Trio poljskog pijanista Marcina Wasilewskog jedan je od najdugovječnijih sastava u jazzu. U nepromijenjenoj postavi, s pijanistom Marcinom Wasilewskim, kontrabasistom Slawomirom Kurkiewiczem i bubnjarem Michalom Miskiewiczom, djelovali su i prije 2004., kao članovi kvarteta trubača Tomasza Stanka.

U povodu 30. obljetnice djelovanja Trio je upravo na velikoj turneji koju sufinancira Ministarstvo kulture i nacionalne baštine Republike Poljske, a suorganizira Institut »Adam Mickiewicz«. Zapravo, koncertne će se aktivnosti protegnuti tijekom cijele godine.

Marcin Wasilewski Trio je, u anketi čitatelja »Jazz Top 2023« časopisa Annual Jazz Forum, najstarije i najcjenjenije poljske jazz publikacije, prošle godine ponovo proglašen najboljim akustičnim bendom u Poljskoj.

U toj anketi pobjeđuje neprekidno od 2018. Uz mnoge međunarodne nagrade, Trio drži rekord za najviše osvojenih glazbenih nagrada »Fryderyk« u jazzu (s 11 kipića), najcjenjenijeg glazbenog priznanja u zemlji, nazvanog po skladatelju Frédéricu Chopinu.

U povodu respektabilnog jubileja Trio je gostovao na ovogodišnjem jazzahead!-u u Bremenu, najvećem sajmu jazza na svijetu, susrevši se s mnogobrojnim štovateljima njihovog stvaralaštva.

Tijekom karijere Trio Marcina Wasilewskog je dva puta nastupio u Hrvatskoj: 2013. na Valamar Jazz Festivalu u Poreču i 2018. na festivalu Jazz.hr/jesen u Zagrebu.

Kako i zašto ste počeli djelovati kao trio?

– Zajedno smo počeli svirati još kao srednjoškolci. Slawomir Kurkiewicz i ja pohađali smo istu školu, išli smo u isti razred. Jednom sam mu predložio da mi se pridruži u pustolovini odlaska na Jazz Jamboree festival. Bilo je to 1989.

Odletjeli smo u Varšavu i prepustili se čarima života u okružju jazza, slušajući koncerte Michaela Breckera, Genea Harrisa i drugih sastava.

Svirao je The Philip Morris Superband pod vodstvom Genea Harrisa, sa saksofonistom Jamesom Moodyjem, kontrabasistom Rayom Brownom, bubnjarem Jeffom Hamiltonom, te neki drugi sastavi.

Bili smo osupnuti jazzom, energijom te glazbe. Tada smo postali svjesni da se ozbiljno želimo baviti jazzom. Tako smo počeli, kao četrnaestogodišnjaci.

Što vas je privuklo jazzu?

– Sloboda, ritam, improvizacija, opojnost. Jazz nam je bio puno zanimljiviji od klasične glazbe, ali učenje klasične glazbe pomoglo nam je da bolje savladamo vještinu sviranja naših glazbala.

Koja vas je glazba fascinirala na početku bavljenja jazzom?

– Od početka slušao sam Johna Coltranea, njegov kvartet s McCoyem Tynerom, kvintet Milesa Davisa s Herbijem Hancockom, kvartet Branforda Marsalisa s Kennyjem Kirklandom, sve od Herbieja Hancocka, Waynea Shortera, sve od kvinteta Milesa Davisa s Phillyjem Joeom Jonesom i Redom Garlandom, pijanistom kojeg obožavam, Cannonballa Adderleyja s Joeom Zawinulom, poslije Weather Reporta, mojeg omiljenog sastava, Bill Evans Trija, Charlesa Lloyda, Keitha Jarretta i takve glazbenike.

Slušao sam svu najbolju jazz glazbu.

Nestvarna suradnja

Jeste li proučavali europsku glazbenu tradiciju? Pri tome ne mislim samo na klasičnu glazbu.

– Slušao sam Johna Taylora, Boba Stensona, mnoge skandinavske glazbenike, skandinavski jazz. Tada smo otkrili Tomasza Stanka i sve je krenulo jako brzo. Puno jazz glazbe slušali smo s drugim studentima s kojima smo pohađali jazz odjel na glazbenoj akademiji.

Slušali smo i nove zvijezde: Brada Mehldaua, Johna Scofielda, Joea Lovana. Jedna od tih ploča je bila »Time on My Hands«. Volim tu Scofieldovu ploču. Također, sve što je Miles Davis snimio u ranom razdoblju.

Je li album »Komeda« bio vaše prvo diskografsko izdanje?

– Da, bio je to naš prvijenac. Za naš prvi album snimili smo izvedbe njegovih skladbi.

Zašto baš Komeda?

– Hm, zašto Komeda? S njegovim djelom upoznali smo se 1993. na jednoj glazbenoj radionici. Jedan glazbenik tada nam je dao note s njegovom glazbom i odmah nam je bilo jasno da imamo program.

Skladbe su bile divne. Pripremili smo aranžmane iako je ta glazba već bila dobro organizirana.

Zašto je toliko važan za jazz glazbu?

– Njegova glazba i danas živi. Njegovo je stvaralaštvo iznimno važno za poljski jazz jer bio je moćan, poseban, karizmatičan skladatelj, ne samo jazz glazbe. Pisao je glazbu za filmove. Bio je legendarni skladatelj koji je napisao dojmljiva djela.

Jeste li tada nastupali pod nazivom Simple Acoustic Trio?

– Da, svirali smo u istoj postavi i na početku smo se zvali Simple Acoustic Trio.

Jeste li tada svirali s Janom Garbarekom?

– Da, svirali smo s Janom Garbarekom.

Kao trio?

– Kao članovi sastava Manua Katchea (Marcin Wasilewski i Slawomir Kurkiewicz, op. aut.). Tijekom snimanja njegovog albuma za ECM u studiju smo se upoznali s Janom Garbarekom i poslije svirali s njim na nekoliko nastupa u Europi.

Bilo mi je nevjerojatno upoznati takvog glazbenika kao što je Garbarek, svirati i snimati s njim. Nevjerojatan je glazbenik s kojim sam imao priliku glazbeno komunicirati, ostvarivati međuigre na visokoj razini. Energija je bila sjajna.

Bilo je nestvarno surađivati s njim, dok je svirao te svoje divne note.

Koliko je suradnja s Tomaszom Stankom bila važna za vašu karijeru?

– Bila je to najvažnija suradnja za nas, posebice na početku.

Zašto?

– Uz njega smo stjecali iskustvo. Zato što nas je naučio kako svirati slobodno, kako govoriti jezikom glazbe, kako se izražavati kroz glazbu, kroz jezik glazbe.

S tim ste sastavom poduzeli turneje po SAD-u, koje su se pokazale važnima za vas. Dobili ste sjajne kritike. To se rijetko događa europskim jazz sastavima. Kako se to odrazilo na vašu karijeru?

– Imali smo sreću što smo uspjeli otići na nekoliko turneja: četiri s Tomaszom i dvije kao trio.

Svirali smo u klubovima kao što je Blues Alley u Washingtonu, Birdland u New Yorku, Jazz Bakery u L.A.-ju, jedan jazz klub u Santa Cruzu, također nedaleko crkve koja je nazvana po Johnu Coltraneu, na festivalu u Portlandu gdje smo održali i nastup s Charlesom Lloydom, u klubu Triple Door u Seattleu i na mnogim drugim mjestima kao što su Columbus, Albert Corky, također u Philadelphiji.

Bilo je to predivno, sjajno iskustvo za nas. Osjetili smo sve poteškoće života glazbenika koji sviraju jazz.

Nije li ipak važnije da je to uzbudljiv život.

– Naravno, uzbudljiv je, ali jako je teško poduzimati takve turneje. Težak je to, a ujedno divan život.

Razotkrivanje tajne

Za čime želite tragati u glazbi?

– Ponekad je to doista nezgodno i teško je otvoriti glazbu, ali čisto je zadovoljstvo svirati kad osjetiš da se glazba iznenada otvorila i došlo je do istinskog sjedinjenja članova sastava, kad svi slijede istu zamisao, kad zajedno polete. To su najbolji trenuci.

Koliko je američki jazz utjecao na takav način razmišljanja?

– Neizmjerno. Američki je jazz na mene ostavio snažan utjecaj. Kao prvo, to je činjenica da su korijeni jazza iz Amerike. Iz te izravne veze učim kao glazbenik. Američka jazz glazba nadahnjuje sve druge stilove od samih početaka – bez obzira u koji dio svijeta dolazite.

Slušao sam američki jazz još kao vrlo mlad, kao tinejdžer. Ali to nije bio samo američki utjecaj. Bio sam obuzet i poljskim jazzom, ali i skandinavskom jazz glazbom.

Koliko poljska i europska glazbena tradicija utječu na vaše stvaralaštvo?

– Volim spoj američke i europske estetike. Volim objedinjavati naše klasično nasljeđe s karakterističnim ritmičkim jazz konceptom. Dolazim iz Poljske i zato sam imao priliku svirati sa svim najboljim poljskim jazz glazbenicima, koji su utjecali na moje sviranje.

Nesumnjivo sam povezan s europskom glazbenom tradicijom koja je prisutna u mnogim aspektima glazbe općenito, diljem svijeta. Budući da sam iz Europe zasigurno su europski glazbeni utjecaji povezani s mojim pristupom glazbi, osobito zato što je jazz univerzalan jezik, razumljiv u cijelom svijetu.

Jedna od glavnih tipičnih razlika između europskog i američkog jazza je tradicija swinga koja dolazi iz Amerike, pa se može reći da je ta glazba ritmičnija, s više swinga, dok je u isto vrijeme u Europi više uronjena u klasičnu tradiciju koja je zapravo starija.

Dakle, jazz je svojevrsna mješavina ovih dvaju svjetova. Kad je kasnije, u 1960-ima i 1970-ima afroamerička zajednica s jačim ritmičkim i blues utjecajem razvijala tu glazbu počela je istraživati ​​više glazbenih mogućnosti nego što je to bilo, primjerice 1920-ih.

I ono što je značajno i zadivljujuće o jazzu – to je još uvijek vrlo mlad žanr koji postoji tek nešto više od sto godina – čini se da je vrlo uzbudljiv i privlačan mladim naraštajima koji tragaju nastojeći razotkriti tajnu ove glazbe. Ona je važna za sve nas.

To je u skladu s filozofijom ECM-a.

– To je sjajna izdavačka tvrtka i počašćen sam što snimam za nju. Kao dijete bio sam pod velikim dojmom raznovrsnosti glazbe koju sam upijao kroz ECM izdanja. Tada sam doslovno nastojao apsorbirati svu najbolju jazz glazbu koja dolazi iz Europe i Amerike.

Da, volim to od samog početka rada ECM-a. Obožavam te ploče koje sam često slušao u mladosti i još uvijek ih slušam.

Koje su vam najdraže?

– Čovječe, obožavam ploču »Personal Mountains« Keitha Jarretta, primjerice, također »Reflections« Boba Stensona, volim album »Witchi-Tai-To« Jana Garbareka i Boba Stensona, sve ploče Keitha Jarretta, Jacka DeJohnettea, Ralpha Townera, Paula Bleya…

Volim ploče Kennyja Wheelera, posebice »Gnu High«, ali i mnoge, mnoge druge. Obožavam Charlesa Lloyda.

Jazz osobenjak

Kako je došlo do vaše suradnje s Charlesom Lloydom?

– Prije toga puno smo se puta sretali s Charlesom Lloydom, putovali na ista mjesta i često se nalazili na istim festivalima na kojima smo 2002., 2005. i 2007. u Sjedinjenim Državama i Europi nastupali s kvartetom Tomasza Stanka.

Na San Francisco Jazz Festivalu i London Jazz Festivalu dijelili smo pozornicu i tada nas je slušao. Jednom je rekao da bismo mogli zajedno svirati. Nismo znali je li to samo šala ili tek pristojan kompliment, ali nismo mogli ni sanjati da misli ozbiljno.

Kad ga je upoznao i naš menadžer, Charles mu je rekao isto: »Jednog dana bih mogao svirati s njima.« Srećom, ukazala se prilika da održimo koncert u Varšavi i pozovemo ga kao gosta. Tako smo se napokon našli zajedno na bini.

Bilo je to nevjerojatno iskustvo – svirati s velikim Charlesom Lloydom! Bio je fantastičan osjećaj svirati njegovu glazbu s njim. Ostvario nam se dugogodišnji san. On je veliki improvizator s posebnim, toplim zvukom.

Također, Charles je vrlo prijateljski nastrojen, topao čovjek s mladenačkom dušom i velikom duhovnom osobnošću. Oko sebe uvijek širi prekrasan ugođaj. S njim se uvijek osjećate jako dobro i ugodno.

Također je svojevrsni izazov svirati s tako velikim saksofonistom, jednim od najvećih, legendarnom osobnošću u povijesti naše glazbe. Istodobno je bilo jako zabavno svirati glazbu i provoditi vrijeme s njim.

Mogao sam doživjeti duh njegove glazbe i stav prema stvaranju glazbe, istovremeno tako ozbiljno i otvoreno. On je pravi jazz osobenjak.

To je bila nevjerojatna pouka i osjećaj. Uvijek puno naučimo svirajući s glazbenicima koji imaju impresivne glazbene karijere i vlastitu povijest, koji su kroz godine stjecali iskustvo i stvarali svoje mjesto u jazzu, svirajući s najvećim imenima u jazz glazbi.

Sa svim tim godinama i iskustvom koje je stekao svirajući s najvećim glazbenicima, možda je teško opisati što točno, ali samo biti s njim na pozornici i svirati, imati priliku bolje ga upoznati, mora biti sjajna lekcija. I bila je.

Što je bilo najuzbudljivije u suradnji s njim?

– Samo sviranje jazz glazbe, neke otvorene izvedbe, neki blues, neke balade – bilo je to silno uzbuđenje. Kad bismo se penjali na pozornicu rekao bi nešto poput: »Znaš, otvori se i pusti da ti duša poleti.«

U tom je trenutku bio vrlo smiren i usredotočen, upravo prije dolaska na pozornicu. To je neka njegova mudrost, kao i cijeli njegov pristup izvedbama i sam čin stvaranja.

Jeste li kroz tu suradnju osjećali veću povezanost s poviješću jazza?

– Naravno, nekako sam se osjećao snažnije povezan s poviješću jazza. Iz moje perspektive povijest jazza je tako velika i široka. Tako sam sretan što sviram jazz glazbu i što sam prihvaćen od mnogih jazz umjetnika.

Bio sam uistinu privilegiran jer sam godinama svirao s Tomaszom Stankom. Ta je suradnja za mene najveće glazbeno iskustvo i životna lekcija koju sam naučio. S njim sam svirao više od osamnaest godina, gotovo polovicu mog života.

Također, imao sam sreću i čast svirati s nekima od najvećih imena modernog jazza kao što su Charles Lloyd, Jan Garbarek, Al Foster, Jon Christensen, Arild Andersen, Joe Lovano. To je neopisivo iskustvo – svirati s tako velikim umjetnicima.

Osjećate se sretnim jer s njima možete podijeliti glazbu, a od onoga što čujete odmah apsorbirate njihovu energiju i pronađete se u njihovoj glazbi. To vas osnaži i osokoli.

Spomenuli ste da volite i Keitha Jarretta koji je na početku karijere svirao s Charesom Lloydom. Jarrett solo ili trio?

– Solo i trio.

Naime, pitam zato jer je velika razlika.

– Je, svakako. Volim kad svira solo. U tome je genij.

Tada svira slobodnije.

– Slobodnije, da, da. Ustvari, volim sve njegove ploče, sve što je snimio za ECM.

Svi govore o Keithu Jarrettu sa Standards Triom s Garyjem Peacockom i Jackom DeJohnetteom, ali ne i o njegovom triju s Charlijem Hadenom i Paulom Motianom koji je bio fantastičan?

– Da, ali to je bilo ranije. Tada su svirali otvorenije što je u to doba bilo presloženo i preteško za razumijevanje šire publike.

Ljudi i planine

Kad govorimo o Keithu Jarrettu i ECM-u razmišjamo o sjajnom zvuku i vrhunskim glasovirima. Zašto je vama važno svirati na dobrim i dobro ugođenim glasovirima?

– Vozite li trku Formule 1 u Monte Carlu s jako lošim automobilom, nećete dobro proći. Dakle, nemate šansu za pobjedu. To možemo usporediti s lošim i izvrsnim koncertnim klavirom. Očito je da je za pijanista ili sastav u kojem je klavir vodeće glazbalo, za cjelokupni zvuk, važno imati barem klavir koji zvuči dobro. Naravno da je važno da je dobro ugođen jer u njemu je puno žica.

Koji je najbolji?

– Steinway! Steinway & Sons, model D. No dobri su i neki manji modeli, primjerice B. Kad sam u Steinway salonu u New Yorku, nedaleko Carnegie Halla, zajedno s članovima benda birao klavir, odabrali smo jedan od četiri izložena klavira Steinway D.

U kojoj je dvorani najbolji i koje je vaše najbolje iskustvo vezano uz zvuk klavira?

– U mnogim su dvoranama dobri klaviri. Sada ih je sve više i više. Dobro iskustvo doživio sam nedugo u Wroclawu, u Narodowe Forum Muzyki, a također i u Ludwigshafenu u starom kasinu. Puno je mjesta koja imaju sjajne klavire i ne mogu nabrojati sva u kojima sam bio.

Nije li Schloss Elmau, u kojem ćete uskoro ponovo nastupiti, jedno od njih?

– Schloss Elmau, da, naravno, oni također imaju jako dobar klavir. To je izvrsno mjesto za nastup. Naime, radi se o lijepoj koncertnoj dvorani koja ima prilično dugu povijest. Koliko znam, tamo je prvi koncert održan 1916.

To je fantastičan koncertni prostor, čudesan glasovir uvijek je na svojem mjestu, a cijela atmosfera tamo: ljudi, planine i miran ugođaj – sve je to nadahnjujuće.

Zapravo govorimo o zvuku. Kako doživljavate zvuk?

– Kad imate bolje glazbalao lakše je postići dobar zvuk. To je očito, prirodno, ali naravno ima nešto i u načinu na koji pristupate sviranju klavira. Svaki klavirist ima drukčiji dodir klavijature, na drukčiji način pristupa istom glazbalu.

Kakav zvuk želite ostvariti s vašim triom?

– To je nakupina raznovrsnih elemenata koje nas trojica donosimo u sastav. Michal Miskiewicz ima posebne, originalne činele, Istanbul, a poseban je i način na koji svira i stvara zvuk. Svi zajedno stvaramo poseban zvuk izborom nota koje koristimo.

U usporedbi s ostalim glazbenicima i sastavima, to je ključ postizanja zvuka, to što Slawomir Kurkiewicz radi sa svojim kontrabasom, odabire prave note, na pravi način odabire trenutak kad glazbalu treba pristupiti agresivnije. Sve je to povezano: atak + note koje biraš + razgovor u kojem sudjeluju svi glazbenici. Sve to određuje zvuk sastava.

Koji od klavirističkih trija iz povijesti jazza ima najbolji zvuk, prema vašem mišljenju?

– Puno ih je. Primjerice, Bill Evans sa Scottom LaFarom i Paulom Motianom. Predivno su zvučali. Razlog tome je i taj što je njihovo sviranje bilo svježe, način na koji su pristupali glazbi suvremen, nježan, tih, s puno zanimljivih harmonijskih i solističkih rješenja, posebice kod basista koji je imao puno više sola nego basisti u drugim sastavima toga doba.

Bili su suvremeniji, ali s tradicionalnim pristupom izboru standarda koje su svirali.

U njihovim se izvedbama osjećala posebna vrsta osjećajnosti.

– Da, da, također kasnije je Keith Jarrett Trio sjajno zvučao, pa Brad Mehldau, mnogi, mnogi.

Razmjena zamisli

Što vam je najvažnije u vašim glazbenim interpretacijama?

– Zapravo ne razmišljam o tome, samo djelujem sa svojom umjetničkom intuicijom i svim vrijednostima koje imam kao umjetnik. Postoji li nešto izvorno i prepoznatljivo u onome što radite, to znači da je to vaš vlastiti glas i to će vjerojatno biti najvažnije.

Kad to učinite na ozbiljan način, odnoseći se prema umjetničkom djelu kao prema nečemu što je važno u trenutku stvaranja, to ima priliku postati dobrim. Uvijek dajemo sve od sebe da budemo spremni i usredotočeni na svaki koncert.

Bez obzira gdje sviramo, uvijek predstavljamo najbolje što možemo, inače publika može osjetiti ako nije tako. S »maksimalnim« stavom iskazujemo naše poštovanje prema publici. Ozbiljno se odnosimo prema svim prostorima, svim mjestima i zemljama u kojima nastupamo. Za nas je zajedničko muziciranje još uvijek svježe i uzbudljivo.

Taj je projekt postao važan na globalnoj razini, ali naravno i u Poljskoj. Kakva je danas poljska jazz scena?

– Poljska jazz scena je u redu. Mijenja se. Drukčija je nego je bila u doba komunizma. Tada smo imali radijski orkestar i bilo je više klubova, studentskih klubova. Sistem je bio drukčiji u komunističko doba.

Ali jazz scena je uvijek bila snažna.

– Da, imali smo sreću jer jazz je bio iznimno zastupljen, svirali su mnogi glazbenici kao što su Zbigniew Namyslowski, Michal Urbaniak, Tomasz Stanko, Ptaszyn Wroblewsky, Krzysztof Komeda. Bila je to jaka scena u 1950-ima, 1960-ima, 1970-ima, 1980-ima.

Imali smo sreću da nas je taj stariji naraštaj jazz glazbenika prigrlio kao mladi sastav i omogućio nam da sviramo na jazz festivalima i predstavimo se na radijskim postajama. Naše prvo pojavljivanje na festivalu Jazz Jamboree bilo je 1993., četiri godine nakon što smo tamo bili u publici na festivalu.

Imali smo sreću da svojim nastupom otvorimo festival i sudjelujemo na glazbenim radionicama. To je svake godine tijekom praznika dvotjedni susret na kojem se okupljaju svi. Tamo smo upoznali ostale glazbenike, s njima razmjenjivali zamisli i, što je najvažnije, svirali s njima.

Redoviti ste gost jazzaheada! u Bremenu. Zašto vam je važno prisustvovati tom, najvećem jazz sajmu?

– To je jedinstven susret osoba koje se bave jazzom, koji nudi velike mogućnosti u poslovanju na tom glazbenom području. Stručnjaci, ljudi koji rade na organiziranju festivala, profesionalci – svi oni se okupljaju na jednom mjestu, razmjenjuju mišljenja, kuju planove.

Sjajno je vidjeti toliko ljudi koji su strastveno predani glazbi, jazz djelatnike, novinare, ljude koji zastupaju institucije, što je važno za mene. To je i neka vrsta festivala na kojem sam sreo mnoge glazbenike, neke koje sam već poznavao ili one s kojima sam se tek upoznao.

Za nas je to poput redovnog koncerta, ali razlika je u tome što je to kraća verzija, a sjajno je što smo dobili priliku da svoju glazbu predstvaimo svim tim ljudima koji se okupljaju u Bremenu.