Slavni njujorški jazz glazbenik Avram Fefer oduševio je publiku u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog na 15. Zagreb Jazz Festivalu. Tijekom boravka u Zagrebu spremno je pristao na intervju u kojem je iznio samo neke svoje poglede i nadahnuća koji su oblikovali njegovo stvaralaštvo.

Multiinstrumentalist koji svira sopran, alt, tenor i bariton saksofone, klarinet i bas klarinet te razne flaute, Avram Fefer također je cijenjeni skladatelj, improvizator, voditelj ansambla i glazbeni pedagog. Poznat je po svojim izvedbama glazbe u rasponu od klasičnog i avangardnog jazza preko funka i fusiona do dirigirane orkestralne glazbe i razne indijske, arapske i afričke glazbe.

Tijekom svoje tridesetogodišnje karijere surađivao je s brojnim poznatim glazbenicima različitih stilova, cijenjenim improvizatorima. Osim vođenja vlastitih grupa i druženja sa Sunnyjem Murrayem, Steveom Lacyjem i Denisom Charlesom, Fefer je snimao s The Last Poets i Archiejem Sheppom, vodio acid-jazz, drum-n-bass i electric avant-dance grupe te je surađivao s Gnawa, Mandingo i drugim afričkim ansamblima.

Snimio je četrnaest albuma kao vođa benda i mnogo više kao sideman, te je nastupao u klubovima i na festivalima diljem Europe, Japana, Afrike i Bliskog istoka. Nastupao je s legendarnim glazbenicima kao što su Archie Shepp, Bobby Few i David Murray.

Popis glazbenika koji su bili članovi njegovih bendova je impresivan. Među ostalima to su Michael Bisio, Reggie Nicholson, Ben Allison, Michael Wimberly i Roy Campbell. Već godinama vodi trio u kojem svira s kontrabasistom Ericom Revisom i bubnjarom Chadom Taylorom.

S njima je snimio značajne albume »Ritual« i »Eliyahu«. Proširio je taj trio u kvartet uključujući gitarista Marca Ribota. Do sada su snimili dva albuma: »Testament« i »Juba Lee«. Zapravo, iako je Fefer vođa grupe, radi se o četiri ravnopravna glazbenika.

Veliki ljubitelj umjetnosti i intelektualac, Avram Fefer je godinama sudjelovao u raznim interdisciplinarnim suradnjama: sa slikarima, pjesnicima, plesačima i dizajnerima zvuka. Radio je s redateljima Melvinom Van Peeblesom i Ivom Van Hoveom.

Godine 2014. pokrenuo je Resonant Sculpture Project, jedinstvenu međunarodnu seriju solo glazbenih interakcija s velikim djelima legendarnog kipara Richarda Serre. RSP događaji održani su u galeriji Gagosian u New Yorku, Parizu i Londonu te u muzeju Guggenheim u Bilbau.

Podsvjesno nadahnuće

Koja je vaša vizija o tome kako umjetnost inspirira umjetnost?

– Zanimljivo je da me sada to pitate jer sam u razdoblju kada mi je to u glavnom fokusu. U prošlosti, kada sam se počeo baviti glazbom, bio sam fokusiran na glazbu koja mi je bila nadahnuće i izvor informacija i poticaja.

Kad sam počeo, glazbeni dio je bio više zatvoren sustav. Iako su me jako zanimale druge umjetničke forme, nisam osjećao tako jaku povezanost s njima. Karijeru sam započeo u Parizu gdje sam proveo neko vrijeme.

Iz tog vremena sjećam se, primjerice, da me Steve Lacy pozvao k sebi doma da sviramo kao duo. Kad sam stigao u njegov stan, imao je muzičke stalke po cijeloj dnevnoj sobi. Na svaki notni stalak stavio je sliku.

Improvizirali smo gledajući svaku sliku posebno, što mi je bilo jako zanimljivo. Kad smo došli do druge ili treće slike, zaustavio me i rekao: »Hej, čovječe, ne sviraš u zelenoj boji, potpuno ti nedostaje zelena.«

Odjednom sam shvatio o čemu se radi. Pomislio sam: »Sranje, on je ozbiljan. Steve je ozbiljan, stvarno želi da sviram sliku.« Naravno, to je vrlo subjektivno, ali mislim da je to bio vrlo zanimljiv trenutak.

Nastavio sam vježbati s njim. Vrijeme koje smo proveli zajedno bilo je vrlo zanimljivo i važno u mom životu, a moje zanimanje za druge oblike umjetnosti s godinama je samo raslo. Ne smatram se posebno upućenim u umjetnost, ali sam njome jako dirnut.

Mogu slobodno reći da me to zanima jer sam dirnut, a ne zato što me zadivljuje. Ne trebam biti zadivljen, želim biti dirnut. To može biti glazba koju smo sinoć slušali, a može biti i glazba koju izvodim u muzejima.

Arhitektura mi je izuzetno važna. Kad god dođem u neki grad, vozim se biciklom i gledam arhitekturu. To sam radio danas u Zagrebu, to sam radio neki dan u Beču, to sam radio prije dva dana u Leibnitzu. Arhitektura uvelike utječe na moju kreativnost.

Također, smatram se filmofilom. Proveo sam puno vremena uz kino. Ozbiljno se bavim čitanjem i književnošću. Provodim puno vremena u muzejima i pratim umjetnost. Budući da je moja supruga vizualna umjetnica u obitelji, oklijevam izraziti veliku stručnost u tom području.

Napravio sam solo projekt sa skulpturama Richarda Serre, koji radim pod nazivom Resonance Sculpture Project, u kojem zvučno komuniciram s njegovim djelima. Tako su u zadnjih 10, 15 godina, rekao bih, umjetnost i odnos prema umjetnosti zauzeli važnu ulogu u mom stvaralaštvu.

Ne nazivam to izravnim utjecajem jer ne razmišljam o određenoj slici u odnosu na svoju glazbu ili bilo koju glazbu ili određenu zgradu ili određenu plesnu koreografiju. Ples je ipak malo drukčiji. Sa solo radovima, izravan je odnos kada radim sa skulpturama Richarda Serre.

Vjerujem u moć umjetnosti kao funkcije povezivanja uma, tijela i duha. Na isti način na koji najbolja umjetnost može, pokušavam to učiniti u svojoj glazbi.

Moja glazba, pretpostavljam, ne odražava specifičan odnos prema nekom određenom umjetničkom djelu, već, nadam se, odražava moje cjelokupno iskustvo u svijetu umjetnosti i zbroj mojih osjećaja u smislu onoga iz čega crpim nadahnuće iz cijelog mog života, bilo da je to namjerno ili čak podsvjesno u mom svakodnevnom iskustvu. Naravno, i priroda je dio toga, ali to je druga tema.

Duboko u nutrini

Kako danas, nakon iskustva s velikim Steveom Laceyjem, gledate na boje u glazbi?

– Ne vidim ništa konkretno povezano s bojom. Neki ljudi stvarno razmišljaju o bojama u glazbi, ja ne. Ne vidim konkretne slike kada stvaram glazbu. Potpuno sam u svijetu zvuka. Mislim da ima više crnog prostora.

Upravo kao da sam u svemiru, kao da izlazim iz svemirskog broda ili tako nešto. Više sam vani sa svojim članovima benda, negdje u oblaku ili sa zvijezdama. Ja zapravo ne gledam boje, samo buljim u stvari.

Ponekad mogu buljiti u stvarno glupe stvari dok sviram: rasvjetno tijelo, mikrofon, komad smeća. Ponekad su mi oči samo usredotočene na nešto dok se moj unutarnji život odvija uz moju glazbu.

Gledate li određene ljude?

– Obično ne gledam ljude jer mi to odvlači pažnju. Vrlo rano u mom životu, u kasnim 1980-ima, kada sam počeo svirati, postojao je opak, pomalo opasan crnački jazz klub koji se zvao Wally’s. Bio je to staromodan klub, s puno drogiranja, suptilnog rasizma i sličnih stvari.

Jednog dana me stariji glazbenik odveo u stranu i rekao: »Avrame, želim ti nešto reći. Uvijek imaj na umu da je pozornica vrlo moćno mjesto. Pazi koga gledaš kad se ponašaš na pozornici i kako gledaš prisutne, jer kada si na pozornici, u vrlo si moćnoj poziciji.« Toga se uvijek sjećam i poštujem taj savjet.

Dakle, mislite li da je, kada ste na pozornici, to kao da razgovarate ili dijelite vibracije s publikom i glazbenicima, svojim kolegama?

– Da, naravno. Rekao bih da je tako. Sa svojim glazbenicima pokušavam stvoriti zvučni svemir. Taj razgovor, interakcija koju imamo, stvara određeni svemir za publiku. Nemam neki konkretan cilj. Ne pokušavam ih usmjeriti na određeno područje, ali nastojim pokriti dovoljno prostora u glazbi. Pokušavam biti nježan.

Trudim se biti romantičan. Imam podstruju, ne nasilja, već borbe i sukoba, trvenja, bijega i putovanja te definitivno uzdizanja. Čvrsto vjerujem u uzdizanje i odvođenje ljudi u drugi prostor. To je slično onome što doživljavamo kada meditiramo i ponovo otkrivamo svoja tijela, svoja fizička bića.

Nadamo se da ćemo dijeliti neku vrstu putovanja. Definitivno vjerujem u to da gotovo sve ostavim na pozornici, tako da mi ostane jako malo kad završim s nastupom. Imam još jako malo pametnih stvari za reći, a prilično sam umoran i istrošen.

Trudim se puno dati kada nastupam. U osnovi vjerujem u tipično umjetničko gledište – da ću, ako idem dovoljno duboko i dovoljno sam ozbiljan u vezi s tim, pronaći nešto univerzalno za podijeliti, iako je meni vrlo osobno. Dakle, i duboko u sebi vjerujem da je to na kraju krajeva nešto univerzalno, što može vrijediti za svakoga.

Levitacija i uzdizanje

U tom smislu komunikacija je vrlo važna u jazz glazbi. Kako doživljavate komunikaciju kada svirate solo i kada svirate s bendom, jer i kad svirate solo postoji neka vrsta komunikacije?

– Da, kada sviram solo, ali pred publikom. Potpuno je drukčije svirati solo nego s grupom. Ako sviram s grupom i ako je to moja grupa, osjećam se pomalo kao propovjednik ili pjevač u ovoj situaciji. Ja sam tamo, a svi ostali su članovi moje zajednice.

Propovijedajući svojim zvukovima pokušavam dotaknuti nešto posebno i uzdići, a posebno otvoriti ljude. Stvarno vjerujem u otvaranje ljudi. To je važno. Rekao bih da bi me većina ljudi koji me poznaju, osobno ili glazbeno, nazvali provokativnim, prema mom tipu osobnosti.

Definitivno vjerujem da je važno provocirati ljude i poticati ih da šire svoje granice, da razvijaju ono što je dopušteno, prihvaćeno, shvaćeno, o čemu misle. To samo po sebi ima dobru svrhu, u smislu otvaranja.

Ako otvoriš ljude, to je već nešto, jer tada ima mjesta za nove informacije, nove osjećaje. Dakle, ne mora postojati određeni cilj. Kad sviram solo, radim isto, ali definitivno nije zabavno kao svirati s drugim glazbenicima.

Opet, ako razmišljate o uzlijetanju, razmišljate o levitiranju ili uzdizanju, to je samo jedan osjećaj. Levitacija s grupom je drukčiji osjećaj. To je prekrasno iskustvo. Više je kao ples. Ljudi često uspoređuju glazbu i seks.

Da, sviranje s grupom je kao grupni seks. Nikada to nisam radio, ali ljudi koji jesu rekli mi su da jednostavno nije baš ugodno, dok glazba za više svirača uzima neku vrstu snage individualnog seksualnog iskustva i eksponencijalno ga umnožava.

Nastupati s izvrsnim glazbenicima, kao što inače imam priliku jer sam okružen talentiranim ljudima, stvarno je uzbudljivo jer stvarate jezik. Čak i ako ste već svirali s istim glazbenicima, svaki put kada se nađete zajedno sudjelujete u stvaranju novog jezika.

Nove riječi dolaze u jezik, nova sintaksa, novi interpunkcijski znakovi, novi izrazi, nova poglavlja… Tako da je vrlo uzbudljivo. Puno je više zatvoren sustav kada svirate sami, čak i ako imate publiku. To je puno teži posao.

Jeste li ikada »levitirali« tijekom svirke?

– Ne, nikad nisam levitirao dok sam svirao. Međutim, mogu ispričati jednu ranu priču… Cijelu sam noć u Bostonu vježbao u kabini banke gdje možete podići novac. Jedne noći, dok sam svirao »My Favorite Things« kroz neodređeno vrijeme, napustio sam svoje tijelo.

Sjećam se da sam se nakon toga polako vraćao u svoje tijelo, osjećao da me tijelo još jednom sadrži, zatim ponovnog uspostavljanja identiteta, shvaćanja da sam individualna osoba, zatim da imam određeno ime, a onda sam shvatio: »O, sranje! Ja sam osoba. Ja sam živ. Ja imam život…!«

To je bio ključni trenutak u mom kreativnom iskustvu, onaj koji možda pokušavam ponoviti svaki put kad sviram… Istina je da mi je ugodnije na pozornici nego bilo gdje drugdje. Tamo sam kod kuće. To je moja duhovna biblioteka u kojoj se najdublje suočavam sa sobom.

Ali također je i zastrašujuće. Trudim se dati sve što imam kada nastupam. To je doista čin izuzetne ranjivosti i povjerenja. Često sam potpuno istrošen nakon nastupa i radije bih nestao nego potpisivao CD-ove ili razgovarao s ljudima…

Stvarno pokušavam otići negdje kad sam na pozornici i ponekad uspijem toliko dobro da se vrlo teško vratiti u »stvarnost«. Ponekad sam toliko ganut da mi dođe da plačem…

Jazz je moja religija

Kakvo je vaše duhovno iskustvo u stvaranju glazbe? Možete li to povezati s osjećajem koji imate kada ste pred publikom, kao da ste pred vjernicima u crkvi u kojoj se održavaju obredi?

– To je zanimljivo. Prije svega, imam album »Ritual« koji sam objavio za Clean Feed Records. Snimio sam ga s Chadom Taylorom i Ericom Revisom. Dao sam otisnuti jednu od Rumijevih pjesama na unutarnjoj strani omota tog albuma. Rituali čine jako, jako velik dio mog života. Uvijek jesu.

Rekao bih da je duhovnost srž mog bića. Ali to je vrlo osobno. Imam duboko poštovanje prema najboljim dijelovima religije i istinski prezir prema najgorim dijelovima religije. Volim dijelove koji izvlače najbolje iz ljudi, a ne sviđaju mi ​​se dijelovi koji izazivaju podjele i osuđuju, kao i dogme.

Kad nastupam, apsolutno se osjećam kao pjevač u židovskom hramu ili propovjednik u crnačkoj crkvi. Svaki put kad sviram, pokušavam biti u kontaktu s kreatorom ili kreativnom snagom. Dakle, svaki put kad stavim glazbeni instrument na usne, to je ono što radim. Pokušavam se maknuti s puta i biti u nekom odnosu s tim silama i koristiti tu istu kreativnu silu, koja je stvorila drveće i rijeke i sve ostalo, da kanaliziram tu istu kreativnu silu u svoju glazbu.

Na taj način osjećam povezanost s duhovnim svijetom u svojoj glazbi. Danas je duhovni jazz poprimio oblik klišeja. Postoje određene vrste glazbe, repetitivni, modalni pristupi, neki instrumenti i zvukovi koji se odmah objašnjavaju kao duhovni jer su nekako nenametljivi, ne privlače previše pozornosti i mogu vas smiriti. Ne govorim o tome. Mislim da duhovna glazba može biti vrlo intenzivna i snažna.

Što vam je najvažnije u glazbi?

– Imam nekoliko osnovnih zamisli na osnovi kojih živim otkako sam se odlučio baviti glazbom kao životnim izborom:

1) Budite proizvod vremena, a ne »vremena«. 2) Uvijek pokušavajte povezati tijelo, um i duh kroz svoju glazbu. Odbijam glazbu koja se oslanja na samo jedno od toga. 3) Pokušajte postići da se publika osjeća ugodno, tako da poslije možete tulumariti sa slušateljima! Oni će vas slijediti kada zaslužite njihovo povjerenje.

Kako gledate na doprinos jazza umjetnosti, humanosti, kreativnosti…?

– Prije svega, imam svoju jednostavnu definiciju jazza: to je čudesan zvuk europske i afričke glazbe koje se susreću na američkom tlu. Vidim jazz u gotovo svakom dijelu života i volim se šaliti da sama riječ »jazz« dodaje vrijednost gotovo svemu s čime se povezuje: automobilima, alkoholu, cigaretama, parfemima, donjem rublju… svemu osim same glazbe. U tom slučaju riječ treba izbjegavati pod svaku cijenu! Šalim se, naravno, ali samo djelomično.

Iznimno sam ponosan što sam jazz umjetnik. Vjerujem da ne postoji nijedna druga ljudska aktivnost koja uključuje više dijelova mozga, tijela i duha – ni kirurgija mozga, ni astrofizika, ni nogomet – ništa ne zahtijeva veći angažman ljudske prirode od izvođenja i improviziranja jazza s velikim sviračima i to ispred publike. Kao rezultat toga, jazz je odigrao ulogu u oslobađanju naroda diljem svijeta, u obrazovanju djece, u rješavanju problema za korporacije i društvene skupine, u liječenju bolesnih…

To je moja religija i ja sam joj odan. To je prizma kroz koju mogu proći mnoge druge umjetničke forme i mogu vidjeti i cijeniti njezin odnos prema većini kreativnih nastojanja. Kao jazz glazbenici posvećeni smo razumijevanju vremena i vibracija. To su neograničeni alati našeg jezika i provodimo živote razvijajući ih. Mogli biste reći da je svaki dan za nas Big Bang – moramo stvoriti nešto u hodu!

Ljepota rođena iz patnje

Koja je osnovna zamisao projekta koji ste pokrenuli pod nazivom Afro-Semitic Transcendental Repertory Orchestra?

– To je novi projekt. Imali smo debitantski nastup prošlog proljeća, a sljedećeg proljeća očekuje nas nastup u Lincoln Centeru. Pokrenuo sam Afro-Semitic Transcendental Repertory Orchestra, ili skraćeno ASTRO, s namjerom da govorim o zamisli afro-semitskog otpora koja se pojavila kada je veliki kuruzni idiot izabran za predsjednika Sjedinjenih Država 2016. S piscem Gregom Tateom, koji je preminuo prije nekoliko godina i bio je jedan od mojih najbližih prijatelja, od koga sam preuzeo mnoge vizije, razgovarao sam o zamisli afro-semitskog otpora kao osjećaja ujedinjenja protiv snaga koje je idiotski predsjednik upregnuo kad je pobijedio na izboru.

Srećom, izgubio je reizbor, a zatim je nažalost Greg preminuo. Tijekom prosvjeda Georgea Floyda razgovarali smo o određenim vrstama izazova s ​​kojima su se crnci i Židovi suočavali tijekom godina. Nakon što je preminuo, počeo sam više razmišljati o tome i shvatio da želim napraviti projekt koji odražava ono što bih nazvao slavljenjem doprinosa Afroamerikanaca i Židova američkoj kulturi. Rekao bih da je to najlakše dočarati slikom. Naime, ako zamislim američku zastavu i maknem sve afroameričke i židovsko-američke doprinose američkoj kulturi, zastava gotovo da i ne postoji.

Komad tkanine ostaje potpuno u dronjcima. Tako je malo ostalo u područjima znanosti i zabave, umjetnosti i mode, glazbe, književnosti, religije. Mnogi od najboljih dijelova Amerike proizvod su afričkog i židovskog utjecaja u ovoj zemlji, a nastali su iz naizgled različitih tradicija.

Zato je cilj projekta Afro-Semitic Transcendental Repertory Orchestra slaviti ono što smatram tim kvalitetama u obje kulture. Mišljenja sam da na tome treba ustrajati. Trebamo biti odgovorni i stvarati visoke standarde, svladavati prepreke, trijumfirati nad njima vlastitim kvalitetama kroz kulturu i obiteljske vrijednosti koje su utjelovljene u njima.

Možemo stvoriti nevjerojatnu ljepotu iz ove patnje koju su obje kulture trpjele stotinama ili tisućama godina na raznim mjestima diljem svijeta, uključujući Ameriku, najočitije s ropstvom i sustavnim rasizmom, ali mi to pretvaramo u slavlje. Slavimo činjenicu da su blues i kantorski aspekt judaizma i jidiš glazbe povezani. Duboko osjećam povezanost s time.

Žalosno je što u ovom kontekstu ne možemo govoriti o američkim starosjediocima i njihovom doprinosu jer je i njihova kultura uništena…

– Govoreći ponovo o svom afro-semitskom projektu, izostavio sam spomenuti važan razlog zašto sam ga stvorio. Naime, ja sam semitski Amerikanac po krvi i podrijetlu. Moj otac je rođen u sibirskom radnom logoru 1938. i tamo je morao preživjeti sam s majkom do oslobođenja 1945. Njegovog su oca ubili Rusi jer je loše govorio o Sovjetima, a svih devetero bakine braće i sestara, kao i roditelje, u Litvi su ubili nacisti.

Dakle… da, ja sam Židov, ali od ranog djetinjstva bio sam iz nekog razloga fasciniran crnačkom kulturom i crnačkom glazbom, čak i u ranoj dobi od 6, 7, 8 godina. Iz nekog razloga moji najraniji glazbeni utjecaji i stvari koje su dotakle moje srce dolaze od crnaca i njihove glazbene kulture. Naravno, uvijek imam još puno toga za naučiti!

Također, ne znam puno o judaizmu iako je to moje vlastito podrijetlo. Ali – da se vratim na vaše pitanje – sigurno se ne osjećam kvalificiranim govoriti o indijanskoj kulturi. Zahvaljujući putovanjima po Americi upoznao sam ljepotu i povijest pojedinih krajeva.

Osjećam poštovanje prema prirodi i kulturi koja je postojala prije europskog preuzimanja Amerike. Svjedočio sam tome i tu definitivno ima ljepote. Međutim, iskreno ne bih znao puno o indijanskoj glazbi.