Ugledni britanski gitarist, pjevač, autor tekstova i producent Norman Beaker je jedan od kreatora jedinstvenog britanskog blues, R&B i rock zvuka koji je tijekom 1960-ih osvojio svijet. Tijekom cijele karijere zadržao je svoj prepoznatljivi zvuk.

Jedan je od osam britanskih umjetnika 21. stoljeća koji su službeno priznati i uvedeni kao legende u Blues Hall of Fame Američkog društva za baštinu, uz Jacka Brucea, Petera Greena, Johna Mayalla, Jeffa Becka, Keitha Richardsa, Micka Jaggera i Erica Claptona. Prije godinu i pol Beaker je objavio knjigu »Manchester Evening Blues« koja je mjesec dana bila broj jedan u prodaji knjiga na Amazonu, ispred knjiga o Keithu Richardsu, Tini Turner i Elvisu Presleyju.

Sa svojim triom, u kojem sviraju bas gitaristica Slavica Tucakov i bubnjar Marco Mattietti, Beaker je nastupio 11. travnja u zagrebačkom klubu Hard Place kojeg je kum, jer to mu nije bio prvi posjet Zagrebu.

Možemo li reći da je ovakvo okruženje idealno za izvedbe blues glazbe?

– Volim klupsko okružje. Hard Place me podsjeća na stare londonske i mančesterske klubove. Ima tu neku autentičnost, nema skrivanja iza light showa, vidiš publiku, možeš razgovarati s prisutnima. Ne volim kad ne mogu vidjeti publiku. Volim vidjeti publiku i povezati se s njom. Izabrao bih ovakav ugođaj radije nego bilo koji drugi.

Zašto je blues glazba važna?

– Blues je važan jer to je tako emotivna glazba, za razliku od puno današnje glazbe. Blues je uvijek bio više zasnovan na načinu na koji se svira u različitim stilovima i tome kako pobuđuje osjećaje ljudi. Najvažnije što možemo činiti kao glazbenici, blues glazbenici, je ostvariti učinak na druge ljude, bilo učiniti ih sretnima ili tužnima ili donijeti nešto osjećaja u glazbi.

Sirovo i uzbudljivo

Također, blues je važan kao osnova za mnoge druge stilove.

– Apsolutno. Sada sam u knjigama uveden kao glazbenik koji svira heavy metal, što svakako nisam, ali prisutan sam i u hard rocku, u bluesu, u jazzu, tako da je to veliki crossover, kao što su bili Creamovci s Ericom Claptonom i Jackom Bruceom.

To je postao rock, ali zapravo je došao iz jazza, a onda mu je Eric dodao blues tako da su kao trio napravili veliku mješavinu svega, što su svi počeli preuzimati. Ne mora to biti 12-taktni blues ili 8-taktni blues, može biti što god želite, sve dok je prisutan osjećaj.

Mora ostvariti učinak na ljude. Sva glazba, bilo koji stil, mora utjecati na mene na isti način. Možda mi se ne sviđa, ali mora utjecati na mene, prožimati me. To je nešto što može doprijeti do ljudi, što ništa drugo ne može učiniti.

Ne pjevam američke pjesme koje govore o radu na poljima pamuka ili takvim stvarima, jer to ne razumijem, ali razumio sam siromašne u Engleskoj, tako da je to relevantnije za moje rane dane i za moje sviranje. Pokušavam pisati pjesme koje su relevantne za sve ono loše što se događa danas, baš kao što su činili svi drugi.

Kada i kako ste postali svjesni ove glazbe i kako vam je prirasla srcu?

– Kao i sva druga djeca mojih godina volio sam pop glazbu i slično, ali imao sam nesreću kao dijete i dugo nisam mogao hodati. Zato mi je otac kupio gitaru i tako sam naučio svirati. Cijelo vrijeme bio sam u krevetu i jednostavno sam morao nešto raditi.

U to vrijeme moj brat, koji je tri godine stariji od mene, bio je lud za bluesom. Pričao mi je kako je uzbudljivo bilo kad je odlazio na koncerte Howlin’a Wolfa i Sonnyja Boya Williamsona. Nisam znao o kome govori.

Nikad nisam čuo za njih, ali zasigurno se to uhvatilo i obuzelo me. Kada sam počeo svirati u bendu netko je rekao da zvučim kao blues gitarist. Nisam znao ni kako to zapravo zvuči, ali tako sam svirao od samog početka.

Kako ste reagirali kad ste prvi put čuli Howlin’a Wolfa i Sonnyja Boya Williamsona?

– Nije me to pogodilo na prvu. Bio sam mlađi. U to vrijeme oduševio me album »Five Live Yardbirds«, prvi na kojem je svirao Eric Clapton. Bio je tako sirov i uzbudljiv, s usnom harmonikom. Tada još nisam navikao slušati bendove s usnim harmonikašima kao što je Keith Relf.

Njihova je svirka bila tako uzbudljiva, to me je stvarno oduševilo. To više nije bio pop. Bila je to sirova i pomalo nervozna glazba. Iako sam imao 14 godina mogao sam osjetiti da ima neke druge kvalitete. To me ponukalo da se ozbiljnije posvetim toj glazbi.

Kakva je tada bila scena u Manchesteru i kakva je bila u usporedbi s londonskom scenom toga doba?

– U Manchesteru je bilo više soula, jazza i bluesa, a u Londonu je Alexis Korner radio stvari poput skifflea i svirao s Lonniejem Doneganom. Potom su imali Rhythm and Blues All Stars i tada su se Alexis Korner, Brian Jones, Mick Jagger, Keith Richards, Charlie Watts i drugi počeli sastajati i zajedno svirati.

Ali tada nitko nije dolazio na njihove svirke, nije bilo gužve, tamo bi bilo petero ljudi, jer bilo je to nešto novo. U jednom trenutku Stonesi su dobili posao jer je Alexis dobio radioemisiju pa su zauzeli njegovo mjesto u klubu Marquee.

Tada su svi počeli shvaćati da ta glazba zvuči prilično dobro. Tako su oni krenuli, a zatim su se pojavili bendovi kao što su Yardbirds, Animals, Pretty Things, Spencer Davis Group i ostali. Svi ti bendovi nastali su uglavnom u isto vrijeme.

Legendarni klub

Jesu li svi došli iz bluesa?

– Da, svi su došli iz bluesa, malo rock and rolla s Keithom Richardsom. On je više volio rock and roll, a Brian Jones je bio jako zaljubljen u blues, više nego itko od njih. Blues je dobro išao uz folk skiffle glazbu. Poslije su se pojavili Stonesi, iako su ljudi uglavnom odlazili na svirke Graham Bond Organisationa.

Graham, Dick Heckstall-Smith, Jack Bruce i Ginger Baker – to je bio originalni bend. Poslije sam i ja svirao s njim. Bio je to jedan od bendova koje su svi željeli slušati, više od Stonesa ili bilo koga drugog. Još jedan kojeg su svi htjeli slušati bio je Georgie Fame.

To su bili glazbenici koje sam i ja želio slušati. Za mene kao tada mladog glazbenika to je bilo fascinantno. Oni su na mene izvršili presudan utjecaj. Odlazio sam na koncerte Johna Mayalla, Chicken Shacka i Fleetwood Maca, a bio sam samo malo mlađi od njih.

To je smiješno jer danas imam 73 godine, a John Mayall 90, no tada sam kupovao njegove ploče. Prema njima bio sam apsolutno dijete. Čudno je da sam otprilike 9 godina mlađi od svih njih, primjerice Chrisa Farlowea, pa se i dalje osjećam kao beba.

Kažete da je Georgie Fame bio slavan, možda zbog pjesama »Yeh Yeh« i »The Ballad of Bonnie and Clyde«?

– Da, iako, kad su ga čuli da pjeva »The Ballad of Bonnie and Clyde«, to je mnoge odbilo od njegove glazbe, jer inače je bio briljantan jazz i blues pjevač, kao što je bio i Mose Allison. Bio je apsolutno nevjerojatan, još uvijek jest. Kad god odem na njegov nastup mogu sjesti i slušati ga cijelu noć i nikad mi ne dosadi. S njim je uvijek bilo tako.

Da, u toj glazbi je važan pozitivan duh, kojim zrači i Georgie Fame, šale koje sipa iz rukava…

– Trudim se raditi na isti način. Nastojim biti zabavan, ne samo svirati. Onima koji sviraju ozbiljniju glazbu pomaže ležerniji pristup, da ponekad malo nasmiju ljude, da ispričaju priču. I to je važno.

Uvijek sam volio zabavljače na TV-u, komičare i pjevače. Pokušavam uklopiti nešto od toga u svoje nastupe. Naravno da moraš biti u stanju producirati glazbu koja ti omogućuje da budeš malo opušteniji i učiniš je zabavnom.

Kada ste započeli suradnju s glazbenicima koji su djelovali na londonskoj sceni?

– Nisam često svirao u Londonu jer je puno tih glazbenika tada dolazilo u Manchester. Nisam se preselio u London, nisam trebao, mogao sam svirati u Manchesteru i s vremena na vrijeme uskočiti u autobus ili vlak.

Imali smo puno koncerata na sjeveru tako da je bilo lako. Ponekad bismo imali mješovite sastave, gitarista iz Londona i nekog iz Manchestera ili bilo što drugo. Zato nam je svima bilo stvarno bolje.

U Manchesteru je bio poznati Twisted Wheel, legendarni klub u kojem su Creamovci održali svoju prvu svirku pred publikom. Bio je poznat kao neka vrsta cjelonoćnog soul kluba. Tamo sam jedne večeri slušao Spencera Davisa i Johna Mayalla.

Bilo je super. Bilo je vjerojatno 10 takvih klubova tako da je tamo uvijek bilo puno sjajnih koncerata – Creamovci, Chicken Shack… Nije sve bilo u Londonu, iako je tamo živjelo puno glazbenika. John Mayall nije bio odatle. Alexis Korner ga je nagovorio da ode u London kako bi zaradio za život jer je tamo tada bilo više klubova. Poslije je, naravno, postao slavan i mogao je svirati bilo gdje.

Jeftini vlakovi

Jeste li svirali s Johnom Mayallom?

– Da, nekoliko puta, ali ne službeno nego na jam sessionima i u sličnim prigodama.

Možemo li reći da je upravo on jedan od najvažnijih za blues glazbu u Velikoj Britaniji?

– Da, ali rekao bih da su trojica glazbenika učinila najviše. Chris Barber je doveo Big Billa Broonzyja, Freddieja Kinga, Dr. Johna i ostale. Doveo je prave blues glazbenike da sviraju s njegovim bendom kako bi promovirao blues.

Uvijek govore da je Alexis Korner bio kum bluesa, ali rekao bih da je Chris bio pradjed, a potom John Mayall, zato što je bio popularniji od Alexisa. Bio je ozbiljniji po pitanju toga. Kad je John to učinio, tada su s njim svirali Eric Clapton, Peter Green, Mick Taylor. Promovirao je puno sjajnih glazbenika. Uvijek je imao odlične svirače.

Svirali ste s puno poznatih britanskih glazbenika, ali i s autentičnim američkim blues glazbenicima kao što je, primjerice, B. B. King. Koji od njih su vam bili najbolji suradnici?

– B. B. King je bio sjajan. On je smislio citat koji svi koriste. Kad me čuo kako sviram, rekao je: »Mislim da smo pronašli bijelog Freddieja Kinga!« Ostao sam zapanjen, jer Freddie King mi je najdraži. Uopće ne sviram kao Freddie King, ali bilo mi je drago što je to rekao.

Volim Buddyja Guya. Jako mi se sviđao Phil Guy, Buddyjev brat. Bio je briljantan, stvarno sjajan, ali budući da je Buddyjev brat nije dobio toliko priznanja, a i trebao je jer bio je izvrstan gitarist, sjajan pjevač, kao i Louisiana Red, s kojim sam godinama svirao. David »Honeyboy« Edwards je bio sjajan.

On je bio posljednja osoba koja je bila s Robertom Johnsonom one noći kad je umro. Rekao mi je da je upucan, ali i da je otrovan te da misli da je vjerojatno bilo oboje. Također, rekao je da misli da ga je vjerojatno otrovala njegova djevojka i potom netko upucao.

»Honeyboya« sam posljednji put vidio prije nego što je preminuo, kad je imao 85 ili 86 godina. I u toj dobi je i dalje odlazio na turneje. Pitao sam ga kako je, a on je rekao da nije tako loše, da nije bio dobro prošli tjedan kad je bio na operaciji u kojoj mu je odstranjena slezena, ali ipak se vratio i nastavio svirati. To me zapanjilo.

Te glazbenike ništa ne može zaustaviti, idu na turneje po cijelom svijetu putujući jeftinim vlakovima i slično. Moramo im se diviti na tome. Ja ne volim tako raditi. Draže mi je da netko dođe po mene i odvezu me na nastup nego da moram sam posvuda hvatati prijevoz, ali oni su takvi kakvi jesu.

Takav je bio i Rufus Thomas. Prije nastupa koji sam imao s njim u San Remu novinar ga je pitao: »G. Thomas, kako ste počeli svirati crnačku glazbu?« Odgovorio je: »Ne bavim se crnačkom glazbom, bavim se glazbom, ne sviram crnačku glazbu«, i otišao je.

Novinar je bio uporan i zaustavio ga je: »Žao mi je g. Thomas, ali dopustite mi da nastavimo. Pričajte mi o crnačkoj glazbenoj sceni!« – »Rekao sam vam da ne slušam i ne sviram crnu glazbu.« Tada mu je prekipjelo i zatražio je da mu daju papir i olovku.

Pokazao mu je što je nacrtao i napisao i pitao ga: »Koje boje vidite?« Odgovorio je: »Crvene i bijele.« Na to je rekao: »O sranje, pogrešna olovka.« (smijeh)… Bio je sjajan. Pitao sam ga prije jednog nastupa: »Što ćeš večeras odjenuti?«

Naime uvijek je nosio čudnu odjeću. Rekao je: »Plavo.« Plavo je značilo da su to bile vruće hlačice i prsluk sa šljokicama. Tada je imao 80 godina. Bio je nevjerojatan.

Velika zagonetka

Rekli ste da ste naučili puno od slavnih glazbenika svirajući s njima. Od kojih od njih niste htjeli učiti?

– Ha-ha-ha. Bilo ih je nekoliko. Chuck Berry je bio najzahtjevniji. S njim je bilo najteže raditi od sviju s kojim sam ikad svirao. Bio je zaguljen. Pitao bih ga koje pjesme ćemo izvoditi večeras, a on bi rekao: »Izvodit ćemo pjesme Chucka Berryja.«

Bio je pomalo čudan. I drugi su mi govorili da je takav. Imali su ista iskustva s njim. Neki su glazbenici ponekad vrlo jadni, no neki su imali dobar razlog za to, kao što je Lowell Fulson s kojim sam godinama surađivao.

Nikad se nije činilo da je sretan, u vezi bilo čega, ali volio sam njegovu glazbu. Obožavao sam njegove pjesme, koje su bile fantastične, kao što su »Reconsider Baby« i »Black Night«. Ponekad bi bio užasan.

Primjerice, jednom sam spomenuo Raya Charlesa, a on je planuo: »Nikad više preda mnom ne spominji Raya Charlesa!« – »Zašto?« – »Zato što mi je ukrao bend!« Naime Ray Charles je bio u Lowellovom bendu, a jednog je dana prisvojio cijeli bend. Shvatio sam da ga je to pogodilo.

Kako ste izlazili na kraj s Albertom Kingom?

– Albert King, daaaa, ha-ha-ha. Albert je inače bio neugodan, ali ne i sa mnom. Zapravo članovi njegovog benda su rekli da sam jedan od rijetkih koji su ga ikada nasmijali. Naime nije bio poznat po smislu za humor.

Imao je gitaru Gibson Flying V s natpisom »Albert King« na vratu. Našao sam komadić novina na kojima sam napisao: »Norman Beaker – no milk today.« Naime tako sam nekad ostavljao poruku mljekaru.

Stavio sam taj papirić između žica, a on je ušao i vidio te se povaljao od smijeha. Poslije je opet prasnuo u smijeh. Rekao je da ne zna zašto to čini, ali smijao se i smijao. Bilo je puno ljudi koji su bili vrlo nezgodni, ali i dalje sam volio njihovo sviranje i dalje sam uživao, jedino što je s njima bilo teže raditi.

Ne volim stres. Jack Bruce i ja bili smo toliko različiti. Inače sam opušten, ali do kraja dana bih zbog njega bio pod većim stresom od njega. Zato bih ga veći dio dana ignorirao, sve dok ne bismo završili svirku. Poslije bismo se dobro zabavljali.

Niste spomenuli Gingera Bakera kojeg mnogi ogovaraju.

– Ooouuu, haaaa, ha-ha-ha-ha, piknuo si na pravo mjesto. Da, izostavio sam ga, a upravo je on bio grozan, ha-ha-ha. Bio je neugodan prema mnogima, ali mogao sam se nositi s njim. Bili smo veliki prijatelji.

Pomogao sam mu nakon što su Creamovci prestali djelovati. Imao je problem zbog ugovora s Robertom Stingwoodom na osnovi čega zapravo nije mogao ništa raditi. Zato sam rekao da ću organizirati turneju svog benda i njega pozvati kao posebnog gosta.

Znao sam da će odraditi svirku koja će biti sjajna, a drukčije nije mogao nastupati. Potaknuo sam ga da ponovo svira na nastupima. Kad je sve završilo mogli smo nastaviti raditi svoje. U svojoj je knjizi govorio o tome što sam učinio za njega.

Uvijek je govorio da će mi se odužiti za to, i on je to učinio. Bio sam na toliko turneja s njim, od njega sam naučio najviše. No moram reći da su većina njih bili fantastični, vrlo zabavni ljudi.

U kojem ste trenutku osjetili da blues glazba za vas više nije tajna?

– Ona je za mene još uvijek velika tajna.

Ma mislio sam na naziv vašeg benda.

– Ha-ha-ha, da, da, da, No Mystery. Imali smo bedž na kojem je pisalo »Blues is no mystery for me«. Zapravo još uvijek mi je velika zagonetka, osim u pisanju pjesama. Mogao bih pisati pjesme svaki dan.

Znam fantastične glazbenike koji nikada nisu napisali pjesmu. Ja mogu i ne znam kako oni ne mogu. Ne znam kako mogu, nema razloga da to mogu učiniti, jer za mene to nije vještina. To je nešto čarobno, na neki način, nije isto kao učenje sviranja gitare.

Ne možete naučiti napisati pjesmu, možete kopirati pjesme ili bilo što, ali zapravo ne možete izmisliti te stvari osim ako to nije u vama.

Posljednja karika

Kako je skladba »No Mystery« Chicka Coreae utjecala na vas, ne samo kao nadahnuće za naziv benda?

– Kad sam je prvi put slušao pomislio sam da je to najnevjerojatnija glazba koju sam ikad čuo. Otišao sam na koncert sastava Chick Corea and Return to Forever na Manchester Polytechnic, na koji je došlo tek pedesetak ljudi.

Bio je to sastav sa Stanleyjem Clarkeom, Chickom Coreaom, Lennyjem Whiteom i Alom Di Meolom. Bili su savršeni, nevjerojatni, neponovljivi. Nikad to neću zaboraviti. Bio je to jedan od najboljih koncerata na kojima sam ikada bio.

Nisam želio da me etiketiraju samo kao blues glazbenika, jer volim svirati i u drugim stilovima. Mislio sam da je blues ono što radim najbolje, ali tada nisam znao da mogu svirati i druge stilove. No nitko nije prihvatio da radim bilo što drugo.

Za sve sam bio blues glazbenik i točka. Na kraju sam shvatio da je to moja vokacija. Ne da mi se to nikad nije sviđalo, ali želio sam isprobati i druge stvari. No mojim frendovima nije bilo do toga, uopće se nisu htjeli baviti time pa sam zauvijek ostao zakačen za blues.

Kako ste pod tim imenom djelovali kao vođa benda?

– Svirao sam s mnogim glazbenicima kao sideman. Puno sam naučio od tih velikana s kojima sam svirao, primjerice od Fentona Robertsona, B. B. Kinga… Od svakoga naučiš nešto čak i ako ne sviraju po tvom ukusu.

Naučio sam to što je trebalo tako da mi je bilo lakše kad sam se pridruživao drugim bendovima. Mislio sam da, budem li imao svoj bend sve se može dogoditi, i tako je ispalo. No kad bi netko otišao ili je možda dvoje ili troje različitih ljudi sviralo u sastavu, osjećao sam se kao da varam publiku, jer oni ne znaju tko će nastupiti.

Ali to je postao moj bend i to nije bilo toliko bitno, sve dok sam ja bio tamo. Ostalo je bilo u redu. Nije to bilo podgrijavanje ega, već je olakšalo organizaciju benda. Mogli smo djelovati kao trio koji se proširuje u peteročlani ili sedmočlani bend, kako god.

Nije bilo važno koja je formacija, članovi su i dalje znali što trebaju raditi. Nisam autokratski vođa, ne guram ljude u smjeru u kojem ne žele. Angažiram one koji mi se sviđaju, jer njima ne moram puno objašnjavati. Ne moraju mijenjati način na koji sviraju, samo ja moram izabrati ljude koji sviraju kako se meni sviđa.

Kako vas život ispunjen bluesom nadahnjuje da pišete blues pjesme?

– Tako što istinski vodim taj život. Volim ići na turneje. Sviram toliko koncerata godišnje koliko većina mladih bendove ne svira. Imamo 18 svirki ova dva mjeseca, a ponekad napravim to u mjesec dana.

Zvuči čudno, ali osjećam se kao misionar. Blues je moja sudbina. Imam sreću da sam napravio toliko toga da me ljudi sada žele slušati, možda misleći da nikad više neće imati tu priliku. Znaju da sam svirao s velikanima, da sam posljednja veza s Jackom Bruceom i drugima.

Svi su željeli upoznati sve te ljude koje sam upoznao. No mnogi od tih glazbenika danas više nisu s nama, pod zemljom su, ljudi poput Lowella Fulsona s kojim sam svirao. Posljednja sam karika koja im zapravo može reći istinu o tome što se događalo u to vrijeme, inače će to jednostavno izumrijeti, a ja ne želim da se to dogodi.

Sada me dolaze vidjeti ljudi koji govore: »Oh, moj tata me doveo«, ili »Moj djed me doveo da te vidim«, i potom: »Moj tata je imao 20 godina kad vas je slušao i sada svira gitaru.«

Nadam se da će to i za nekog drugog biti sljedeći korak, da će netko drugi doći i reći: »Oh, odlazili smo na koncerte Normana Beakera«, ili koga već.

No morate biti ovdje i svirati da biste stvarno utjecali. Mogli bismo svirati u većim mjestima u Engleskoj ili bilo gdje drugdje, ali važnije nam je svirati tamo gdje je dobra atmosfera, kao što je ovdje u Hard Placeu. Ako je atmosfera sjajna, sretan sam.