Američki pijanist Emmet Cohen je u ovogodišnjem glasovanju međunarodne Udruge jazz novinara proglašen najboljim jazz pijanistom

. Razgovor s novom jazz zvijezdom bio mi je prioritet na ovogodišnjem festivalu Jazz a Vienne koji je od 28. lipnja do 13. srpnja održan u francuskom gradu Vienneu.

U ostvarenju tog cilja pomogao je i Francuski institut za kulturu u Hrvatskoj, posebice Alice de Parscau, zamjenica ravnateljice Instituta i ataše za kulturu francuskog veleposlanstva.

Poslije niza peripetija i promjena planova Cohen je odlučio dati intervju nakon tonske probe, a ona je bila zakazana neposredno prije samog koncerta.

Neizmjerno sam uživao u svirci njegovog trija na tonskoj, u koju su toliko unijeli u zajedničko muziciranje da se nisu mogli zaustaviti. Bio je to nagovještaj sjajnog koncerta, kao što je i bilo.

Napokon, kad smo se uputili prema garderobi, ostalo je još samo toliko vremena da se glazbenici pripreme, osvježe, meditiraju, obave uobičajeni ritual prije koncerta, ali on je rekao: »Idemo – intervju!« Nije se štedio, kao što se te večeri nije štedio niti na koncertu kojim je izbezumio publiku.

Što je tako čarobno u jazzu da se ne možete zaustaviti kad svirate?

– Jazz je poput otkucaja srca. O njemu razmišljam kao o humanom, životnom, fleksibilnom organizmu i ne želim da ti otkucaju zastanu.

To je povezano s mojim bivstvovanjem, protokom krvi u mojim venama. S glazbom se identificiram kao s nečime što je sastavni dio ovoga svijeta, a također s nečime kroz što mogu istraživati svoje drugo biće.

To je poput divovskog ogledala u kojem se možemo vidjeti kako sviramo standarde i druge skladbe. Možemo svirati potpuno ista djela kao u nekom drugom razdoblju i kroz to sagledati sebe u svijetu.

Tada smo sposobni primijetiti promjene, možemo vidjeti kako se svijet razvija, možemo cijeniti te promjene, zaželjeti im dobrodošlicu, zahvalnost.

Zato nastavljam. Jazz nam pomaže da otmjeno starimo, pomaže nam da naučimo kako živjeti, kako cijeniti ono što je doista vrijedno na ovome svijetu.

Kako starite?

– Svirao sam s mnogim majstorima jazza. Nakon 1970-ih i 1980-ih, pa i 1990-ih glazba je dobila na dubini, glazbenici su se otresli nevažnog i pozabavili onim zaista bitnim, a to čini razliku. Glazba nas uči tome. Zahvaljujući tome, kao i ljudima, zajednici, kreće se prema vječnosti.

Što je tako zabavno u tome da je tijekom svirke na vašem licu neprestano smiješak?

– Osmjehujem se jer sam okružen ljudima koje volim. Zahvalan sam na mogućnosti da sviram s najboljim prijateljima, kao i da dijelim i koristim glazbu za iscjeljenje i širim radost. Puno je mračnoga na tom svijetu, puno zla, a ta nam glazba može pomoći da prevladamo sve poteškoće.

Mrzim tu skladbu!

Od koga ste usvojili takav stav?

– Moj prvi nastup u New York Cityju bio je s Dizzy Gillespie Alumni Orchestrom. Dizzy više nije bio živ, naravno. Prvi tenor saksofon u sastavu svirao je Jimmy Heath.

Moj prvi nastup s njim bio je na novogodišnju večer u Kennedy Centeru, najvećem koncertnom prostoru u Washingtonu. Iz New Yorka za Washington putovali smo autobusom u kojem sam sjedio pokraj Jimmyja.

Pričao mi je priče, primjerice o tome kako je John Coltrane dolazio u njegov dom i kako su zajedno vježbali, kako je svirao različite vrste glazbe, kako ga je sljedećeg dana pokušavao oponašati svirajući u svom podrumu i nije mogao shvatiti kako to Coltrane svira.

Pričao mi je kako je Charlie Parker dolazio kod njih na večeru, kako mu je posudio saksofon jer je Parker založio svoj i kako je stalno bio kraj njega da bi bio siguran da ga neće prodati.

Trudio se pomoći mi da bolje razumijem glazbu na različite načine. Svoje je priče prilagodio mom uzrastu pokušavajući objasniti koliko duboko sagledavanje glazbe može biti.

Tada sam shvatio koliko je važno biti u društvu legendi i upijati čim više mogu, koliko je važno sve što se događa u tom okružju. Shvatio sam da je to najbolji način kako se moj naraštaj može približiti jazz glazbi.

Nakon što sam upoznao Jimmyja odlučio sam približiti glazbenike svog naraštaja velikanima. Zato sam započeo snimati niz intervjua i nastupa s jazz majstorima.

Objavio sam ih na albumima pod zajedničkim nazivnom »Masters Legacy Series«. Snimajući ih surađivao sam s Jimmyjem Cobbom, Ronom Carterom i Bennyjem Golsonom. Puno sam naučio od svih tih jazz majstora. Jedan od njih bio je George Coleman.

S njim sam proveo dosta vremena. Upravo sam prigotovio snimanje s Houstonom Personom. To će biti sljedeći album. Kad sam poželio snimati s Bennyjem Golsonom nazvao sam ga i predložio mu snimanje, a on je rekao: »Oh rado bih to napravio, ali mislim da si ti to ne možeš priuštiti.«

Razmišljao sam da ću mu se zahvaliti ako će biti preskupo i rekao sam: »Napravit ću sve što je u mojoj moći da zajedno snimimo ploču.«

Počeo se izmotavati, rekao je da više ne radi često takve stvari, a ja sam pitao što moram učiniti da bismo to napravili. Rekao je: »1.000 dolara po skladbi.«

O moj Bože, sranje. Počeo sam brzo računati i ispalio: »Može pet skladbi?« Odgovorio je: »Divno, dolazim!« Nikad nisam doživio tako nešto, nisam upoznao nekoga iz glazbenog svijeta tko tako posluje.

Mogli ste mu ponuditi snimanje jedne skladbe u trajanju od četrdeset i pet minuta, ha ha.

– Da, mo’š mislit’. Ne bih pristao na tako dugačak solo, ha ha.

Jedan je od najboljih skladatelja u povijesti jazza. Jeste li od njega učili o skladanju?

– Jesam. Svirajući skladbe s njihovim autorom morate shvatiti kako ih zapravo treba svirati. Svirali smo njegove skladbe »Killer Joe«, »Stablemates«, »Along Came Betty«… Postavljao sam mu pitanja, posebice o nekim rjeđe sviranim skladbama, primjerice »Little Karin«.

Rekao je: »Oh, sedamdeset godina nisam razmišljao o toj skladbi, ha ha ha, ne sjećam se kako je nastala.« Napisao je toliko izvrsnih skladbi da se mnogih niti ne sjeća.

Nije važno samo svirati s majstorima njihove skladbe nego i slušati priče o tome kako su nastale. Primjerice njegova »Killer Joe«. Naime, Joe je bio stvarna osoba.

– Da, da. Pričao mi je kako je napisao skladbu »Killer Joe«. Rekao je: »Imao sam A dio – tin din din di dun dun din dun du dun din – imao sam savršeno razrađen A dio, ali most sam usavršavao cijeli tjedan, trebali su mi sati i sati i sati.

No jednom sam svirao A dio i moja je supruga rekla: »Mrzim tu skladbu! Mrzim tu skladbu! Sviraš je danima i satima, to više ne mogu podnijeti.

Ali tada je skladba postala veliki hit, novac je počeo kapati i odjednom ju je počela obožavati, počela je kupovati bunde i sve drugo.« Ha ha ha, način na koji je to ispričao toliko je duhovit i zabavan.

Posebice voli pričati o tome kako je Miles Davis snimio njegovu skladbu.

– »Stablemates«?

Da, »Stablemates«.

– Sebi je prilagodio promjene akorda. Golsonova verzija počinje s bu du di du ti ta ta, što je pomalo čudno, ali Miles je to promijenio u bu du de ta di da tu fa tu fa.

Rekao je da su, nakon što ju je Miles snimio, svi tu skladbu svirali na taj način, a ne onako kako je izvorno napisana. Tada je Benny rekao: »Aaaa dobro, on je unio te promjene i može svirati na taj način.« Miles je promijenio skladbu.

Future Stride

Koliko su vam te priče bile korisne?

– Benny Golson ima najbolje priče i na najbolji ih način priča. Predivno ih priča. Na predivan način prenosi poruke, njegove su priče uvijek začinjene humorom, tajanstvenošću, neizvjesnošću, tugaljivošću.

Priča koju mi je ispričao o Cliffordu Brownu je vrlo tužna. To je još jedna njegova skladba koju sam svirao s njim – »I Remember Clifford«.

Bože moj! Fascinantno je gledati ga na bini i slušati kako svira tu melodiju pokazujući tugu. U Bennyjevim je skladbama sadržan sav njegov život, sve što je ikad iskusio.

Sve to izlazi kroz njegov saksofon, zvuk. Golsonov je zvuk poput šapta, u maniri Colemana Hawkinsa, čista improvizacija. Neki misle da mogu učiti svirajući s divovima, ali to je više stjecanje iskustva i dozvoljavanje da to postane dio tebe nego da mislite da ste naučili lekciju i tako to opisujete. Mnogo toga ne može se opisati.

Zašto je projekt »Live from Emmet’s Place« važan i kako ste, provodeći ga, popularizirali jazz?

– »Live from Emmet’s Place« pokrenuo sam za vrijeme pandemije kad su svi nastupi bili otkazani i nismo znali što učiniti. Naš promotor i prijatelj iz Kanzasa predložio nam je da snimamo kućne nastupe i za snimku ponudio puni iznos honorara.

Rekao sam da ionako nemamo ništa drugo u planu, da ćemo to napraviti i dati sve od sebe. Održali smo prvi live stream i snimili ga iPhoneom koji smo postavilli na neke knjige.

Kad smo ga objavili, već prvi tjedan imali smo više od 40.000 pregleda. Nakon toga odlučili smo to ponoviti pa smo i sljedeći tjedan snimili nastup.

Svaki sljedeći put usavršavali smo tehnologiju snimanja, a nakon nekoliko mjeseci angažirali smo kamermana i snimatelja tona te smo pozvali posebne goste.

Odjednom je to postalo događanje oko kojeg se okupljala zajednica i koje je u ta teška vremena davalo podršku glazbenicima. Naime, mnogi su tada već mjesecima ili cijelu godinu bili bez nastupa.

Mnogima su to bile prve svirke uživo s glazbenicima nakon puno mjeseci, što je bilo izrazito emotivno. Podupirali smo ih financijski i omogućili im da se istaknu među mnogobrojnim glazbenicima u New Yorku, a ujedno smo svijetu pružili uvid u trenutnu njujoršku scenu.

Neizmjerno smo uživali u ostvarenju tog cilja i razvijanju našeg glazbenog koncepta i programa na puno različitih načina. Puno sam naučio o stvaranju programa, planiranju iz tjedna u tjedan, uključivanju raznih glazbenika iz raznih naraštaja, kao i sviranju djela drugih autora.

Nicholas Payton je imao osebujne aranžmane, Sean Jones voli svirati posebnim stilom, Russell Malone voli svirati na drukčiji način, Houston Pearson voli svirati na svoj način, Sheila Jordan ima vlastiti repertoar.

Kretali smo se u raznim smjerovima razvijajući naše područje djelovanja i muzikalnost i to u ogromnom djelokrugu. Dosegnuli smo milijune ljudi diljem svijeta.

Future Stride – jeste li vi izmislili taj naziv?

– Jesam.

Kako ste stride tehniku sviranja klavira, staru gotovo sto godina, povezali sa suvremenim pristupom?

– Na tu zamisao došao sam kad sam počeo raditi projekte s gostima, prije live streama. Već tada sam razmišljao o stride klaviru, životu u Harlemu i velikanima tog stila te kako je ta glazba izvođena pred publikom, nerijetko u big band aranžmanima. Louis Armstrong je imao aranžmane za svoje sastave Hot 5 i Hot 7, a svirao je i s triom.

Jeste li svirali glazbu Jamesa P. Johnsona?

– Izvodili smo i solo klavirska djela Williea »The Liona« Smitha, Jamesa P. Johnsona i Fatsa Wallera koja smo prilagodili izvedbama s triom. Posezali smo za različitim glazbenim primjerima i orkestrirali ih za izvedbe s triom.

Je li izvorni stride piano stil uvijek bio za solo klavirske izvedbe?

– Je, ali kad govorim o strideu, također mislim na ranu glazbu, na skladbe Louisa Armstronga, primjerice »Weather Bird« (zapravo, prema nekim izvorima autor te skladbe je Joe Oliver, op.p.) koju Louis Armstrong i Earl Hines sviraju kao duo. To je stride piano, a Louis Armstrong svira preko toga.

Postoje razne opcije i razni načini na koje možemo razmišljati o tome, ali ja ih uvijek nastojim orkestrirati za trio jer to je najvažnija forma za moje izražavanje.

Sretan sam jer sviram s glazbenicima koji razumiju velik raspon glazbe te mogu svirati sve te stilove i improvizirati u njima, što je rijetko.

Nema ih puno koji znaju improvizirati na primjere ranog stride stila jer te skladbe nisu strukturirane na uobičajeni AABA pristup, kao, primjerice, u skladbi »I Got Rhythm«.

Strast prema orguljama

To je nešto što ne možete naučiti u školi. Da biste to usvojili, morate istraživati i svirati sa starijim glazbenicima. Kako ste vi učili?

– U školi ne možete naučiti ništa. Kad stupite na pozornicu i djelujete, sve se svodi na stečeno iskustvo. Pohađati nastavu u školi, vježbati u učionici, studirati, diplomirati – sve to ne može se usporediti s godinama provedenim na pozornici, mnogobrojnim situacijama koje glazbenik provede u poziciji u kojoj mora djelovati i svirati, biti u interakciji s publikom koja reagira na to što radi.

Tako puno toga možete naučiti samo kroz sviranje pred publikom. Odmah pomislim na Theloniousa Monka koji je ponekad sa svojim sastavom proveo deset tjedana na turneji, bez prekida, ili je svirao u Five Spotu. Svirali su svake večeri tijekom deset tjedana, šest ili sedam večeri tjedno, ponekad četiri seta iste večeri.

Svoju su glazbu svirali svake večeri, set nakon seta, razvijali je, razvijali, razvijali. Stvar je u sviranju, djelovanju i dozvoljavanju da se glazba razvija na taj način.

To je nešto što nedostaje u današnje doba jer nema više toliko prilika za nastupe, jer svi imaju radio, organizatori mogu angažirati DJ-e, svatko radije plati za uslugu Spotifya nego za slušanje glazbe uživo.

To je put kojim se svijet razvija. U današnje vrijeme rijetkost je voditi sastav koji će svirati svake večeri i tako razvijati glazbu, ali to je pravi način kako se glazba razvija.

Svijet se promijenio. Internet je sjajan, na internetu možemo pronaći baš sve, na internetu možete brzo postati slavni. Škola je u drugom planu, iza interneta i svih tih stvari.

No uvijek ćemo imati nešto novo za čim ćemo tragati u nastojanju da obogatimo svoje iskustvo ili dosegnemo višu razinu.

Uvijek ćemo iz sićušnih pukotina izvlačiti hranjive tvari i ono vrijedno što će obogatiti našu dušu, uvijek ćemo pronalaziti ljude koje ćemo zavoljeti, s kojima ćemo rado stvarati glazbu, s kojima ćemo nastojati stvoriti nešto veće od brzog fiksa, razvijati nešto, njegovati, imati sastav i svirati s prijateljima, osmisliti stil i koncept zasnovan na nečemu što je bilo prije.

Na čemu želite utemeljiti vaš koncept?

– Najvažnije je ostati iskren, iskren sam sa sobom i ljudima koji nas okružuju, nastojati pomoći ljudima oko nas. Jazz u svojem najboljem izdanju pomaže ljudima, omogućuje da svi zvuče bolje, da se osjećaju bolje, da se dobro osjećaju.

U vezi s vrijednostima koje nam jazz pruža razmišljam o ljubavi, miru, jednakosti, demokraciji, zajedničkom sviranju… Sve to dio je velike slike o jazzu.

Volim biti usredotočen, meditiram, vježbam jogu. To pospješuje moj glazbeni razvoj i omogućuje mi sigurnost na nastupima, pomaže mi da dijelim sve što sam usvojio.

Kako na vaš glazbeni razvoj utječe sviranje orgulja?

– Počeo sam ih svirati još kao srednjoškolac. U srednjoj školi u Montclairu, pokraj West Orangea u New Jerseyju održavao se jam session. To nije daleko od New Yorka.

Tamo je bio klub Cecil’s koji je vodio gospodin Cecil Brooks III. On je svirao sa svim velikim orguljašima: Jimmyjem Smithom, Jimmyjem McGriffom, Charlesom Earlandom, Donom Pattersonom, sa svima. Bio je ono što smo zvali bubnjarem orguljaša, posebna, specifična vrsta bubnjara.

Vodio je klub u kojem je svakog četvrtka navečer bio jam session. U klubu nije bilo klavira, samo orgulje. Visio sam tamo i povremeno se pridruživao na jam sessionima.

Budući da nije bilo klavira, morao sam se dovinuti sviranju orgulja. Nakon što bih slušao druge i razgovarao s ljudima, oko ponoći bih sjeo za orgulje, pripremio ih i zasvirao. Naučio sam nekoliko karakterističnih skladbi. Morao sam naučiti svirati basove lijevom rukom, istraživati orgulje.

To je postalo moja strast. Poslije, kad sam se preselio u New York, imao sam rezidenciju u jazz klubu Smoke gdje sam jednom tjedno svirao orgulje Hammond B3.

Nastupao sam sa svojim orguljaškim sastavom s dva puhača. Nekad bih pozvao druge glazbenike koji bi zasvirali s nama. Kad sad razmišljam o tome, to je na neki način prethodilo projektu »Emmet’s Place«, jer su dolazili razni glazbenici.

Tijekom pandemije to je prestalo. Više ne sviram redovito orgulje, ali to ne znači da je moja strast prema njima manja.

Glazba je religija

Zašto je trio vaša omiljena kombinacija?

– Za pijaniste klavirski trio je najvažniji, pruža velike mogućnosti za izražavanje. Razmišljamo o tome kako je Thelonious Monk svirao sa svojim klavirskim triom, kako je to činio Ahmad Jamal, kako je svirao Cedar Walton Trio sa Samom Jonesom i Billyjem Higginskom, razmišljamo o Jimmyju Cobbu, Wyntonu Kellyju i Joeu Chambersu, razmišljamo o Billu Evansu, Paulu Motianu i Scottu LaFarou, razmišljamo o Keithu Jarrettu s Jackom DeJohnetteu i Geryjem Peacockom, razmišljamo o Bradu Mehldauu s Larryjem Grenadierom i Jeffom Balardom…

Volim razmišljati o svim tim različitim načinima izražavanja i svoj toj ljepoti koju su donijeli. Nastojim pronaći način da uključim sve što volim i radim na tome. To mi je jako važno.

Suradnju s članovima vašeg trija kritičari opisuju kao telepatsku. Kako to ostvarujete? Kako je to moguće?

– To se događa zato jer smo puno vremena proveli svirajući zajedno, puno smo zajedno slušali glazbu. To uvijek radimo u našoj maloj zajednici.

Mislim na slušanje svih trija koje sam spomenuo, ali i puno više toga. Proučavali smo ih i otkrivali kako nam to može pomoći u stvaranju vlastitog stila.

Shvatili smo kako se trebamo odnositi prema zvuku, kako ga mijenjati kad se nešto promijeni, kako se prilagoditi promjenama koje se događaju u grooveu, kako bas treba ići u visinu kad klavir ode u visinu, kako se u kojoj situaciji bubnjevi odnose prema klaviru…

Takve stvari primjećujete kad slušate majstore. Otkrivate kako mijenjati formu tijekom svirke, kako zajedno osluškivati glazbu. Radite li na taj način odjednom se razvije vaš zajednički rječnik i scenarij u kojem razmišljate i osjećate isto, zasnovano na glazbi koju ste slušali, vremenu koje ste proveli zajedno, zajedničkom smijanju, ljubavi, životu na turnejama, svim nastupima koje smo održali zajedno. Sve to utjecalo je na naše telepatsko razumijevanje.

Spomenuli ste Ahmada Jamala. Jeste li slušali njegovu izvedbu vlastite skladbe »Ahmad’s Blues«?

– Jesam.

Svira tako jednostavno i minimalistički, ali to je to! Fantastično!

– Daaa! Na nevjerojatan način koristi prostor. Miles Davis je od njega naučio koristiti prostor.

Svira s nevjerojatnim osjećajem.

– O daaa. Duboko! Duboko! Duboko!

Kao John Lewis koji je otišao tako daleko da u njegovim izvedbama čujemo i nešto što nije odsvirao.

– O da, definitivno.

Jeste li ikad iskusili tako nešto?

– Jesam, da. Ostavio je prostor koji slušatelji mogu maštati. To je jedna od najvažnijih stvari u glazbi – ostaviti prostor za nešto što slušatelji mogu zamišljati uz sve ono što čuju. Slušatelji mogu zamisliti različite verzije iste skladbe. To je predivno.

Kako se to postiže?

– Moraš biti povezan s duhovima, s precima, moraš imati određenu razinu ozbiljnosti i usredotočenosti. Iscjeliteljska moć glazbe je snažno povezana s duhovnošću.

Možete li povezati duhovnost s vašom glazbom?

– O da. Definitivno, glazba je gotovo religija, na puno načina. Tako utječe na mnoge ljude diljem svijeta. Svaki put kad se popnemo na binu kao da provodimo bogoslužje i nastojimo povezati zajednicu s nekom višom silom, nastojimo nas povezati s publikom i približiti nas Bogu.

To je uvelike blisko s onime što jazz donosi u živote mnogih ljudi. Zato ga ljudi slijede i toliko vole. To ih hrani, gotovo na religiozan način.