U nastavku 15. Zagreb Jazz Festivala 23. će travnja u Satiričkom kazalištu Jazavac u Zagrebu, na Jazzgu nastupiti kvartet kubanskog pijanista Roberta Fonsece. »Za koncert u Zagrebu pripremam poseban repertoar«, rekao je u razgovoru koji smo vodili uoči koncerta. »Nastupit ću s kvartetom u kojem uz mene sviraju basist Felipe Cabrera, bubnjar Ruly Herrera i udaraljkaš Andres Coayo. To su vrhunski glazbenici koje iznimno cijenim. To je vrlo intimna postava, što nam omogućuje da ostvarimo prostor za stvaranje nevjerojatnih ugođaja.«

Tradicija kubanske glazbe

Fonseca je eklektičan glazbenik koji poštuje tradiciju kubanske glazbe, ali ne može odoljeti izazovu džezističkih uzbuđenja. No, za razliku od većine glazbenika koji su se okušali u tom idiomu, koji polaze s osnova popularne glazbe, on svoj glazbeni jezik, afro-cuban jazz, gradi kroz klasičnu glazbu s naglašenom udaraljkaškom komponentom. Glazbenu estetiku i duhovnost stavlja ispred plesnih ritmova.

Glazba je njegova sudbina, nije je mogao izbjeći, ona je odredila njegov život. Naime od rođenja živi u glazbenom okružju. Njegov otac Roberto Fonseca stariji bio je bubnjar, majka Mercedes Cortes Alfaro profesionalna pjevačica koja mu se pridružila na snimanju albuma »Zamazu«, a njegova dva starija polubrata iz prethodnoga braka njegove majke, s jednim od najutjecajnijih kubanskih glazbenika, pijanistom Chuchom Valdesom, su bubnjar Emilio Valdes i klavirist Jesus »Chuchito« Valdes Jr. Naravno da je Chucho Valdes utjecao na njega i na njegov pristup glazbi. »Pretpostavljam da je utjecao na mene, makar i nesvjesno, kao i na mnoge druge kubanske glazbenike«, govori. »Uvijek iznova fascinira nevjerojatnom kreativnošću, znanjem te načinom kombiniranja ritmova i zvukova. On je biser kubanske glazbe?«

Fonseca je još kao dijete svirao bubnjeve, što je utjecalo na njegov pristup ritmu. »Poznavanje ritma ključno je za sve glazbenike, a sviranje bubnjeva pomoglo mi je da shvatim svu sili raznih ritmova«, rekao je. »Kubanski ritmovi moj su identitet, moje pismo, način predstavljanja, oni su moja baza, a obogaćujem ih kroz nekoliko ritamskih obrazaca.«

Od dobi od osam godina poznati glazbenik naučio je svirati klavir / Foto ROBERTO FONSECA OFFICIAL

Miles David kao idol

U dobi od osam godina počeo je učiti svirati klavir, a kasnije se napajao na stvaralaštvu klavirista raznih stilova. Kao četrnaestogodišnjak zainteresirao se za jazz i odlučio je eksperimentirati spajanjem američkog jazza i tradicionalnih kubanskih ritmova. Već sljedeće, 1991. godine, kada je imao petnaest godina, nastupio je na havanskome Jazz Plaza Festivalu. Tada je počeo intenzivnije proučavati jazz i stvaralaštvo glazbenika koji su sudjelovali u stvaranju te glazbe. »Moj jazz idol je Miles Davis koji je pronašao vlastiti zvuk i vrlo osoban prostor«, rekao je. »Među pijanistima to su kreativci kao što su Oscar Peterson, Lili Martinez, Chucho Valdes, Ahmad Jamal, Art Tatum, Herbie Hancock i Keith Jarret.«

Predanost i strast prema glazbi potaknuli su njegovu želju za učenjem. Studirao je na kubanskome Instituto Superior de Arte, gdje je magistrirao kompoziciju. »Poznavanje klasične glazbe pomaže mi u korištenju ekspresivnih i tehničkih elemenata«, tvrdi. »Vježbanje i razumijevanje su ključ u napredovanju. Potrebno je puno vježbanja, i glazbenici nikad ne prestaju učiti. Studij klasične glazbe mi je puno značio. Ključan je bio susret s jednim od najvažnijih kubanskih skladatelja, i mojim učiteljem, Haroldom Gramatgesom. Zahvaljući njegovome podučavanju shvatio sam da moram biti kreativan, odvažan i inovativan. U tim nastojanjima nadahnjuje me apsolutno sve, pa tako i neki fantastični autori. Moji omiljeni skladatelji su Miles Davis, Herbie Hancock, Keith Jarret, The Beatles, Bach, Beethoven itd.«

Spajanje stilova

No, poput mnogih nadarenih kubanskih glazbenika, nakon što je stekao diplomu, često je odlazio s Kube kako bi pronašao svoj zvuk i stekao širi pogled na glazbu. Ta širina ponajprije se odnosi na jazz. Primjerice njegov prvi album, »En El Comienzo«, koji je snimio s Javierom Zalbom i grupom Temperamento, 1999. je proglašen najboljim kubanskim jazz albumom. Osim toga album »No Limit: Afro Cuban Jazz« snimio je u Japanu. U tom razdoblju eksperimentirao je spajanjem raznih stilova kao što su latino jazz, drum and bass, hip-hop, urbana glazba, naravno, uvijek uz uključivanje afro-kubanskih ritmova. »Moja glazba je moj život«, napominje. »Zamišljam glazbu kao univerzalni jezik koji ujedinjuje mnoge različite kulture. Primjerice, jazz i kubanska glazba su kompatibilni i dobri za spajanje. Imaju strast i duhovnost i puni su ritmova i melodija, savršeno se slažu. Morate biti otvoreni za nove zvučnosti, tada je jednostavno riskirati i kombinirati zvukove. U tom procesu važno je stvoriti pjesme koje će tjerati dušu na to da titra.«

Ipak, kubanska glazba uvijek je ishodište svih njegovih projekata. Za njega je to pitanje duhovne prirode. On zna kako zaroniti u vlastitu duhovnost i kako je pretvoriti u glazbu. »Kad sam bio mlad, nismo imali satove skladanja afro glazbe«, tvrdi. »Mi smo kao glazbenici skladali taj žanr kako bismo prenijeli svoje korijene ostatku svijeta. To je uvijek bio duhovan proces. Za mene duhovnost i život idu zajedno. Bez duhovnosti glazba ne postoji, a samim time ni umjetnost.«

Buena Vista Social Club

Važan dio tog pristupa njegove su suradnje s glazbenicima koji su sudjelovali u projektu Buena Vista Social Club, u kojem je i sam sudjelovao u jednoj od inačica. Te su suradnje dokumentirane na samostalnim albumima zvijezda Buena Vista Social Cluba kao što su Omara Portuondo, Ibrahim Ferrer, Ruben Gonzalez, Orlando »Cachaito« Lopez te drugi. S tim je glazbenicima obišao svijet i stekao globalno priznanje. Suradnja s glazbenicima iz projekta Buena Vista Social Cluba utjecala je na njegovu karijeru, ali i na razumijevanje kubanske glazbe. »Postati dijelom tog nevjerojatnog benda promijenilo mi je život i pomoglo mi da budem glazbenik kakav sam danas«, tvrdi. »Nevjerojatan je osjećaj biti okružen s toliko sjajnih svirača i pjevača. Bila je to prava škola kubanske tradicionalne glazbe, bilo je to putovanje u prošlost. Totalni dar.«

Poslije je suradnje ostvario i s drugim poznatim glazbenicima kao što su Raul Midon, Mayra Andrade i Fatoumata Diawara. To iskustvo intenzivnoga rada, suradnji i turneja diljem svijeta, dovelo je Fonsecu do spoznaje da je njegova glazba spremna za oblikovanje zasnovano na vlastitim vizijama. Duboko je ponirao u osobni svijet kako bi skladao glazbu koja je rezultat integracije svih njegovih utjecaja: afro-kubanske glazbe, jazza, klasične glazbe te tradicionalne kubanske glazbe. Na osnovu toga stvorio je vlastiti glazbeni jezik koje se zasniva na jedinstvu raznolikosti i moći improvizacije, što mu je donijelo svjetsku reputaciju. Između ostalog, skladba »Llego Cachaito« s njegovoga albuma »Zamazu« korištena je u filmu »Hancock« Willa Smitha iz 2008. godine.