Nedavno, od 15. do 18. kolovoza u Nišu je održan 30. Nišville International Jazz Festival, koji ima status javne gradske manifestacije Grada Niša, iako ga organizira udruženje građana Nišville fondacija. Tijekom tri desetljeća na Nišvillu su nastupali uglednici jazza kao što su Tom Harrell, Monty Alexander, Benny Golson, Randy Brecker, Roy Hargrove, Mingus Dinasty, The Cookers, Billy Cobham, Donald Byrd, Christian Scott, Chris Potter, Stanley Jordan, David Murray, Kenny Garrett, Sun Ra Arkestra te mnogi drugi, ne samo džezisti svjetskoga glasa. Festival je ove godine obilježio i trideset godina Nišville radija.

Velike brojke – 300 i 1000

Osim mnogobrojnih koncerata – tristotinjak s oko tisuću umjetnika – glazbenih radionica koje su svakodnevno održavali sudionici koncertnih programa i konferencija za novinare s najpoznatijim izvođačima, festival je ponudio ogroman broj popratnih manifestacija.

Upriličene su izložbe fotografija, promocije knjiga i časopisa, među kojima i ona knjige »Hod po mazohizmu« direktora Nišvilla Ivana Blagojevića, projekcije filmova na Nišville movie summitu, program kazališnih predstava na Nišville Jazz Thetreu, svirke klavirista uživo uz nijeme filmove na Kristina stageu (naziv se odnosi na film »Maratonci trče počasni krug«), program Jazz For Kids u kojem se oko raznih aktivnosti okupljaju i predstavljaju najmlađi izvođači, program »Street Art«, međunarodna naučna konferencija »Estetika muzike«, književni program »Jazz and Books« Sessions, Striporama kao scena namijenjena međunarodnom festivalu stripa i popularne kulture s izložbom crteža, kreativnim radionicama, promocijama novih strip izdanja i prodajom raritetnih izdanja stripova, Nišville Old Timer Fest i drugime.

Nešto doista moćno

Unatoč tako velikome broju programa svi su započinjali, ali i završavali na vrijeme, tako da se publika mogla pouzdati u satnicu i dobro planirati posjete određenim programima, jer događanja su se neprestano održavala istovremeno.

Ponekad je bilo bolje odreći se upornosti i propustiti poneki koncert ili neki drugi program, kako bi oni koje vjerno pratite ostali u čim jasnijem sjećanju. Naravno, svatko prema svojem afinitetu, a doista je za svakoga, mislim doslovno za svakoga, bilo ponešto – mislim ponešto doista moćno – tako da je svaki od posjetitelja mogao zadovoljiti sve svoje glazbene želje.

Ovako opširan program ne bi bilo moguće ostvariti bez cjelogodišnjeg angažmana grupe profesionalaca, ali i prijatelja i volontera kojih je ove godine bilo angažirano više od 300.

U prethodnih 15 godina, otkako su značajnije uključeni u realizaciju festivalskih aktivnosti, kroz volonterski program bilo je uključeno oko četiri tisuće volontera iz otprilike stotinu i pedeset različitih gradova iz Srbije i inozemstva.

Nišville jazz festival ostvaruje i druge međunarodne suradnje, prvenstveno kroz projekte s partnerima iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Italije, Belgije, Francuske, Bugarske, koji su tijekom prethodnoga desetljeća okupili više od dvije stotine mladih glazbenika iz spomenutih zemalja.

Tema estetike glazbe

Iznimno su zanimljiva bila predavanja, s diskusijama, na međunarodnoj konferenciji, ove godine na temu estetike glazbe, koju je utemeljio i u organizaciji Kluba Prejaka reč vodi dr. Dušan Milenković, docent na Filozofskom fakultetu u Nišu.

Ovaj interdisciplinarni skup okupio je dvanaest estetičara, muzikologa, etnomuzikologa, teoretičara umjetnosti i ostalih istraživača, kao i glazbenike i organizatore glazbenih festivala, iz raznih europskih zemalja.

Uz predavače iz Španjolske, Srbije, Poljske, Belgije, sudjelovao je i hrvatski filmski djelatnik Tin Bačun, predsjednik udruge Skladište znanja. Zapaženo izlaganje imao je na temu »Soundscapes of Trance: Music in Hotline Miami«.

Također, posjetitelji su mogli razgledati postav Jazz Muzeja koji je, u organizaciji Nišvillea, smješten u prostoru nekadašnjeg turskog Hamama u kompleksu tvrđave, u kojem je ujedno bio postavljen najveći broj od ukupno devet pozornica.

Festival ima lijep običaj da odaje priznanja zaslužnim umjetnicima koji su na ovaj ili onaj način dali doprinos razvoju jazza. Ove godine odao je priznanje Snežani Spasić, pjevačici srpske i balkanske tradicionalne, kao i pop, rock i jazz glazbe koja je živjela i djelovala u Nišu, a preminula je 2020. godine.

Njoj u čast Nišville Jam Orchestra, koji je svirao na otvorenju festivala, izveo je jednu od njezinih najdražih pjesama, »Kćeri ustani«. Jedan od sudionika Street Arta, Minja Jandrlić, oslikao je zidni grafit posvećen ove godine u Nišu preminulom saksofonistu Risti Trajkoviću.

Nagrada za životno djelo

Nagrada Nišvillea za životno djelo pripala je uglednom multiinstrumentalistu – svirao je gotovo sve saksofone, klarinete i flaute – skladatelju i aranžeru Ivanu Švageru iz Novog Sada. Švager je svirao s raznim sastavima diljem Europe, a godinama i s jazz orkestrom Radio Novog Sada te Big Bandom RTS-a.

Nagradu »Car Konstatnin« za doprinos jazzu festival je ove godine dodijelio francuskom gitaristu Bireliju Lagreneu koji je nastupio u triju s gitaristima Martinom Taylorom i Ulfom Wakeniusom. Nakon njihovoga koncerta nagradu mu je dodijelio Greg Lambousy, direktor Jazz muzeja u New Orleansu koji je bio jedan od gostiju Nišvilla.

Prije nastupa jamajčanskog reggae sastava Black Uhuru, prve večeri festivala, Dado Topić je sastavu uručio nagradu »Šaban Bajramović« za spajanje jazza s drugim glazbenim žanrovima. Dan prije službenog otvaranja Dado Topić je u sklopu Nišville jazz festivala nastupio na Ljetnoj pozornici u Nišu, nakon premijere dokumentarnog filma »Moje putovanje«, redatelja dr. Željka Mirkovića, koji govori o Šabanu Bajramoviću, kralju romske glazbe.

Sjećanje na Bajramovića jedna je od središnjih tema svakog Nišville Jazz Festivala. Ove godine, njegovu ili glazbu koja mu je posvećena izvodili su mnogobrojni sastavi, između ostalog na specijaliziranom Šaban Bajramović & Balkan Brass Stageu.

Osim toga, ove godine je čuveni Jazz muzej u New Orleansu, u suradnji s Nišvillom predstavio izložbu o ovom čuvenom romskom kantautoru. Naime, u pretprogramu, prije službenog početka festivala, održan je niz aktivnosti; između ostalog prikazan je dokumentarni film o Miši Blamu, srpskom jazz kontrabasistu, skladatelju, aranžeru, glazbenom pedagogu i publicistu.

Hrvatski sudionici

Festival je ponudio stilski raznolike programe umjetnika iz cijeloga svijeta: Srbije, Hrvatske, Bugarske, Švicarske, Velike Britanije, Švedske, Francuske, Argentine, Kube, Sjedinjenih Američkih Država, Jamajke, Indonezije, Belgije, Kanade, Austrije, Australije, Grčke, Njemačke, Italije, Ukrajine, Rusije, Alžira.

Tijekom četiri dana na Main Stageu su nastupile dvadeset i četiri grupe. Bilo je i puno besplatnih programa: 16 koncerata na Šaban Bajramović & Balkan brass stageu, 16. na Open Stageu, 26 na Museum – Youth Stageu, 8 na Welcome stageu. Zapravo nemoguće je spomenuti sve podatke. Upustite li se u istraživanje neprestano iskaču novi, a priča o Nišvillu samo buja i buja.

Zanimljivo, dvije glavne, velike pozornice postavljene su jedna do druge, tako da ima dovoljno vremena da se tijekom jednog koncerta druga pozornica pripremi za sljedeći i da se tako izbjegnu stanke između nastupa izvođača.

Na jednoj od njih nastupio je varaždinski sastav Hrvoje Šenjug & The Bypassers. Uz gitarista Šenjuga svirali su kontrabasist i bas gitarist Jura Herceg i bubnjar i vibrafonist Renato Palatinuš. Izvodili su skladbe s njihovoga prošle godine objavljenog albuma »The Cycle Continues«, uglavnom Šenjugove.

Radi se o djelima koja predstavljaju dva različita glazbena svjetonazora: jedan donosi spoj jazza i rocka, dok je drugi pod snažnim uplivom klasične glazbe – klasično su školovani glazbenici – u spoju s jazzom.

Osim njih te Ratka Zjače, koji je nastupio u pretprogramu, te spomenutih Dade Topića i Tina Bačuna, u programu ovogodišnjeg Nišville Jazz Festivala sudjelovali su još neki hrvatski predstavnici: Edo Maajka i DJ D-Gree, kao i Davor Hrvoj koji je promovirao svoju knjigu »Zamrznuta glazba«.

Kvaliteta bugarskih sastava

Cijelu knjigu bismo mogli napisati samo o ovogodišnjem izdanju Nišville Jazz Festivala, tako da je nemoguće samo nabrojiti sve sudionike, no ne smijemo propustiti spomenuti barem neke.

Primjerice visoku razinu kvalitete pokazali su bugarski sastavi: Acoustic Version i Postcard Sextet, koji istražuju na postavkama mainstream jazza. Također, Scatter the Atoms that Remain, s kojim je svirao i mladi saksofonist Isaiah Collier, na zanimljiv je način rekonstruirao ostavštinu velikog Johna Coltranea.

Trubač Theo Crocker predstavio se u novome svjetlu i potaknuo razmišljanje o tome kako se njegovo stvaralaštvo razvija, iz projekta u projekt, od mainstream jazza koji je svirao na početku, ne samo surađujući s pjevačicom Dee Dee Bridgewater koja mu je bila mentorica, preko raznih istraživačkih razdoblja do današnjeg pristupa koji se zasniva na novijim trendovima.

Razvidno je to kroz njegovih desetak do sad objavljenih albuma, kao i koncertnu aktivnost. Svoj pristup sve manje zasniva na sviračkoj vještini, a više se oslanja na pomoć elektronskih efekata. Škrt je u korištenju nota, one traju puno duže, a zvuk je modificiran elektroničkim pomagalima.

Također više nego prije koristi samplove, segmente pjevane pop glazbe, što je između ostalog usmjereno na slanje određenih poruka.

Ugodno iznenađenje bio je nastup kubanske pijanistice i pjevačice Jany McPherson. Iako je već nastupala sa slavnim Johnom McLaughlinom, još uvijek traži mjesto na globalnoj sceni. No na koncertu u Nišu pokazala je da je spremna za nove uspjehe.

Njezine su izvedbe jazza začinjene elementima kubanske glazbe, konkretne, odrješite, dinamične i uvjerljive. U svoj nastup uspješno inkorporira vokalize u kojima također ispoljava svoje kubanske korijene.

U potrazi za nadahnućem uranja i u druge žanrove, primjerice, šansonu (uvjerljiva je bila u emotivnoj izvedbi pjesme »La Boheme«), klasiku, pop, pokazujući da je zaljubljena u dobru glazbu, bez obzira koje je njezino izvorište, te da je sustavno proučavala cjelokupnu glazbenu ostavštinu. No ona ih vješto pretvara u svoj glazbeni jezik.

Instrumentalisti moćnih karaktera

The Great Guitars naziv je trija koji čine gitaristi Martin Taylor, Ulf Wakenius i Birelli Lagrene. Nimalo pretenciozan naziv jer radi se o gitarističkim virtuozima s fascinantnim karijerama. Iako može biti opasno kad se na istom mjestu i na istom zadatku nađu trojica instrumentalista moćnih karaktera koji trebaju djelovati ravnopravno, oni su realizirani umjetnici koji mogu zatomiti svoj ego.

Njima je važnija komunikacija unutar trija od samodokazivanja. Zato su njihove izvedbe lepršave i razigrane, uživaju u svakom svom, ali i potezu nekoga od kolega, ubacujući mnoštvo duhovitih citata, uvijek u pravo vrijeme i u idealnom kontekstu.

Osim jazz standarda, u svoj straight ahead pristup ubacili su i poneki hit posuđen iz drugih stilova, primjerice »Isn’t She Lovely« i »Sunny«. Iako je ovaj trio sljednik, ne samo po nazivu, onog u kojem su od početka 1970-ih do početka 1990-ih svirali gitaristi Charlie Byrd, Barney Kessel i Herb Ellis, zvuk je djelomično drukčiji, žešći, uz veći upliv električne gitare, što je bio dodatni mamac za publiku koju su raspametili.

Festival je svojim nastupom zaključio srpski sastav Eyot, jedini koji je svirao dodatak, zapravo dva dodatka, iako je noć već odavno mamila na odlazak na spavanje. Malo je sastava poput ovoga, koji su postigli da akustika, koncertni klavir i bubnjevi, tako organski korespondira s elektrikom – električnom gitarom i bas gitarom.

Dinamika, postupno i logično razvijanje izvedbi, kontrasti, intenzitet i sugestivnost – sve su to elementi koji intrigiraju i obuzimaju slušatelje. Nije to »lagana« glazba za široki krug slušatelja, ali nekoliko tisuća prisutnih nije moglo donositi vlastite, razumske odluke.

Poslušali su svoje srce i osjećaj, zanemarivši umor od napornog četverodnevnog pohađanja koncerata, ali i zbrku koju u glavi svakog dosljednog i upornog fana može izazvati tolika koncentracija raznorodnih koncerata, te su se usredotočili na stvaranje čarolije, umjetnički čin u nastajanju, svjesni da ne mogu predvidjeti što će se dogoditi u sljedećem trenutku, zapravo nastojeći da bude tako.

Naime, u viziji vođe sastava, svastranog klavirista Dejana Ilijića, njihova je glazba zagonetna, nestvarna, gotovo ritualna. Sretna je okolnost da je pronašao sjajne suradnike: gitarista Slađana Milenovića, bas gitarista Marka Stojiljkovića i bubnjara Miloša Vojvodića, te da s njima u istoj postavi djeluje već više od petnaest godina, što im omogućuje da sustavno razvijaju i unapređuju svoju glazbu.

Sjedinjenje duša

Eyot je sastav za koncerte koji mami ljubitelje raznih stilova, a posebice one koji ne mare za stilove. Iako, slušajući ih, možete zapaziti da su prisutni elementi klasične glazbene estetike, da izranja uzbudljivi duh i lepršavost jazza, da ih obuzima silina rocka, da se prepuštaju mističnim zvucima narodne glazbe, teško je razabrati koji od tih stilova proviruje u kojem trenutku.

Svi su oni uklopljeni u jedinstven, osebujan koncept koji se zasniva na sjedinjenju, zajedništvu, toleranciji, inkluziji. Ipak, to je tek djelomično točno. Naime, ne možete ne zamijetiti kad istražuju glazbu Balkana, kad se poigravaju nepravilnim mjerama, kad »putuju« u Makedoniju.

Nevjerojatno komplicirano, a u njihovim se izvedbama doima posve jednostavno, što je odlika visoke razine umjetničkog izražavanja. Oni ne razmišljaju negativno, šalju samo pozitivne vibracije, poruke humanosti i dobrote.

Članovi kvarteta se bezrezervno daju, prepuštaju se i kao u transu uvode publiku u svoj glazbeni, ali i duhovni svijet; svojom se glazbom sjedinjuju s onima koji prisustvuju njihovoj seansi, a publika im kao začarana odašilje pozitivne vibracije, potiče ih, bodri, uzdiže.

Događa se nevjerojatna simbioza, sjedinjenje duša, uzvišena glazba koja potiče let u svemir, beskraj, gdje joj je i mjesto.