Pjevač, skladatelj i dirigent Bobby McFerrin jedan je od ovogodišnjih dobitnika nagrade Grammy za životno postignuće. U istoj kategoriji ove su godine dobitnici Ma Rainey, Nirvana, Nile Rodgers, Slick Rick »The Ruler«, The Supremes te Ann Wilson i Nancy Wilson, članice sastava Heart.

To je tek jedno od priznanja koje je ovaj iznimni umjetnik dobio tijekom svoje bogate karijere. McFerrin je do sad osvajao nagradu Grammy u raznim kategorijama: za Album godine, Najbolji jazz vokalni album, Pjesmu godine, Snimku godine, Najbolju mušku pop vokalnu izvedbu, Najbolju mušku jazz vokalnu izvedbu (tri puta), Najbolji album za djecu, Najbolji vokalni aranžman za dva ili više glasova i najbolji klasični crossover album. Osim toga, 2003. nagrađen je počasnim doktoratom glazbe na Berklee Collegeu of Music, 2018. dobio je nagradu za životno djelo na dodjeli A Cappella Music Awards, a 2020. nagradu National Endowment for Arts Jazz Masters.

Imaginacija i inventivnost

Majstor jazza, popa, klasike i world musica, inovator i jedan od najosebujnijih glazbenika, vokalist Bobby McFerrin rođen je 1950. u Madeleyju, u Velikoj Britaniji, a odrastao je u New Yorku te Los Angelesu. Sin opernog pjevača, prvog Afroamerikanca koji je nastupao s njujorškom Metropolitan Operom, i sopranistice i glazbene pedagoginje, McFerrin je jedan od najvećih kreativaca današnje glazbe koji pjeva u rasponu od čak četiri oktave. Ostvario je univerzalan, jedinstven i prepoznatljiv glazbeni jezik blizak različitim kategorijama slušatelja. Tijekom niza godina zadržao je svježinu, stvaralački zanos, inovativnost i bogatstvo zamisli. Svojom imaginacijom, slobodom, nesputanošću i inventivnošću s lakoćom prelazi iz žanra u žanr spajajući različite utjecaje – od jazza preko azijske, afričke, španjolske i srednjoistočne do klasične glazbe. Njegov bismo pristup mogli nazvati crossoverom ili world musicom, ili možda najbolje glazbom Bobbyja McFerrina. Bez obzira izvodi li jazz, neku popularnu pjesmicu, pjeva li a cappella, uz jazz skupinu ili simfonijski orkestar, ili dirigira njime, uvijek iznova oduševljava virtuoznom tehnikom i prepoznatljivim pristupom te dobrim vibracijama što ih sugestivno prenosi na publiku koju nerijetko uključuje u svoje interpretacije.

Utemeljitelj je i voditelj dvanaesteročlane vokalne skupine Voicestra te peteročlane Gimme 5. Snimio je glazbu za brojne filmove i televizijske serije. Objavio je petnaestak vlastitih albuma na kojima sviraju čuveni glazbenici poput Herbieja Hancocka, Victora Feldmana, Jona Hendricksa, Waynea Shortera, Richarda Bone, Gila Goldsteina, Omara Hakima, Cyroa Baptiste i Keitha Underwooda. Sudjelovao je u pisanju i snimanju glazbe za dokumentarne i igrane filmove. Između ostalog, jedan je od uglednih jazz glazbenika koji su sudjelovali u snimanju glazbe za kultni film »Round Midnight« Bertranda Taverniera. Također sudjeluje u raznim edukativnim programima, podučavajući na školama diljem SAD-a.

Spontanost i komunikacija

Uvijek nasmijan i razigran poput djeteta, McFerrin lupka rukama po prsima, koljenima, ramenima, licu, ustima, grlu, svemu što može utjecati na promjenu zvuka, improvizira scat stilom raznovrsnih pristupa, tretira glas kao melodijsko, ali i ritmičko glazbalo, donoseći novi pomak na glazbenoj sceni. Iako se radi o tehnički složenim postupcima, on pjeva s mnogo slobode i radosti. Doima se kao da je do toga došlo potpuno prirodno iako su bile potrebene godine da razvije takav pristup. »Samo pjevam«, tvrdi. »To je tako jednostavno. Nastojim ne glumiti. Pjevam na najjednostavniji način, onako kako to činim u hotelskoj sobi, šećući ulicom, čekajući zrakoplov, pripremajući sa suprugom obrok ili odmarajući u naslonjaču. To je isti način pjevanja. U izvedbe nastojim unijeti istu opuštenost koja dolazi iz svakodnevnih običnih osjećaja jer doista ne volim glumiti. Ne želim biti drukčiji. Ne pazim na svoj glas prije nastupa. Pjevam onako, usput. Takav pristup volim.«

McFerrinova je glazba nepredvidiva, puna duha i humora, a koncerti su uvijek izniman glazbeni doživljaj. Primjerice, za jednu je turneju predložio da u svakom gradu nastupi uz lokalni zbor. Bio sam to popodne prije probe s pjevačicama i zajedno s njima proživljavao tu neizvjesnost, jer on je poznat po nepredvidivosti. Voditeljica zbora je pokušavala opustiti prestrašene članice: »Cure, što je tu je, mi smo navježbale program i držimo se toga.« Na probi od navježbanog nije bilo ništa, Bobby je promijenio program, ali sve su dobro uvježbali. No na samom koncertu nije bilo ničega s probe, nešto posve drugo, ali bilo je sjajno. Predivno! Nije to bilo jedini put da sam ga slušao u sličnim situacijama. Nerijetko bi uključivao publiku s kojom je zajedno pjevao. Ponekad su to bile tisuće njegovih obožavatelja koje su s njim pjevale ispod glasa, primjerice »Ave Mariju«. Zapravo, spontanost i komunikacija uvijek su bili važni u njegovoj glazbi. »Glazba je, prema mojem mišljenju, najkomunikativniji oblik koji nam stoji na raspolaganju«, smatra McFerrin. »Kroz nju razvijamo trenutačnu komunikaciju. Primjerice, na svakom nastupu svi koji dođu u koncertnu dvoranu postaju dijelom zajednice. Ali to nije organizirana zajednica – sve dok se ne prepuste i zajedno zapjevaju. Tada postaju jedno. Stotinu, tisuću, tri tisuće osoba, osobnosti, individualaca, potpunih stranaca, uđe u dvoranu, sjedne i sluša glazbu. Nesvjesni su toga da postaju dio zajednice jer su izravno uključeni u njezino kreiranje. Zbog toga je glazba predivna. Zato je volim.«

Dvojica kao jedan um

Posebno važno za njegovu pjevačku karijeru je iskustvo što ga je stekao pjevajući u crkvenom zboru, dok je još bio dijete. »Dok sam u mladosti pjevao u crkvenom zboru, nisam to previše cijenio«, sjeća se. »Zapravo, nisam ozbiljnije pjevao do svoje dvadeset i sedme godine. Dotad sebe kao pjevača nisam cijenio. Ali svakako sam jako cijenio oca i majku. Naime moji su roditelji pjevači. Otac je pjevao u Metropolitan Operi. Uistinu sam cijenio to što radi. Znao sam da ima izvrstan glas. Dugo sam odbijao postati pjevačem jer on je bio glavni pjevač u obitelji. Želio sam se istaknuti u nekom drugom području i mnogo sam vremena provodio svirajući glasovir. Ali u jednom sam trenutku shvatio da sam stvoren za pjevanje i to je postala moja opsesija.«

Osim što u svojim ekstravagancijama djeluje potpuno prirodno, otišao je korak dalje i od svoje glazbe napravio »igrariju«. Zapravo »igra« ima velik značaj u njegovim izvedbama. »To je zanimljiva ocjena«, rekao je. »Ponekad je to što izvodim – sam ili s publikom – doista glazbena igra, a igra je uvijek zabavna. Ljudi vole sudjelovati u igri, posebice ako je jednostavna. To bi moglo postati glazbenim elementom. Dosad o tome nisam razmišljao, ali svakako može biti dijelom onoga što činim.«

Bobby McFerrin je zapažene suradnje ostvario s Joeom Zawinulom, Pharoahom Sandersom, Charlesom Lloydom, Quincyjem Jonesom, Dizzyjem Gillespijem, Alom Jarreauom, Wayneom Shorterom, Michaelom Breckerom, Jackom DeJohnetteom, Wyntonom Marsalisom, Chicom Freemanom, Laurie Anderson, Gal Costa i Yo Yo Ma-om, skupinama Weather Report, Modern Jazz Quartet, Manhattan Transfer i Jellowjackets te drugim glazbenim kreativcima. Upravo je spomenuto poznavanje sviranja glasovira razlog što se odlično razumije s klaviristima. Primjerice, jednu od najvažnijih suradnji ostvario je s pijanistom i skladateljem Chickom Coreaom s kojim surađuje gotovo od samih početaka, i s kojim je snimio cijenjene albume »Play« i »The Mozart Sessions«. Zajedno su sudjelovali u raznim drugim projektima. Upravo je on dao velik doprinos u tumačenju Coreainih skladbi i predstavio ih u novom svjetlu. »Obožavam surađivati s Coreom«, tvrdi. »Doista je zabavan. Iz nas kao da progovara jedan um. Bez obzira u kojem smjeru krenem i kako tamo stižem, odmah je tu, sa mnom. Odlično se razumijemo. Jedan je od najkompatibilnijih glazbenika s kojima sam svirao.«

Ići pravim smjerom

Osim u jazzu, McFerrin je ostvario karijeru i na području klasične glazbe. Naime studirao je klasični klavir i klarinet te kompoziciju i aranžiranje. Uz svoju vokalno izvođačku karijeru, 1994. imenovan je kreativnim voditeljem Komornog orkestra Saint Paul. Redovito poduzima turneje kao gost dirigent za simfonijske orkestre diljem Sjedinjenih Država i Kanade, kao što su Simfonijski orkestar San Francisca (na njegov 40. rođendan), Njujorška filharmonija, Čihaški simfonijski orkestar, Clevelandski orkestar, Detroitski simfonijski orkestar, Izraelski filharmonijski orkestar, Filadelfijski orkestar, Losanđeleska filharmonija, Londonska filharmonija, Bečka filharmonija i mnogi drugi. U svojim koncertnim nastupima McFerrin spaja ozbiljno dirigiranje klasičnih djela s vlastitim jedinstvenim vokalnim improvizacijama, nerijetko uz sudjelovanje publike i orkestra. Na primjer, koncerti često završavaju njegovim dirigiranjem orkestra u a cappella izvedbi uvertire Rossinijeve opere »William Tell«, u kojoj članovi orkestra pjevaju svoje glazbene dionice McFerrinovim vokalnim stilom umjesto da sviraju svoje dionice na svojim instrumentima. Nekoliko je godina krajem 1990-ih bio na turneji s koncertnom verzijom djela »Porgy i Bess«, dijelom u čast svog oca, koji je pjevao ulogu Sidneyja Poitiera u filmskoj verziji iz 1959., a dijelom kako bi sačuvao jazz partiture.

Bio je zvijezda priredbe »Swinging Bach« kojom je 2000. u Leipzigu obilježena dvjestopedeseta obljetnica velikanove smrti. Tom prigodom nastupio je solo, uz Trio Jacquesa Loussiera, The Leipzig Gewandhaus Orchestar, Jirija Stivina i druge eksperte za Bachovu glazbu. »Bilo je zabavno«, sjeća se. »Jako sam uživao u koncertu. Uživam u svemu što radim. Imam odličan tim suradnika koji osiguravaju da projekti na koje pristanem svima budu užitak za ostvarivanje.«

McFerrin je autor uspješnice »Don’t Worry, Be Happy« koja je postala njegova najpopularnija pjesma i po kojoj je poznat širokom krugu slušatelja diljem svijeta. »Dok sam jednog dana šetao ulicom niz Manhattan, ugledao sam plakat s natpisom ‘Don’t Worry, Be Happy’ i jednostavno sam počeo pjevati. Pjevušio sam cijelim putem jer sam želio zapamtiti tu frazu i iz nje skladati pjesmu. Premda je postala uspješnicom, na koncertima je već godinama ne pjevam jer sam je se zasitio. Postala mi je dosadna.«

Iako je to prepoznatljiva poruka koju i inače prenosi svojom glazbom, on na to ipak gleda drukčije. »Doista nemam poruku«, kaže. »Nemam agendu niti savjete. Mogu reći da sam kršćanin i da nastojim živjeti po kršćanskim načelima. Držim da je to što radim dar koji mi je ponuđen na poklon i da mi je ukazano povjerenje da skrbim o njemu. Svjestan sam da trebam biti pažljiv jer danas u zajednici postoje javne osobe koje su prepoznate kao uzori, bili oni pozitivci ili negativci. Doista se trudim ići pravim smjerom.«