, Eddieja Lewisa, svih velikih instrumentalista i pjevača.

Nedavno sam naišao na intervju s Rayom Brownom, kontrabasistom koji je imao prekrasan zvuk. To je zapravo neka vrsta majstorske radionice u kojoj govori o važnosti zvuka, o tome kako se treba usredotočiti na tri prave note, o tome da je to DNK glazbenika.

Slušaš dvije note Stana Getza i znaš da je to Stan Getz, i to je to. Zato su jazz glazbenici kao što su Martial Solal, Gerry Mulligan i Gary Burton voljeli svirati s njim. To ne bih mogao objasniti, to neki imaju, a drugi nemaju, čak i ako su možda veliki virtuozi.

Zato volim Claudea Nougara. Bio je moj veliki prijatelj. On mi je uvijek govorio da moram njegovati svoje mane. U to vrijeme nisam razumio što mi želi reći, ali poslije sam spoznao da sam cijeli život radio suprotno. Shvatio sam da su moje mane zapravo moje kvalitete.«

Izumrla tradicija

Galliano je svestran glazbenik koji djeluje u raznim formacijama. Nastupa i snima solo, s malim sastavima i ansamblima te jazz i klasičnim orkestrima. Zahvaljujući svojem glazbenom umijeću, harmoniku je učinio ravnopravnim glazbalom i uvrstio je u glazbene kontekste koji su je do tada ignorirali, primjerice u jazz i klasiku, obogaćujući zvuk tih, ali i drugih stilova.

Jedan je od rijetkih koji je postigao izvrsnost u interpretacijama klasike i jazza. Ipak, njegov pristup glazbi je prvenstveno džezistički.

»Dok sam još živio u Nici, jednog dana otišao sam u prodavaonicu ploča«, prisjeća se.

»Razgledao sam vinilne, LP ploče i zamolio prodavača da uđem u kabinu i poslušam jednu. Odabrao sam ploču ‘Clifford Brown & Max Roach’ koju do tad nisam poznavao. Odlučio sam je poslušati iz znatiželje.

Slušajući prvu skladbu, činelu Maxa Roacha i Clifforda Browna koji je svirao tako… Ma to je za mene bio šok! Zamislio sam se i pokušao shvatiti kako to da sam otkrio upravo tu ploču koja me pogodila u srce, slučajno, jer nitko mi nije rekao da kupim ploču Clifforda Browna.

Bio je to moj ulazak u svijet jazza i improvizacije. Jazz je malo ograničen u smislu naziva. Ne smijemo zaboraviti da su američki glazbenici, crni Amerikanci, stvorili tu glazbu. Iako je sada evoluirao u raznim smjerovima, ne smijemo zaboraviti da se njegov najvažniji razvoj dogodio pojavom bebopa.

Osim toga, postoji tradicija improvizacije, stoljećima. Mnogi klasični glazbenici bili su veliki improvizatori: Bach, Chopin, Debussy. Oni su prije svega bili improvizatori, nikada nisu svirali svoje skladbe uvijek na isti način, ali ta je tradicija nestala.

Za to je djelomično kriv način obrazovanja. Glazbu učimo iz partiture. Moj prijatelj Didier Lockwood, koji je bio veliki violinist, uložio je velik napor pokušavajući srušiti te barijere. Nastojao je uvjeriti violiniste da ne zaglave s partiturom, poticao ih je da improviziraju poput njega.

Za sve druge instrumente je isto. Učenje na konzervatoriju često blokira svirače. Ako to izbacimo iz partiture, ne ostane ništa, jer takvo je obrazovanje. Više ne učimo po sluhu, kao nekad. Počeo sam tako što sam učio i svirao pjesme koje sam čuo na radiju.«

Osim harmonike i bandoneona Galliano je na početku karijere svirao i klavir te trombon koji svira i danas, ali rijetko.

»To mi pomaže u stvaranju raznolikosti i obogaćivanju pristupa glazbi«, tvrdi. »Imao sam, pod navodnicima, profesiju trombonista. U to vrijeme sam svirao glazbu koju je Michel Legrand skladao za filmove. Bilo nas je 4 ili 5 trombonista koji smo svirali na tim snimanjima.

To me je ‘putovanje’ obogatilo, jer bio sam udaljen od harmonike, daleko od bilo čega drugog. Slušao sam druge, prilagođavao im se, a tu su bili i instrumenti koji su bili najbliži jazz glazbi. Iako su to europski instrumenti, a jazz je nastao na afričkom nasljeđu, sve je to povezano.

Primjerice, bez trube, europskog glazbala, ne bi bilo Louisa Armstronga, saksofon je simbol jazza, klavir – to je jazz. Mnoga druga glazbala koja izvorno dolaze iz Europe, poistovjećujemo s jazzom.«

Anđeo i demon

Galliano je tijekom više od polustoljetne karijere snimio više od pedeset albuma i surađivao s glazbenim velikanima raznih stilova, među ostalima i džezistima kao što su Ron Carter, Joe Zawinul, Charlie Haden, Jan Garbarek, Hermeto Pascoal, Wynton Marsalis, Gonzalo Rubalcaba, Michel Petrucciani i Gary Burton.

Među ostalima suradnju je ostvario s Tootsom Thielemansom, najvećim usnim harmonikašem u povijesti jazza s kojim je predstavio neobičan spoj zvuka harmonike i usne harmonike.

»Postoje glazbenici o kojima sam sanjao, sanjao da ih upoznam, ali i da sviram s njima«, govori.

»Prvo ime koje mi pada na pamet je Eddy Louiss, jazz orguljaš koji je imao fascinantnu karijeru. Jezik koji mi je bio najprirodniji i najinstinktivniji bio je onaj kojim sam ‘govorio’ upravo s Eddyjem Louissom. Dokaz je naš zajednički album ‘Face to Face’.

Poslije su se također događali takvi susreti, pomalo slučajni, ali vrlo obogaćujući, primjerice s Wyntonom Marsalisom na festivalu Marsiac. Kada sam svirao s glazbenicima u Parizu, jedan je producent došao na ideju da potakne moje susrete s Chetom Bakerom.

Našli smo se, svirao sam s njim, snimili smo ploču, trebali smo otići na turneju, ali u to vrijeme svirao sam s Georgesom Moustakijem tako da nisam s njim otišao u Italiju. No, poslije smo nastavili svirati zajedno.

Bila je to epska suradnja. Naime, bio je anđeo i demon. U nekom bi trenutku jednostavno nestao tijekom turneje. Zanimljivo je bilo s Kurtom Ellingom, američkim pjevačem koji je napisao tekstove za dvije moje teme. Sretali smo se u raznim situacijama, ali nikad namjerno isprovociranima. Uvijek nas je slučajnost spajala. To je poput magnetske privlačnosti.«

U Gallianovom stvaralaštvu, bez obzira u kojem stilu svira, posebno mjesto zauzima improvizacija.

»Improvizacijama nastojim pristupiti što spontanije i prirodnije«, rekao je.

»No ne improviziram samo u jazzu. Primjerice, tradicija improvizacije vezana je i uz orguljaške izvedbe. Zato sam s orguljašem Thierryjem Escaichom snimio album ‘Aria’. Osim toga, on je veliki skladatelj, jedan od najistaknutijih u suvremenoj glazbi, ali onoj s harmonijama, melodijama, ritmom. Harmonika i orgulje – kakva luda ideja! – ali ne, nema ništa očitije.

Harmonika je nastavak orgulja. Thierry Escaich je bio i izvrstan harmonikaš, odmalena je sudjelovao na mnogim harmonikaškim natjecanjima, poznaje i musette repertoar, tako da nije imao predrasude o tome. Druženje, i s ljudske i s glazbene strane, bilo je sjajno.

Bili smo neodlučni, čekali smo do zadnjeg trenutka da uđemo u crkvu u Bernu gdje smo snimali. Svirka je u velikom dijelu bila improvizirana, iako kao dvojica skladatelja uvijek vodimo računa o konstrukciji i ravnoteži.

Također, imao sam duo s Jean-Charlesom Caponom – violončelo-harmonika – na koji su ljudi gledali skeptično. Gledali su na to kao na dva sloja društva, plemstvo i radništvo, mislili su da spoj violončela i harmonike nije dobar, a zapravo ništa nije glazbeno ljepše od toga.«