Splitsko-zadarski sastav Black Coffee – bas gitarist Renato Švorinić, bubnjar Jadran Dučić Čićo, pijanist Ivan Ivić i pjevačica Danijela Prpić – je 28. siječnja nastupio u zagrebačkom Klubu Kazališta Komedija.

Tim koncertom Black Coffee je obilježio trideset godina djelovanja. Bio je to prvi od koncerata kojima će tijekom ove godine ukazivati na ovaj vrijedan jubilej, uglavnom u našim nacionalnim kazališnim kućama.

Black Coffee su 1993. u Splitu utemeljili Renato Švorinić i Jadran Dučić Čićo. U počecima su djelovali uglavnom kao kvartet s vokalnim solistima i izvodili su uglavnom američke jazz standarde.

Od tada do danas grupa je nastupala na mnogobrojnim jazz i etno festivalima kao što su Lagano, lagano, Hrvatski jazz sabor, Springtime Jazz Fever, Liburnia Jazz Festival, Alpe-Adria Jazz Festival, Baloon 2, Jazz is Back – BP u Grožnjanu, Novigrad etno-jazz festival, Špancir fest Varaždin, Večer dalmatinske pisme Kaštela, Splitsko ljeto, Dani Matice hrvatske Mostar, Jazz festival Lošinj, Zadarsko Kazališno ljeto i drugi.

Objavila je dvanaest albuma te jedan u suradnji s pjevačicom Meri Cetinić. Jedan od važnijih koncerata održali su na 1. Splitskom jazz festivalu na kojem su osim njih nastupili legendarni jazz glazbenici kao što su McCoy Tyner, Michael Brecker i Trilok Gurtu.

Zapažen koncert održali su na festivalu Jazz for Peace u Pescari pored Jamesa Williamsa, Larryja Willisa i Bobbyja Watsona.

Tijekom godina u sastavu su svirali mnogobrojni glazbenici, među ostalima Dražen Bogdanović, Duško Iveljić, Jurica Karuza, Andy Petko, Toni Kesić i Džemal Cakić. No, do današnjih dana okosnicu sastava čine Švorinić i Dučić.

Švorinić, više puta nominiran za najboljeg basista, poznat je kao aranžer i producent brojnih projekata u pop glazbi, a nastupao je s velikim imenima hrvatske pop glazbe kao što su Gibonni i Vanna.

Čićo je objavio nekoliko vlastitih projekata, a 2000. je nominiran za fusion glazbenika godine. Njih dvojica s Matijom Dedićem čine poznati Telletubies Jazz Trio.

»Kako smo obojica jazz fanovi, ideja je bila okupiti ljude koji bi svirali jazz«, sjeća se Švorinić.

»Veliki je trag na početku svakako ostavio pijanist Jurica Karuza koji je u naše sviranje donio određenu dozu ‘akademizma’. Zajedno s njim počeli smo obrađivati dalmatinsku glazbenu baštinu i tražiti vlastiti glazbeni izričaj.

U Splitu i Dalmaciji općenito nije postojala velika tradicija izvođenja takve glazbe, nisu postojala ni mjesta na kojima bi se ona izvodila.

Uključivanjem lokalnih glazbenika počeli smo svirati u klubovima u Splitu i u kratkom vremenu tijekom 1990-ih stvorila se zanimljiva lokalna scena koja je živjela punim plućima.

Mjesta poput klubova Kada, Song i Džaja te foaje HNK-a Split, postala su okupljališta publike koja je voljela i podržavala takvu vrstu glazbe.

Osim sastava Black Coffee, tadašnju scenu činili su bendovi kao što su Otprilike ovako, Flintstones i drugi protagonisti jazz i blues provenijencije.

Mogu s nostalgijom utvrditi da se u Splitu tijekom 1990-ih gotovo svakodnevno mogla čuti dobra glazba. U to vrijeme svirali smo fusion i punili klubove svojim entuzijazmom i energijom gdje god smo svirali.

Počeli smo nastupati i u drugim gradovima u Dalmaciji: Zadru, Dubrovniku itd., i na taj način stvarali svoju publiku.«

Jazz vizionar

Veliki korak u njihovoj karijeri donio je njihov debitantski album »Black Coffee« iz 1996. u izdanju diskografske kuće Crno Bijeli Svijet, za koji su 1997. godine dobili prvi Porin.

Osvojili su ga u kategoriji najbolje jazz izvedbe, za skladbu »Night & Day« koju su ostvarili u suradnji s Oliverom Dragojevićem.

»Glazba na albumu bila je u stilu mainstream jazza, a na njemu su gostovali Oliver Dragojević, Gibonni i Božidar Alić, što se pokazalo kao odličan marketinški potez koji nije dobro sjeo ondašnjim jazz puristima«, rekao je.

»Kako smo i Čićo i ja svirali u mnogim pop bendovima, ja ponajviše tih godina s Gibonnijem koji je bio i producent našeg prvog albuma, jazz je bio naš ‘side business’ ali i nešto što smo imali namjeru gurati naprijed.«

Kao i za mnoge druge hrvatske jazz glazbenike i sastave, za karijeru Black Coffeeja je bio važan Boško Petrović. Osim što je povremeno svirao s njima, organizirao im je nastupe, što je utjecalo na njihovu promociju u širim razmjerima.

»Boško Petrović je bio veliki jazz vizionar«, tvrdi Švorinić.

»Naš prvi susret s njim 1997. na zajedničkom koncertu u Zadru zasigurno je promijenio naše glazbeno putovanje. Bošku smo se svidjeli na prvu, prije svega zbog naše energije i načina muziciranja.

Zato nas je na jesen te godine pozvao u svoj B. P. Club, što je za nas do tada bio samo san. Prema mojem mišljenju, Boško je te godine započeo revolucionarni festival koji je nazvao Hrvatski jazz sabor.

Njegova je ideja bila svake jeseni u svom klubu okupiti najbolje od hrvatskog jazza i predstaviti te glazbenike i sastave publici, a nakon festivala objaviti CD s izborom koncertnih snimaka.

Na tom su festivalu stasale nove snage Cro-jazza, osim nas Matija Dedić, Elvis Stanić, Cubismo i mnogi drugi koji su poslije bili nosioci jazz scene u sljedećem razdoblju.

Kad smo već kod dragog Boška, zahvalan sam što sam ga poznavao, nastupao s njim i učio od njega. Nesebično nam je prenosio svoja znanja, bezrezervno nas je podržavao i stalno isticao našu misiju u promociji jazza u Dalmaciji.

Ponekad mi se u svojim stavovima činio pomalo tvrd, no kako vrijeme ide, sve više uviđam da je u gotovo svim stvarima bio 100 posto u pravu.

Često se sjetim njegovih misli i stavova o jazzu, organizaciji festivala, o smislu života uopće. Danas vidimo koliko Boško nedostaje hrvatskoj jazz sceni, koliko je jazz izgubio njegovim odlaskom.«

Brazilski groove

Mnogobrojni su gosti koji su povremeno nastupali uz Black Coffee, među ostalima Gabi Novak, Arsen Dedić, Tedi Spalato, Divas, Bruno Kovačić, Ante Gelo, Siniša Kovačić, Miro Ljubenkov, TBF, Boško Petrović, Daniele di Bonaventura, Tammy McCann, Robin Brown, Carlos Werneck, Georgie Fame, Marcelo Godoy i Nico Menci.

»Od glazbenika s kojima smo tijekom trideset godina karijere surađivali, osim spomenutih, ukazat ću na još neke«, rekao je.

»Matija Dedić je zasigurno jedan od onih s kojima smo dosta surađivali. Upoznali smo se 1998. kod Boška u legendarnom B. P. Clubu i do danas često sviramo zajedno.

Generacijski bliski, mada je Matija nešto mlađi od nas, odmah smo se glazbeno pronašli. On nam je svojom svježinom i promišljanjima otvorio nove vidike u glazbi i zahvaljujući njemu smo dosta naučili o glazbi.«

Često su surađivali i sa Zdenkom Kovačiček.

»Ona je glazbenica senzibilitetom nama jako bliska, a isto tako voli tzv. energetski pristup svirci«, kaže Švorinić.

»S njom smo izvodili glazbu blisku bluesu. Naime, Black Coffee nikad u svom stvaralaštvu nije imao žanrovske barijere. Nisam opterećen žanrovskim podjelama i slušam i staru i novu glazbu, podjednako straight ahead jazz, kao i brazilski fusion jazz i bossa novu, volim i stari ECM i europski jazz.

Ne postoji formula za dobru glazbu, ona prije svega mora biti iskrena, mora biti duhovna i duhovita u isto vrijeme. Najvažnije je da se uvijek radilo o dobroj glazbi.

Primjerice, brazilski glazbenici: Catia Werneck, Carlos Werneck, Marcelo Godoy, Nelson Latif – uz njih smo se približili čarima brazilskog groova koji često inkorporiramo u naše nastupe.

Miles Griffith je prvi američki glazbenik s kojim smo nastupali. Spojio nas je Boško davne 2000. To je za mene i Čiću bio glazbeni šok u pravom smislu te riječi.

Od 2009. s nama je u stalnoj postavi pijanist Ivan Ivić, glazbenik koji je još 1970-ih svirao na zagrebačkoj jazz sceni. Naime nekako se najbolje osjećamo kad nastupamo u formi trija.

Često smo tijekom svog djelovanja nailazili na nerazumijevanje raznih samozvanih solista koji su promatrali nas trojicu samo kao ritam sekciju, što mi ni u kojem slučaju nismo.

Moje razmišljanje, a i ostatka benda, je da svi ravnopravno sudjelujemo u kreiranju glazbene estetike, naravno uz uvažavanje svih sudionika.

Nikad nismo pristajali na podjele solist-pomoćno osoblje. Ostali smo vjerni glazbi uz koju smo u mladosti rasli i glazbenicima i sastavima koji su je svirali.

To su Miles Davis, Weather Report, Herbie Hancock i mnogi drugi. Svi oni polaze s istog stajališta – svi zajedno kreiramo zvuk!«

Mediteranski bitak

Prekretnicu u karijeri sastava Black Coffee donio je projekt »Glasovi Dalmacije« i album »Krijanca« iz 2003. Kroz izvedbe koje su snimili za taj CD propitivali su naše glazbeno nasljeđe, dalmatinske napjeve, i spojili ga s jazzom.

Prvi put u povijesti hrvatske glazbe dalmatinska pjesma vezala se za jazz izričaj. Zajedno sa ženskom klapom Mendula, koja je gostovala na snimanju albuma, koncertirali su s tim programom ne samo po Hrvatskoj, nego i u Sloveniji, Austriji te ponajviše u Italiji.

Za album su dobili dva Porina što ih je ponukalo da snime još jedan album slične tematike sa ženskom klapom. Bio je to CD »Pirija« koji je objavljen 2007.

»Odabrali smo davno zaboravljene pjesme«, rekao je Švorinić.

»Odrastajući u Zadru slušao sam klapu Zadranke u kojoj su pjevale moje sestre. Rastao sam uz te pjesme. Kad bi se kao dica skupili dolje na otoku ili u Zadru, slušali smo te pjesme.

One su oduvijek bile u meni. Godinama smo razmišljali na koji način to stopiti, ne samo s jazzom, nego napraviti da te pjesme funkcioniraju u formi jazz trija i ženske klape.

Prvo ih je trebalo staviti u odgovarajuće mjere jer su sve dalmatinske pjesme napravljene u ad libitum formi, znači bez mjere, što je vrlo zahtjevno, posebice ako se ide dirati u to da se to tkivo ne naruši.

Uspjeli smo pronaći sretan spoj. Sreća je što smo našli četiri dobre pjevačice iz Omiša. Bilo bi tehnički neizvedivo raditi s osam pjevačica.

Teško je naći četiri dobre pjevačice koje mogu funkcionirati zajedno s bendom, jer to je njima bilo prvo iskustvo nastupa s bendom, i da to dosta dobro izvode.

Ta se ideja u nama dugo rađala. Mi nikad ne možemo mainstream ili latin jazz svirati bolje nego oni koji su to izmislili. Nisam otkrio toplu vodu, nego je to jedini način na koji možemo prezentirati svoju glazbu na svjetskoj sceni.

Naime, u našem glazbenom fundusu leži veliko bogatstvo koje bi se moglo dobro iskoristiti. Ovo je jedan od najefikasnijih načina redefiniranja hrvatske glazbene baštine i najbolji način prezentiranja naše glazbe u svijetu.«

Sljedeća faza njihovog djelovanja uslijedila je kad su 2008. upoznali talijanskog bandoneonista i klavijaturista Danielea di Bonaventuru s kojim su objavili dva albuma za diskografsku kuću Caligola Records iz Venecije.

»S njim smo otišli dalje u naš mediteranski bitak«, tvrdi Švorinić.

»Glazba je bila fuzija naših mediteranskih korijena s dviju strana Jadrana. Naime, Daniele je rodom iz mjesta Fermo pored Ancone.

Fermo se nalazi nasuprot Zadra i nekako nas vežu isti mirisi, zvukovi i boje Mediterana. To nas spaja i daje glazbenu koheziju našoj suradnji.

S njim smo održali niz koncerata diljem Europe. To je bilo zasigurno jedno od zanimljivijih razdoblja našeg djelovanja.«

Posljednjih desetak godina najviše su surađivali s američkom pjevačicom Martine Thomas s kojom su snimili dva albuma.

»Ta kombinacija jazz trija i vokala je nešto što nas posljednjih godina intrigira«, rekao je Renato Švorinić.

»Formacija trija mi je najdraža jer daje veliku slobodu glazbenicima, ne postoji klasični odnos solisti-ritam sekcija, već zajedničkim muziciranjem, tzv. ‘interplaying’, dolazimo do zajedničkih glazbenih rješenja.

Važno je u svemu tome biti svoj, ne imitirati, istraživati glazbu i stalno gledati naprijed, tražiti nove izazove.«