Američki gitarist, pijanist i skladatelj Ralph Towner objavio je novi album, dvadeset i sedmi koji je snimio pod svojim imenom, kao voditelj ili suvoditelj sastava ili pak solo. Iako je u raznim postavama svirao s mnogim uglednim glazbenicima raznih žanrova, među ostalima s Keithom Jarrettom, Larryjem Coryellom, Billom Brufordom, Charlijem Hadenom, Kennyjem Wheelerom, Pinom Danieleom, Janom Garbarekom, Egbertom Gismontijem i Trilokom Gurtuom, obožava svirati solo, a »At First Light« je njegov osmi solo album. Ujedno to je njegov dvadeset i šesti album u izdanju kultne diskografske kuće ECM za koju snima već više od pola stoljeća i koja je obilježila njegovu diskografsku karijeru. Producenta ECM-a Manfreda Eichera upoznao je 1971. na koncertu Davea Hollanda, s kojim je nastupao u New Yorku, gdje je u to doba živio.

»Dave je tada već poznavao Manfreda«, sjeća se. »Tada je već snimio dva ili tri albuma za ECM. Tako sam upoznao tu tajnovitu, šutljivu osobu odjevenu u crno, kakav je Manfred tada bio. Bio je zainteresiran za zamisao i koncept koji je čuo u izvedbi što sam je osvario s Weather Reportima. Bio je zainteresiran i za sastav Oregon čiji sam bio član, ali mi smo s izdavačkom kućom Vanguard potpisali ugovor za devet ploča koji tada još nije istekao. Manfred je tada smio album s mojim duo izvedbama s Glenom Mooreom, jednim od članova tog sastava, no mi smo nastojali snimiti i izvedbe s ostalim članovima Oregona. Na kraju sam ostvario i trio izvedbe s Glenom Mooreom te Paulom McCandlessom ili Collinom Walcottom. Objavljene su na albumu ‘Ralph Towner with Glen Moore:Trios/Solos’. Poslije je Vanguard Records tužio Manfreda jer je taj album snimio sa svim članovima Oregona. Vanguard još uvijek prikuplja novac od prodaje te ploče koju je objavio ECM. Mislili smo da će proći, ali nije to baš tako bilo. S druge strane bilo je jako dobro jer nakon toga odlučili su snimiti i moje solo izvedbe. Drugog dana snimio sam samo solo izvedbe.«

ECM je puno puta bio proglašen najboljim izdavačem na području jazza. No postoji fama o tome da je promovirao određeni zvuk i stil ili novu estetiku zasnovanu na spoju europske klasične glazbe i jazza. »Nije koncept bio promovirati novu estetiku«, tvrdi Towner. »Manfredov koncept bio je jednostavan. Kako su samo loše bile snimke jazz-glazbenika prije nego se on počeo baviti time. Pristupi snimanju bili su različiti. Razmišljao je o tome kako to radi Deutsche Grammophon za koji je radio neko vrijeme. On je, naime, bio kontrabasist, klasičar. Njegova je zamisao bila posvetiti osobitu pažnju snimanju jazz-glazbe, izvedbama tih sjajnih jazz-glazbenika. Odlučio je odabrati nove sjajne svirače i snimati ih solo, u duetima i drugim kombinacijama o čemu američke diskografske kuće nisu ni sanjale. Nerijetko su to bile do tada neuobičajene kombinacije.«

Zvuk i estetika

ECM je poznat i po izdanjima koja oduševljavaju kvalitetnim zvučnim zapisima. To je i karakteristika Townerovog albuma »At First Light«. Čistoća i prirodnost kakve njegova profinjena glazba zaslužuje. Kao da ste s njim u prostoriji u kojoj svira i kao da ste se smjestili na poziciju iz koje najbolje čujete, iz koje uočavate sve te skrivene detalje, tu finoću, mekoću, delikatnost i eleganciju. »Manfred je uspio ostvariti istu kvalitetu koju su do tada imale samo ploče klasične glazbe«, objašnjava. »Bili su to vinili najbolje moguće kvalitete snimke. Snimatelji su radili vrhunski, s pravim osjećajem za snimanje jazza, kao što se snima klasična glazba. Znali su slušati glazbala. No ključan je bio odabir glazbenika. Bili su to njegovi najomiljeniji glazbenici, oni koje je obožavao. Manfredovi junaci bili su Paul Bley i Gary Peacock. Naknade za glazbenike bile su male, zato je bilo moguće ulagati u kvalitetu snimanja, otiska vinila i svega ostalog. Njegov koncept bio je osoban i dosljedan. Birao je glazbenike koji su bili sposobni snimiti album u jednom ili dva dana. Nisi se mogao mjesec dana razvlačiti u studiju i polirati sve do savršenstva. Radilo se bez zaustavljanja, ponavljanja i prepravljanja. Proces snimanja odvijao se tako da se svirka snimala uživo. Čak i kad bi snimali u koncertnim uvjetima, pred publikom, vladala bi mirnoća, bez nervoze, bila bi potpuna tišina. Poštovanje prema onome što umjetnici rade bilo je potpuno. Jedan dan za upoznavanje i pripremu te jedan ili dva dana za snimanje. U takvim uvjetima mogli smo se usredotočiti na sviranje. Također mogli smo dobro čuti što sviramo. Snimali smo u prostorima koji su imali odličnu akustiku. Nikad nije bilo puno priče, glava mi nije bila puna nevažnih misli, buke ili producentovih uputa.«

ECM su obilježili produkcija, maštovitost, tehnika snimanja klasične glazbe, uz osebujno skladanje i improviziranje, ali i prepoznatljiv dizajn naslovnica. Kad biste vidjeli neku ECM ploču odmah biste znali da je to ECM produkcija. Sve je bilo pažljivo promišljeno, a tako je i danas. »Koncept je osmišljen da se stvori nešto novo, a ljudi su osjetili razliku«, nastavlja Towner. »Ubrzo su ih drugi počeli oponašati. Svi su počeli govoriti o ECM zvuku. Manfred je imao poseban način miksanja s reverbima. Uvijek si čuo glazbalo upravo onako kako je zvučalo u okružju prostorije. No to je ponajprije bilo tako zbog glazbenika koje odabrao. Primjerice, izabrao je Chicka Coreau i to je bila prava odluka. Nitko za to nije mogao reći da je to ECM zvuk, ma hajde. Važna je bila glazba, a tu su glazbu svi voljeli. Manfred je samo omogućio tim glazbenicima da sviraju svoju glazbu i snimao ih je. Ja nisam bio duboko uronjen u europsku klasičnu glazbu, osim što sam studirao klasičnu gitaru u Beču. To je dio mojeg obrazovanja. No također bio sam dixieland trubač. Svi smo mi svirali u klubovima u kojima ste mogli biti ubijeni hicem u leđa, ali i u koncertnim dvoranama. Teze o ECM zvuku i estetici skovali su ljudi koji nisu bili upoznati s procesom.«

Fatalni Bill Evans

Iako inače svira i dvanaestožičanu akustičnu gitaru, po čemu je najpoznatiji, te klavir, na snimanju albuma »At First Light« svirao je isključivo klasičnu gitaru. Rijetko tko u jazzu svira samo akustičnu gitaru. Radili su to, primjerice, Charlie Byrd i Laurindo Almeida. Naravno u tom slučaju govorimo o spajanju klasične ili brazilske glazbe s jazzom, ali tako je i s Townerovom glazbom. Naime, u Beču je studirao klasičnu gitaru. »Moraš jako dobro svirati akustičnu gitaru da bi zvučalo kao da sviraš s lakoćom«, tvrdi. »Laurindo je svirao brazilsku glazbu, nije to bio jazz. Nije često improvizirao, ali svirao je s jazz-glazbenicima u jazz-kontekstu, primjerice sa sastavom LA4. Jednom sam bio na festivalu u Njemačkoj. Svirao sam u svojoj garderobi pripremajući se za nastup, kad je netko počeo lupati po vratima. Bio je to Ray Brown koji me slušao još prije nego sam preselio u New York. Ushićeno je vikao: ‘Želio bih te angažirati za sviranje u sastavu LA4.’ No poslije me nije nazvao. Angažirao je Laurinda. Ja sam tada tako i tako bio u Beču.«

U tom kontekstu na njega je snažan dojam ostavio Bill Evans čije skladbe ponekad svira. Upravo zbog njega sviranju gitare pristupa na klaviristički način. Duh njegove glazbe osjetio je svirajući s mnogim Evansovim suradnicima, primjerice s Eddijem Gomezom i Jackom DeJohnetteom. Kroz te suradnje dublje je proniknuo u njegov glazbeni koncept. »Oni su također bili zaluđeni njegovom glazbom, a i svirali su s njim«, govori. »Sve je u glazbi. Poput mene, i Jack i Eddie živjeli su u New Yorku, svi smo se poznavali i zajedno smo svirali u raznim situacijama. S Billom Evansom nisam bio prisan prijatelj, ali da, poznavali smo se. Nisam mu se usudio previše približiti jer sam se bojao da me još više ne obuzme njegova razorna narav. Naime, na mene je izvršio nevjerojatan utjecaj kao glazbenik, kao uostalom i na mnoge druge, a također uvijek je bio u velikim problemima, imao je grozan život. Katastrofa! No utjecao je na moje poimanje glazbe, način na koji sviram. Budući da sviram i klavir, uvijek sam se pitao kako bi bilo svirati poput njega. Trio Billa Evansa prvi put sam slušao 1960. U to doba želio sam svirati upravo poput njega. Proučavao sam sve što je snimio. Imao sam jednu ploču koju sam poderao višestrukim preslušavanjem. Slušajući je shvatio sam i razradio sviranje lijevom rukom te kako sve posložiti. Nisam se mogao osloboditi oponašanja Billa Evansa. Nakon toga ostavio sam sve i otišao u Beč studirati klasičnu gitaru. Bilo je to 1962. Mislio sam, želim li svirati tu glazbu, moram studirati klasičnu gitaru i učiti od majstora. Stavio sam svoju Bill Evans avanturu na čekanje.«

Svojstvo umjetnika

Puno godina kasnije učitelj i učenik su imali neobičan susret. Evans je nastupio na Berkleeju u Bostonu, na istom koncertu na kojem je svirao i sastav Oregon. John McLaughlin je trebao nastupiti solo prije njih, ali nije mogao doći pa su pozvali Evansa koji je nastupio solo prije Oregona. Towner se tog događaja prisjetio s dvojakim osjećajima. »Dok sam svirao klavir na tonskoj probi, a tonske probe Oregona uvijek su komplicirane i traju cijelu vječnost, dotrčao je Bill i uzbuđeno uzviknuo: ‘Ralph, Ralph, poslušaj ovo!’ Sjeo je za klavir do mene i zasvirao – bam! Svirao je nešto što je podsjećalo na Bartoka. Bio je apsolutno nevjerojatan. Ne biste vjerovali kako je svirao. No bili smo usred tonske probe i morao sam mu reći: ‘Bille, Bille, oprosti ali moramo dovršiti tonsku probu.’ Izgurao sam velikog Billa Evansa s klavirskog stolca da bismo mogli dovršiti našu jebenu tonsku probu! Ostali nisu mogli vjerovati. Nevjerojatno! To zvuči kao san, ali zaista se dogodilo.«

Povezanost s glazbom Billa Evansa očitovala se kasnije kroz suradnje s gotovo svim basistima koji su svirali s njim, primjerice s Garyjem Peacockom, Eddijem Gomozeom, Chuckom Israelsom i Markom Johnsonom. »To je bilo fantastično, ali drukčije jer s njima je uglavnom svirao u triju«, objašnjava. »Iako sviraš s izvrsnim glazbenicima to nije garancija da će suradnja biti dobra. Na papiru možda izgleda dobro, ali… Moj najomiljeniji basist svih vremena je Gary Peacock koji je također svirao s Evansom. Razvili smo sličan glazbeni koncept. Na isti način razumijemo glazbu i zato volimo svirati zajedno. Djelujemo kao jedan um. Kad sviraš s nekim i zajedno improvizirate, kao što je to u jazz-glazbi, vi zajedno skladate.«

Kad kaže da skladaju zajedno improvizirajući, to znači stvarati nešto novo i neplanirano u trenutku izvedbe. Ta spontanost osjeća se i u Townerovim solo izvedbama, kao što su one na njegovom novom albumu. Naime, osamdesettrogodišnji glazbenik još uvijek zvuči svježe, razigrano, intrigantno, uzbudljivo. »To je fantastičan osjećaj, kao da tijekom sviranja niste svjesni sebe, kao da stvarate glazbu, a fizički niste prisutni«, govori.

»To je najbolji osjećaj. Zapravo, toliko se udubite u svirku da uopće ne razmišljate o tome što se događa u stvarnom svijetu. Nakon toliko godina bavljenja glazbalom poznat mi je taj osjećaj. Usvojio sam taj glazbeni jezik tako da mogu brzo donositi odluke, mogu u trenutku izabrati koje ću note ili akorde upotrijebiti. Taj glazbeni jezik zahtijeva brze reakcije, gura te u nepredvidive situacije. To je dio osobnosti svakog glazbenika. Svaki glazbenik mora biti svjestan sebe. To je također povezano s duhovnom prirodom umjetnika. Na neki način nadilazite svoje fizičko biće. Tada se osjećam kao da napuštam svoje tijelo. Zapravo u takvim situacijama ne mariš za svoje fizičko postojanje. Tada je sve moguće. Cijeli život puno vježbaš i dođeš do toga da sviraš bez razmišljanja. To je svojstvo umjetnika.«

San o osveti

Kao i na ostalim svojim albumima, i na CD-u »At First Light« Towner je autor većine skladbi. Od jedanaest napisao ih je osam. Svoj skladateljski potencijal osvjestio je još na početku karijere. Osim što je izvedbe vlastitih djela dokumentirao na svojim albumima, ona su i na repertoaru drugih glazbenika. »Godine 1972. ili 1973., u vrijeme kad sam svirao u duu s Garyjem Burtonom, jednog dana nazvao me Chick Corea i zamolio da ga kao klavirist zamijenim u kvartetu Stana Getza«, prisjeća se. »U kvartetu su, osim njih dvojice, svirali kontrabasist Stanley Clarke i bubnjar Tony Williams. To je bilo nešto posebno. Nisam bio tako dobar kao Chick Corea ili Keith Jarrett, ali dovoljno da mogu svirati s uglednim glazbenicima. Naravno da sam pristao jer bio je to veliki Stan Getz. Pola sata poslije Chick me ponovo nazvao i rekao da je Stan rekao da bih mogao doći na audiciju. Na audiciji sam svirao električni klavir. Izvodili smo Chickove skladbe. No za svaki slučaj donio sam jednu svoju. Nakon što smo izveli nekoliko Chickovih, predložio sam da probamo jednu od mojih skladbi, a Stanu je bilo jako neugodno jer nije poznavao skale niti te čudne akorde koje sam koristio. Nije se po sluhu mogao povezati s tim akordima. Ta je skladba bila stvarno teška i nije joj se uspio prilagoditi, ali Stanley i Tony su bili fantastični. Svirali smo da je sve praskalo! Stan me tada nije uvrstio u svoj kvartet, ali poslije je slušao puno mojih skladbi. Jednog me dana nazvao i zamolio da mu pošaljem neke od njih. Rekao je da je u međuvremenu slušao snimke na kojima sviram u duu s Garyjem Burtonom. Nakon toga izrekao je neku glupu polušalicu. Bilo mi je neugodno i rekao sam: ‘OK, OK.’ Nakon toga postao je obožavatelj moje glazbe. Jednom je svirao u klubu u gradu u kojem sam tada bio i ja. Nazvao me i rekao da dođem na koncert jer sa svojim sastavom svira puno mojih skladbi. Od toga je napravio glamurozan događaj. Najavljujući jednu skladbu rekao je: ‘Skladbu koju ćemo sada svirati napisao je veliki gitarist Ralph Towner koji je u publici.’ Nakon svirke sišao je s bine i prišao mi, a meni je na pamet pao taj glupi telefonski poziv i rekao sam mu: ‘Znaš Stan, predivno sviraš za nekog tko je tako glup!’ Povaljao se od smijeha i rekao mi: ‘Oh, moja je supruga rekla isto.’ Nakon toga pozvao me na večeru tijekom koje je rekao: ‘To što te nisam angažirao da sviraš sa mnom bila je najveća pogreška u glazbenoj povijesti.’ Odbio je glazbenika čiji je veliki san bio da svira s njim, ali mu je makar ispunio san o osveti. Nakon toga odsvirali smo zajedno nekoliko koncerata i zamolio me da sudjelujem u snimanju njegove ploče. Poslije mi je netko rekao da je Stan to izjavio u jednom od svojih posljednjih intervjua i poslao mi je kopiju članka. Na pitanje žali li za nečim što je propustio u svojem glazbenom životu izjavio je: ‘Svirao sam s najvećim svjetskim glazbenicima’, i imenovao je neke od njih, ‘ali najviše sam požalio što nisam u svoj sastav pozvao velikog pijanista, gitarista i skladatelja Ralpha Townera. Najviše žalim što nisam više svirao s njim.’ To je rekao legendarni glazbenik koji je svirao sa svim tim velikanima. Još uvijek negdje imam taj članak. Trebao bih ga uokviriti. Moram reći da mi to puno znači. Ako nekad netko odbije tvoju ponudu za suradnjom, nikad ne znaš što se iz toga može izroditi. Drago mi je da se tako dogodilo jer u protivnom nikad ne bih saznao što bi sa mnom bilo nakon toga. Možda bih se potpuno uvalio u jazz.«

Izvan kategorija

Ipak, jazz je uvijek prisutan u njegovoj karijeri, na ovaj ili onaj način. Jedan od njih je sviranje jazz-standarda koje je usavršavao svirajući s velikanima jazza. Za ovaj album snimio je skladbe »Little Old Lady« Hoagyja Carmichaela, »Make Someone Happy« Jule Styne i tradicionalnu melodiju »Danny Boy«, naravno sve u svojem prepoznatljivom stilu, božanstveno improvizirajući. Towner im pristupa s poštovanjem, poštuje melodiju, ali ih stavlja u kontekst suvremenog jazza s primjesama klasike. »Bio sam pripremljen za bilo koju vrstu nastupa«, kaže. »U protivnom bih mogao riknuti. Morao sam znati svirati sve standarde u bilo kojem ključu, swingati i dobro zvučati – i jesam! No za to je trebalo puno vježbati, cijeli život slušati tu glazbu i, iako sam svirao klavir i znao puno o tome, morao sam to znati primijeniti. No u potpunosti sam bio spreman tek kad sam navršio gotovo trideset godina, a u New York sam doselio kad sam imao dvadeset i osam. Osjećam da je potrebno čim više naučiti i to primjenjivati, iako se nije lako upustiti u nešto novo ako puno toga znate. Može vam se dogoditi da krenete, zapravo, nigdje. Ali ako zamijenite glazbalo, kao što sam ja zamijenio klavir klasičnom gitarom, to zaista djeluje. Naime, ne mislim da sam osebujan kao pijanist.«

Uzbuđenje sviranja jazz-standarda Towner je osjetio i svirajući s legendarnim Sonnyjem Rollinsom. Iako je ta suradnja bila kratkog vijeka, za njega je bila od iznimnog značaja. »U New Yorku je postojao podrumski prostor u kojem su svi voljeli svirati«, objašnjava. »Moj prijatelj George nazvao me u ponoć i rekao: ‘Ralph slušaj, Sonny Rollins je došao i želi svirati, ali ovdje nema nikoga od glazbenika. Dođi!’ Rekao sam: ‘OK.’ Došao sam u podrum, a tamo je bio Sonny Rollins. Svirali smo zajedno. U nekoliko izvedbi svirao sam klavir, a u nekoliko gitaru. Volio je moje sviranje klavira. Izvodili smo standarde. Kako je divno svirao – Isuse!«

Tom prigodom Towner se našao u ulozi slavnog Jima Halla, gitarista koji je početkom 1960-ih svirao s Rollinsom i sudjelovao u snimanju njegovog kultnog albuma »The Bridge«. Na samo spominjanje njegovog imena pokazao je da je proučio povijest jazza i da je učio od jazz-gitarista koji su stvarali tu glazbu. »Da, Isuse, Bože!, Jim Hall je bio najveći improvizator«, tvrdi. »Ne možeš vjerovati kad ga slušaš. Mogao je pola sata svirati jednu skladbu ili solo i niti u jednom se trenutku ponoviti, u niti jednom trenutku izgubiti zamisao. Bio je genijalac. Izvrstan instrumentalist. Jednako dobro svirao je klasičnu i električnu gitaru. Bio je izvan svih kategorija.«