Nakon dugotrajne bolesti u studenom je u sedamdeset i sedmoj godini preminuo slavni jazz gitarist Pat Martino. Koliko je bio omiljen, govori podatak da su se prije njegove smrti udružili glazbenici i druge osobe iz glazbenoga svijeta kako bi prikupili novac za njegovo liječenje. Naime, zbog kronične opstruktivne plućne bolesti Martino nije nastupao od 2018. Borio se s respiratornim poremećajem koji je sprečavao njegova pluća da unose kisik i zahtijevao je 24-satno liječenje. U kampanji je prikupljeno gotovo 250.000 dolara kako bi se pokrili njegovi medicinski troškovi, gitarist Joel Harrison posvetio mu je svoj online Alternative Guitar Summit s desetak majstora jazz gitare koji su svirali Martinove skladbe, a tvrtka Benedetto Guitars, koja je napravila njegov prepoznatljiv model, napravila je i prodala gitaru na aukciji kako bi pridonijela toj akciji.

Vrijednost trenutka

Martino će ostati zapamćen kao jedan od najutjecajnijih gitarista u jazzu, što se vidi iz mnogobrojnih poruka uglednih glazbenika kao što su John Scofield ili Joey DeFrancesco, koji se u povodu ovog tužnog događaja javljaju porukama na društvenim mrežama i u novinama. Među njima je i puno onih iz Hrvatske. Naime, mnogi su gitaristi, i ne samo gitaristi, došli 11. studenoga 2010. u ZKM na 6. Vip Zagreb Jazz Festival kako bi se iz prve ruke uvjerili u njegovu instrumentalističku vještinu. Oduševio je i u toj prigodi.
Osim neizmjerno važne glazbene ostavštine, meni će zauvijek ostati u srcu kao dobra, blaga, pozitivna i susretljiva osoba te sjajan prijatelj. Bez obzira koliko bio umoran, u žurbi ili napadan od obožavatelja, uvijek je našao vremena za razgovore koje smo vodili dugo nakon njegovih koncerata. U jednom od njih govorio je o svojem poimanju glazbe i njezinoj ulozi u našem društvu. »Ne možemo na glazbu gledati samo kao na sredstvo za zabavu«, rekao je. »Ona ima prosvjetiteljsku ulogu. Tako treba djelovati na ljudska bića. Jedna od najvažnijih stvari koje sam spoznao na osnovi iskustva je da je glazba najbliža stanju vode, poput obrisa tekućine, njezinog odsjaja. Ona je oruđe pomoću kojeg se nastojimo izraziti kroz taj univerzalni jezik. To je poput automobila – on nam za nešto služi. Za nas je to samo servis. Donosi nam socijalne mogućnosti da se uključimo u istraživanje različitih kultura. Glazba je ljubav života, ispunjenje, kreativnost i postojanost. Ona nam donosi mogućnost učenja iz trenutka u trenutak. Obogaćuje i održava najrealnije poglede kao ljudsko biće. Zato se usredotočujem na sadašnji trenutak, više nego na bilo što drugo što se doima vrijednim. Nema ništa vrednije od trenutka u kojem se nalazimo. Zato mi je jako teško pripisivati zasluge nečemu više nego nečemu drugom. Pozornost valja obratiti na oruđa koja su nam u tom trenutku dostupna.«
Ipak, njegovo najvažnije oruđe bila je gitara. »Trenutno sa sobom nemam gitaru i zato ona sada za mene nema posebnu vrijednost«, tvrdi. »To je praktično pitanje. Ne mislim da bi glazbenik, ili bilo koji majstor u bilo kojem segmentu života, mogao biti ravnodušan prema glazbalu ili nekom alatu koji je odabrao da mu služi za ispunjenje njegovog nauma. Svi alati koje rabi da bi uživao u životu, u njemu zauzimaju određeno mjesto. Gitara je kod mene odavno zauzela to mjesto. Zauzela ga je uz pribor za pijenje kave, žlicu, vilicu i nož, plahtu i jastuk na mojoj postelji. Sve to služi za zadovoljavanje mojih potreba, a koristim ono što mi je u određenom trenutku potrebno. Nekad sam pozornost usmjeravao na formu, ali s vremenom sam učio više o prilagodljivosti, bez osude, najobjektivnije što je moguće. Na taj sam način svjedočio oprečnosti tih prilika. Gledam na njih s određene udaljenosti, kao na subjekte, i u njima pronalazim ono što je dobro i što je loše. Tako stječem realnu sliku.«
Dobitnik brojnih priznanja i nagrada, gitarist i skladatelj Pat Martino, pravim imenom Pat Azzara, rođen je 1944. u Philadelphiji, u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji. Sin pjevača, gitaru je počeo svirati u ranoj mladosti, nadahnut glazbom gitarista Wesa Montgomeryja kojem je posvetio jedan album. Ranu poduku dobio je od slavnog učitelja Dennisa Sandolea, koji je, između ostalih, podučavao Johna Coltranea. Poznat kao soul jazz i postbop glazbenik, profesionalnu je karijeru započeo kao petnaestogodišnjak, napustivši školovanje i posvetivši se samo glazbi. Postao je aktivan na rock sceni u Phillyju, svirajući s Frankiejem Avalonom, Bobbyjem Darinom i drugima.

Puno ljubavi

Na prvu jazz turneju otišao je s orguljašem Charlesom Earlandom, koji je bio njegov prijatelj iz srednje škole. Iako je u ranom razdoblju svirao s poznatim saksofonistima: Sonnyjem Stittom, Johnom Handyjem, Redom Hollowayom, Willisom Jacksonom i Ericom Klossom te s pjevačem Lloydom Priceom, karijeru su mu obilježile suradnje s brojnim slavnim orguljašima: Jimmyjem McGriffom, Charlesom Earlandom, Jackom McDuffom, Trudyjem Pittsom, Jimmyjem Smithom, Donom Pattersonom i Richardom Grooveom Holmesom. Abum »Live at Yoshi’s«, koji je snimio 2000., i koji je naišao na iznimno dobar prijem publike i kritike, snažno je povezan s njegovim sviranjem u tom kontekstu 1960-ih. »Bila je to rekonstrukcija mojeg djelovanju u razdoblju u kojem sam svirao interakcije s glazbenicima u trio formacijama sastavljenima od Hammond B3 orguljaša, bubnjara i gitarista«, prisjetio se.
»Upravo idiom orguljaškog trija određuje glazbu koju sviram. To je samo po sebi nešto posebno. Nema ničega poput toga. Angažman u Yoshi’su rezultirao je predivnom glazbom i ugođajem jer su interakcije s publikom bile sjajne. Doimao se poput golema glazbenog događaja. Svi koji su bili u publici sudjelovali su u snimanju albuma. Bili su gotovo jednako važni kao i ansambl. No, iako u srcu još uvijek u potpunosti nosim zvuk orguljaškog trija, u načelu nijedan glazbeni izričaj ne stavljam na prvo mjesto. Bio bih lud da to učinim, posebice zato jer su izražajna sredstva rasprostranjena u izuzetno širokom rasponu, toliko je različitih vrsta umjetnosti, mnogo vrsta glazbe, oblika, boja da bi bila ludost zadržati se samo na jednom idiomu. Toliko je mnogo žanrova, a ja doista volim svaki od njih. Jako mi je teško, naporno, osvrtati se prema prošlosti, baš kao što mi je iznimno teško razmišljati i o budućnosti. Ne mogu govoriti o određenim zamislima koje se još nisu potpuno razvile. To je kao kad sadimo sadnice. Kako poljoprivrednika pitati o sadnicama koje je posadio prije nego one izrastu i urode plodom!? Najvažniji mi je trenutak. Sada. Ono što upravo osjećam. Koliko je god moguće želim se usredotočiti na sveobuhvatno korištenje mogućnosti koje mi se pružaju u pojedinom trenutku, kao što činim upravo sada. To je trenutak mog života i bio bih lud da ne uživam u njemu.«
Martino je snimio četrdesetak albuma kao vođa vlastitih sastava u kojima su svirali poznati džezisti poput Cedara Waltona, Richarda Davisa, Joea Farrella, Billyja Higginsa, Joea Lovana, Gonzala Rubalcabe, Cassandre Wilson, Christiana McBridea i Johna Patituccija. Jedan od njih je »Remember«, album koji je posvetio legendarnom gitaristu Wesu Montgomeryju, jednom od najvećih u povijesti jazza. »Dvojica gitarista istinski su utjecala na mene«, objašnjava. »Prvi je bio Johnny Smith, koji je vodio orkestre i svirao u njima. Godinama je svirao sa Stanom Getzom. Zajedno su snimili predivne ploče. Smith je na mene utjecao u ranom razdoblju moje karijere. Od njega sam usvojio preciznost. Sve što je svirao bilo je tako precizno da se doimao poput računala. Poslije sam primio potpuno drukčiju »poduku« od Wesa Montgomeryja. Od njega sam usvojio važnost sviranja iz srca i duše. Nakon što sam ga osobno upoznao, postali smo bliski prijatelji. Iz tog je prijateljstva proisteklo puno ljubavi. Podučio me kako da se oslobodim ovisnosti o gitari. Više nisam ovisan o glazbalu. Upravo takav stav pokušavam prenijeti na svoje studente. Na predavanjima ih, među ostalim, pitam: »Koliko vas posjeduje automobil? Koliko od vas vozi? Možete li se sjetiti koliko vam je vremena trebalo da naučite voziti? Pitate me vježbam li. Pitajte me sad vježbam li voziti moj auto. Da li, nakon što ujutro ustanem, odlazim do auta, guram ključ u bravu, vježbam li otvarati vrata, pritiskati kočnice?« Ne, to je sad za mene nevažno pitanje. To vozilo, mehanizam, stroj služi mojim potrebama. Slično je s gitarom. To je nešto što se razvija s vremenom.«

Tajnovite zabilješke

Nakon operacije, zbog proširenja krvnih žila u mozgu, Martino je 1980. izgubio pamćenje i zaboravio sve o dotadašnjoj glazbeničkoj karijeri, uključujući i sviranje gitare. Mada su liječnici rekli da će to stanje najvjerojatnije ostati trajno, ponovnim učenjem, uz pomoć prijatelja, ali i računala i gitarskog sintisajzera, među ostalim i slušanjem svojih starih ploča, postupno se prisjećao važnih detalja svoga dotadašnjeg života i ponovo je naučio svirati gitaru. Poslije se bavio podučavanjem predajući na filadelfijskom University of the Arts, ali i diljem svijeta, sudjelujući na seminarima i glazbenim radionicama. Osim sviranje gitare, podučavao je primjenu glazbene terapije i to utemeljenu na vlastitom iskustvu.
Album »Remember« nosi simboličan naziv koji ima dvojako značenje. Odnosi se na prisjećanje na Wesa Montgomeryja, ali i na spomenuti proces oporavka i povratka sjećanja koji je prošao. »Kad sam se oporavljao od amnezije koja je nastupila nakon nekoliko operacija, podsvjesno mi se u sjećanju pojavljivalo mnogo toga što sam zaboravio. U svojoj sam knjižnici u kutijama i na policama pronalazio long play ploče iz moje zbirke. Na poleđinama nekih od ploča bile su bilješke koje sam pisao kemijskom olovkom. Među njima sam pronašao ploče Wesa Montgomeryja koje sam nabavio i slušao kao petnaestogodišnjak. U njemu sam vidio toplo i divno ljudsko biće, a to mi znači više od proučavanja tehnike ili same glazbe. Tada sam naučio da je važnije proučavati osobe nego njihovu glazbu. Zanimalo me zašto Van Gogh visi na zidu njegove sobe, zašto jedna gitara skuplja prašinu u zabačenom uglu sobe, zašto je na njegovom klaviru Satieov rukopis.
Zanimao sam se za njegove rukopise, pitao sam se zašto uvijek odijeva crno odijelo s bijelom košuljom i crnom kravatom. Zanimale su me razne stvari. Iste stvari koje su me zanimale kod Wesa Montgomeryja zanimaju me i kod drugih ljudi. Proučavao sam te zabilješke koje su bile napisane drukčijim rukopisom nego što je ovaj kojim pišem nakon oporavka. Zapazio sam da su neke od njih napisane uz pojedine skladbe. Primjerice, pokraj naziva skladbe »Full House« s istoimenog albuma zapazio sam bilješku »3/4 ili 3/6?«. Taj je upitnik bio znak znatiželjna djeteta. Zapravo, taj je album posveta Montgomeryju od jednog petnaestogodišnjaka, što je vrednije nego što bi ijedna odrasla osoba mogla učiniti. Obradio sam glazbu s tog albuma kako bih reaktivirao to doba. Za album »Remember« snimio sam sve skladbe s njegovih albuma pokraj kojih je bila neka zabilješka. Bile su to ujedno moje najomiljenije skladbe. Sa snimateljem Kirkom Yanom razgovarao sam o zvuku ploča koje je u to doba objavljivao Riverside. Želio sam se što je moguće više približiti zvuku tih starih ploča. To je bio važan dio projekta. Članovi sastava: kontrabasist John Patitucci, pijanist Dave Kikoski, bubnjar Scott Allan Robinson i udaraljkaš Daniel Sadownick postigli su zvuk koji je blizak onome koji sam zahtijevao. Zbog toga je to ipak nešto više od uobičajene posvete umjetniku. Jako sam sretan zbog toga.«
Tijekom karijere Martino je snimio i mnogo albuma kao član sastava drugih glazbenika, a surađivao je s poznatim džezistima: Woodyjem Hermanom, Slideom Hamptonom, Jimmyjem Heathom, Johnom Handyjem, Chickom Coreaom, Bobbyjem Hutchersonom, Stanleyjem Clarkeom, Joeyjem DeFrancescom, Gilom Goldsteinom i drugima. Primjerice, svirao je s pijanistom Chickom Coreaom i pjevačicom Florom Purim i to na početku njezine karijere, u doba kad je s njima kreirao novu glazbu. »Jako mi je teško prisjetiti se svih pojedinosti jer se toliko toga događalo istodobno i s različitih aspekata«, rekao je. »Više ne mogu povezati sve važne dijelove tog događaja, posebice zato jer sam, sjećam li se dobro, istodobno snimao tri albuma. Primjerice, tada sam snimao koncert u Folk Cityju u njujorškom Greenwich Villageu, gdje je Bob Dylan započinjao karijeru. Menadžment je tamo sporadično priređivao i jazz koncerte. Svirao sam tamo sa svojom skupinom. Došao je i Richard Davis sa svojim sastavom. Obojica smo tada objavljivali ploče za Muse Records. Svaki od nas snimao je svoj album. Snimka s tog nastupa uvrštena je na moj album »Live«. Na nastup su došli gitarist Les Paul i moj otac. Bio je ostvaren sjajan ugođaj i svi su se dobro zabavljali. Rudy Van Gelder je bio tamo. Snimao je koncert za Muse Records. Nastupali smo od osam sati navečer do četiri ujutro. U četiri i trideset ujutro svoju sam opremu utovario u taksi i odvezao se u RCI-jev studio gdje je već čekao Chick Corea. Čim sam stigao, započeli smo sa snimanjem.«

Pročišćavanje uma

Krajem 1960-ih Martino je svirao nadahnut indijskom klasičnom glazbom. »Istraživanje koje sam proveo na tom polju pružilo mi je velik užitak«, tvrdi. »Užitak je bio izučavati razne nijanse te kulture. Različiti ljudi, razni okusi u glazbi kao i u hrani. U ranom razdoblju moje karijere, tijekom 1960-ih, to se događalo ciklično i bilo je izvan mojeg nadzora. Poput mnogih drugih glazbenika u 1960-ima, bio sam nadahnut Ravijem Shankarom, Alijem Akbarom Khanom i drugim indijskim majstorima koji su tada došli u SAD. Njihova me glazba ganula. Naime, na mene su uvijek duboko djelovala ozbiljna i produhovljena ljudska bića, ne nužno jazz glazbenici, ne nužno glazbenici. Nadahnjuju me individualci koji su osjetljivi na ono čime se bave u svakom pogledu, koji imaju otvoren, širok pogled na ono najbolje u životu, na uživanje u životu. Kad sam podrobnije proučio tu filozofiju, želio sam i ja izraziti svoje osjećaje, što bliže izvornom užitku koji sam primio kroz to iskustvo. To me potaknulo da dublje uronim u takav pogled na život i glazbu. Taj sam poticaj osjetio svaki put kad sam bio očaran nečijim predstavljanjem osobne kulture. Dublje sam uronio u sustav raga i tala. Jedan od mojih projekata bio je utemeljen na tim istraživanjima. Među ostalim glazbenicima na snimanju albuma »Baiyin« iz 1968., za koji sam napisao niz vlastitih skladbi, sa mnom su sudjelovali svirač table Badal Roy, kontrabasist Richard Davis i bubnjar Charlie Persip. Al-Baiyina je jedno od poglavlja Kur’ana koji sam proučavao u to doba. Tada kao da su mi se otvorili određeni prozori. Uvijek sam bio zainteresiran za duhovni pogled na život, bez obzira je li riječ o kršćanstvu, budizmu, islamu, judaizamu… To su tek različiti prozori kroz koje promatramo drukčije vrste ljepote. Glazbu na ploči »Baiyina« stvarao sam na osnovi mnogih glazbenih elemenata za koje sam se tada zanimao i koji su oblikovali moj karakter. Bilo je to udaljeno od samoga jazza kao izoliranog glazbenog idioma. Tada sam bio neusporedivo zainteresiraniji za holistički pristup. Iste zamisli zaokupljale su me i poslije. Album »Fire Dance« snimio sam s američkim flautistom Peterom Blockom, indijskim sitaristom Habibom Khanom i tablistom Zakirom Hussainom te ruskim violinistom Ilyom Rayzmanom. Svi su posebne osobnosti. Okupili smo se kako bismo komunicirali kroz sjevernoindijske rage. Bio sam oduševljen što mi se pružila ta mogućnost. Ciklus se ponavlja. Bilo je to trideset godina nakon spomenutog snimanja »Baiyine« iz 1968. Možda ću indijsku glazbu sljedeći put svirati za pet, možda za trideset godina. Ne znam, ali to se ponavlja.«
Martino je u 1970-ima djelovao pod utjecajem glazbenog stvaralaštva Karlheinza Stockhausena, ali i drugih autora i izvođača raznih stilova. Primjerice, u svojoj je glazbi koristio elemente tradicijske glazbe sjevernoameričkih Indijanaca. »Uživam u glazbi sjevernoameričkih Indijanaca, posebice u zvuku flautista s planina«, rekao je. »Zaljubio sam se u tu glazbu i upijam ju što je moguće više. Slušam ju u intimnim trenucima, kad sam sam. Neke forme te glazbe držim izuzetno vrijednima. Pomažu u pročišćavanju uma, ponekad prije meditacije, kako bih se oslobodio vanjskih utjecaja. U tome mi pomaže glazba sjevernoameričkih Indijanaca, jednako kao i gregorijanski korali i druge vrste glazbe koje možemo povezati s duhovnošću. Jako uživam u tome.«

Neposredni doticaj

Osim što je bio plodan autor koji je mnoge od svojih skladbi snimio za albume, Martino je svirao i standarde. Osim toga, u svoj repertoar uvrstio je i skladbe koje su inače rijetko izvođene, primjerice neke Johna Coltranea i Joea Forda. »Odabrao sam ih kao odraz vitalnosti pojedinih događaja«, pojašnjava. »To uključuje osobe, publiku i događaje koji su se odigrali u određenom vremenskom razdoblju. Odličan primjer je Coltraneova skladba »Africa« za koju sam se odlučio tek na snimanju albuma »Think Tank«. Planirajući repertoar za taj album, »Africa« mi nije bila ni na kraj pameti. To se dogodilo spontano, kad sam čuo Christiana McBridea kako na drugom kraju studija za svoju dušu svira obje bas dionice koje su u izvornoj inačici zabilježene na albumu »Africa Brass«, u aranžmanima koje je za Coltraneov orkestar pisao Eric Dolphy, a snimila su ih dva kontrabasista. Iznenadio sam se slušajući kako McBride istodobno vješto svira obje dionice. Rekao sam mu da je to luđački dobro i bez razmišljanja predložio da »Africu« uvrstimo na album. Još jedan dobar primjer – u isto vrijeme svom sam dobrom prijatelju, klaviristu Jimu Ridlu, koji je svirao ne nekoliko mojih albuma, rekao da sam na radiju slušao kontrabasista Charlesa Fambrougha u izvedbi jako lijepe skladbe s nekog od njegovih albuma i da mi se doista svidjela. Pitao me za naziv skladbe, ali nisam se mogao sjetiti. Jedino što sam zapamtio bilo je da je skladbu napisao Joe Ford. Ridl je rekao da će se raspitati jer se već sutradan trebao sastati s Fordom. Dva dana poslije vratio se s izvornom partiturom te skladbe »Earthlings«. Uvrstio sam je na album jer je tako dobro zvučala, a otkrio sam je u razdoblju snimanja tog CD-a. Još jednam primjer – jedan od mojih studenata došao mi je s molbom da radimo na Coltraneovoj skladbi »Giant Steps«. Obrađivali smo tu temu, ali sam se također poigravao kombinirajući slova Coltraneova prezimena i abecede pretvorivši ih u note, u jezik glazbe. Objašnjenje sam uvrstio u knjižicu svog albuma »Think Tank«. To je još jedan razlog nastanka albuma »Think Tank«. Toliko se toga dogodilo u razdoblju snimanja albuma. Nastajao je na temelju događaja koji su bili izvan mog domašaja i izvan moje kontrole. Teško mi je unaprijed odrediti što će se i kako naći na programu. Kad pripremam album, u mislima mi je osnovni sadržajni okvir, ali ne znam hoće li se ostvarivanje projekta razvijati po mojim prvobitnoj zamisli ili će ovisiti o stvarnim uvjetima u trenutnom okružju. Nikad ne želim govoriti o tome kakav će biti svaki moj sljedeći album jer bih u tijeku priprema i ostvarivanja mogao promijeniti mišljenje. Samo držim fige da uspije.«
Njemu je uvijek uspijevalo. To se posebice osjećalo na nastupima pred publikom. »To je slično onome što se događalo u ranim danima jazza, u razdoblju Charlesa Mingusa, Charlieja Parkera, Wesa Montgomeryja, naravno i prije kad je svirao gitarist Charlie Christian«, tvrdi Martino. »Tada su glazbenici, na svim područjima, djelovali na taj način. To nas vraća u doba kad su u stvaranju umjetnosti veliku ulogu igrali okružje, osobe koje su djelovale u tom okruženju, osobe koje su bile konzumenti te umjetnosti, male zajednice poput jazz klubova, primjerice Village Vanguarda, Birdlanda, koji je tada bio u 52. ulici na Broadwayu, Small’s Paradisea u Harlemu, Count Basie’sa u Harlemu, The Lighthousea u Hermosa Beachu u Kaliforniji. Mnogo je takvih mjesta. Naravno, Jazz Showcase u ulici Rush u Chicagu, Pep’s i Showboat u Philadelphiji. To su mali klubovi u koje dolaze ljudi s kojima smo u neposrednom doticaju. U tom kontekstu naše su interakcije prisne. Oni su glazbalo. Klub je glazbalo. Govorim o 1950-ima, iako su za moje stvaralaštvo važne 1960-e, sve do kraja desetljeća. Imao sam sreću što sam bio u prigodi uhvatiti zadnji vlak, prije nego su se dogodile promjene uvjetovane industrijskim sranjem. U tom se vremenu sve radilo mnogo temeljitije i sve je bilo jednostavnije. Na tu se glazbu nije gledalo s visoka. Danas je drukčije jer na koncertima i festivalima postoji udaljenost između »jedne polovice glazbala« i druge. Jasno osjećam tu razliku koja je određena nekim razdobljem. To su dva različita doba.«