Slavni istarski pjevač Mirko Cetinski ponovo je zapjevao u duetu s mlađim kolegom Valeriom s kojim je snimio i spot veslajući u Rovinjskoj batani. S mora i za more, moglo bi se reći kako je životna krilatica iznimnog pjevača koji je ostao vjeran svojoj Istri do danas.

U razgovoru se prisjeća glazbenih početaka i prve pjesme koju je otpjevao s pozornice tadašnjoj djevojci, a današnjoj supruzi Vinki. Danas uživa u svom Rovinju, prijateljima, obiteljskim druženjima, sinovima Tonyju i Matteu, a posebno veselje su mu unuci i odnedavna praunučica Elena koju svi željno očekuju u Rovinju.

Ponovo ste zapjevali, s mladim kolegom Valeriom snimili ste i spot, je li ono vaša barka?

– Nikad nisam prestao pjevati jer pjevanje je moj život, ali mogu reći da sam u ovoj fazi života, zbog nekih loših događaja, bio, u glazbenom smislu, manje prisutan i eksponiran javnosti. Ponekad teško kontroliram emocije, pa sam sklon povući se i odustati od nekih prilika. No, srećom, imam obitelj, svoju publiku, prijatelje i suradnike koji me podržavaju i pomažu da budem jači i bolji u odnosu na sebe, ne na druge. Moram spomenuti divnog prijatelja Damira Škrtića koji je ušao u moj život i snimio niz TV emisija za televiziju Karlovac, a među kojima je i »Glazbeni put – Mirko Cetinski«. I upravo on mi je dao snage za dalje i pokazao da ima smisla nastaviti tamo gdje sam stao. Zahvalan sam mu na tome. Osim toga, u zadnjih nekoliko godina aktivan sam član u Kulturno-umjetničkoj udruzi »Giusto Curto« iz Rovinja u kojoj se većina članova bavi glazbom, bilo profesionalno ili poluprofesionalno. Za predsjednka udruge imamo Rovinježa, gospodina Alda Dapasa, istinskog ljubitelja Rovinja, rovinjske kulture i tradicije, koji živi i radi u Italiji, a boravi svaki slobodan dan u Rovinju. Udruga i mi kao članovi posebno pratimo talent mladih i nastojimo podržati njihov glazbeni put. Tako, kad sam dobio poziv cijenjenog kompozitora Bruna Krajcara, koji je glazbeni mentor mladom i nadasve talentiranom pjevaču Valeriju, za suradnju na predivnoj kompoziciji »Partija je stari barba«, prihvatio sam s velikim zadovoljstvom. Sve što je vezano za ovu sjajnu mediteransku kompoziciju, od prepoznatljivog kompozitora Krajcara, jednog od najboljih aranžera na ovim prostorima Valenčića, tekstopisca Žanka i mladog perspektivnog pjevača Valerija nije moglo ostati nezapaženo. To me veseli. Snimljen je i spot, vrlo jednostavan, ima li nešto ljepše od prizora »sjedim na groti i gledam va more«… Dalje puštam vašoj mašti.

Što je s barkom?!

– Ako mislite na vlasništvo, nije. Ta barka zove se »Rovinjska batana« i simbol je grada Rovinja i njezinih ribara, a upravo jedna od prvih mojih pjesama iz 1970. godine, posvećena mom gradu Rovinju, nosi naziv »Viecia Batana«.

Lora, ja te volim

Kako je zapravo započelo vaše druženje s glazbom, pročitala sam da ste kao dječak gledali Sanremo i maštali o estradnoj slavi?

– Da, bilo je to doba »Sanremo manije« na ovim prostorima. Sjećam se kako se tada u mom domu danima gledala televizija, a kod mene su se skupljala djeca ulice Carducci pa bismo gledali, navijali i imitirali pjevače. Voljeli smo Adriana Celentana zbog njegovog posebnog stila i načina pjevanja. Svi smo tada maštali o velikim pozornicama.

Mirko Cetinski

Na festivalu MIK sudjelujete od 1968. godine, koji vam je nastup ostao u posebnom sjećanju?

– Na festivalu MIK daleke 1968. godine nastupao sam s pjesmom »Ljubav i more« koju je napisao Mario Bogliuni na tekst Paje Kanižaja. Svi su mi nastupi posebni, ali ako moram izdvojiti neki, onda bi to bio nastup s pjesmom »Kupil sam ti prstenac« kad sam osvojio prvu nagradu publike. Ta je pjesma, koju je napisao Bogdan Sepčić na tekst Čede Variola, do dana današnjeg ostala kao najslušanija pjesma festivala MIK.

Pretpostavljam da to nije bio i vaš prvi javni nastup, sjećate li se trenutka kad ste prvi put zakoračili na pozornicu?

– Moj prvi javni nastup bio je na prvom »Prvom pljesku« u Puli 1962. gdje sam uz pratnju profesora Roca na harmonici otpjevao pjesmu »Lora, ja te volim« posvećenu mojoj djevojci Vinki, koja me prati do dan danas.

Glumio Tarzana

Kako su vas kod kuće savjetovali, s obzirom na to da ste odrasli u obitelji koja se do vas nije bavila glazbom, vaš je otac bio direktor nekadašnjeg SDK-a (Fine), mama glavna medicinska sestra u Domu zdravlja, jedan nono privatni poduzetnik, drugi nonić privatni pekar?

– Bez obzira na zanimanje, cijela moja obitelj s očeve i majčine strane bila je muzikalna i svi su dobro pjevali. Nono i pranono po majčinoj strani svirali su violinu i violu, a u nekim prilikama i harmoniku. Ja sam prvi koji se profesionalno počeo baviti glazbom. Roditelji su pratili moj interes za glazbu, a i glumu, ali su ostavljali meni na izbor, podržavali me i na tome sam im zahvalan.

Kakvi ste bili kao dječak?

– Kao i svako drugo dijete, maštovit i možda malo nestašniji. Volio sam glumiti Tarzana i penjati se posvuda. Jednom sam se glumeći Tarzana penjao po zastorima u spavaćoj sobi. Srušio sam i uništio zastore. Zbog toga sam tri dana bio u kazni.

Volite more i Rovinj, nikada unatoč, pretpostavljam, brojnim prilikama i obavezama niste preselili u Zagreb poput nekih vaših kolega?

– Nakon uspjeha na Zagrebačkom festivalu 1972. s pjesmom »Moje ludo srce« i prvom osvojenom Zlatnom pločom, krenuli su pjevački angažmani i turneje u zemlji i inozemstvu, te sam privremeno boravio u Zagrebu i otvorio profesionalni glazbeni put. Iz Rovinja nisam nikad definitivno otišao jer sam u Rovinju imao željenu kvalitetu života. Meni nitko nikad nije rekao »Mirko, dobrodošao u Rovinj«, jer iz Rovinja nikad nisam ni otišao. Tu sam pronašao potrebnu privatno-poslovnu ravnotežu i tako održao pjevačku i poslovnu karijeru.

Poduzetnički geni

Poduzetnički geni ostavili su i kod vas traga, uspješni ste na estradnoj sceni, ali imali ste izlete i u poduzetničke vode, primjerice, osnovali ste Radio Rovinj prije dvadesetak godina?

– Točno, s puno entuzijazma osnovao sam Radio Rovinj, a i povezao s ostalim radiopostajama u Istri i šire. Silno sam želio građanima Rovinja dati mogućnost da u svom domu dobiju informacije o događanjima u Rovinju i Istri. Konačno su dobili svoj radio, svoj program.

Kako je vaša supruga Vinka ušla u vaš život? Već ste proslavili okruglih 50 godina zajedničkog života…

– »Djevojačkim koracima«, imali smo 15 godina. Prije dvije godine proslavili smo 50 godina braka. Rasli smo i razvijali se zajedno. Najljepše što nam se u životu dogodilo su naši sinovi Tony i Matteo, unuka Pia i unuk Christian, koji nam je ove godine podario praunuku Elenu.

Vjerni ste svom gradu, obitelji, džentlmen ste starog kova, nitko nema zamjerke na vas ili ih samo znate šarmirati kad zatreba?!

– Jesam, vjeran sam svom gradu, odan obitelji i istinskim prijateljima, zaista jesam. Moj grad je predivna pozornica s puno dobrih i različitih ljudi. Uvjerio sam se baš onda kad mi je u životu bilo najteže. Imam »krug dobrih prijatelja« s kojima se redovito sastajem i nastojim, ne bih rekao šarmirati, možda bi bilo ispravnije kazati uveseliti pjesmom i rovinjskim humorom. Nedavno nas je iz »kruga dobrih prijatelja« napustio dragi prijatelj Corado Pellizzer, na najljepši, ako se tako može reči, način, zajedno smo otpjevali njegovu najdražu pjesmu »Nuvola«, naslonio glavu na moje rame i zauvijek zaspao.

Pravi ste Rovinjež, sjećate se nekadašnjeg Rovinja, Istre, je li vam danas ljepše ili je to bilo onda?

– Rastao sam i razvijao se zajedno s mojim Rovinjem, njemu sam posvetio bezbroj pjesama. Rekao sam, divna je to pozornica na kojoj se razmjenjuju generacije, netko dolazi, netko odlazi, ali Rovinj ostaje grad u kojem svatko može naći vlastitu kvalitetu života. Isto vrijedi i za Istru.

Srušio Instagram

Vaši su sinovi Tony i Matteo također zaljubljeni u Istru, stižu li vam rado i unuci u posjetu?

– I jedan i drugi dok su bili mlađi, radi posla i studiranja, su se preselili, Tony u Zagreb, a Matteo u Bolognu i New York. Ono što me veseli jest što su i oni pronašli kvalitetu života u Istri i Rovinju i zaželjeli ostati. Tony obožava ovo podneblje i tu je pronašao svoje utočiste i ravnotežu, kako u privatnom, tako i u profesionalnom životu. Matteo je uspješan na području dizajna interijera i glazbe. I jednom i drugom su Istra i Rovinj u srcu i velika inspiracija. Unuka Pia živi u Švicarskoj, zavoljela je Rovinj i nestrpljivo čekamo njen dolazak. Christian živi u Berlinu, obožava Rovinj i Dubrovnik i jedva čekamo trenutak kad će s našom praunukom doći u Rovinj.

Ovog ste ljeta bili i na crkvenom vjenčanju sina Tonyja gdje ste zajedno zapjevali i objavom skoro srušili Instagram?

– Toliko željeno crkveno vjenčanje bilo je emotivno, intimno, neopisivo. Pjevač Alen Hržica zabilježio je trenutak kad smo, posve neplanirano i spontano, Tony i ja otpjevali pjesmu »O sole mio«. Mnoge se to dojmilo i postalo im interesantno. Drago mi je da je to tako.

Robert Anic/PIXSELL

Hoćete li uskoro snimiti i neki zajednički projekt, razmišljate li o tome?

– Još ne. Tony kaže da moram još vježbati, ha, ha, ha.

Što bi bila vaša želja, kakvu pjesmu biste vi rado zapjevali s Tonyjem?

– Trebala bi to biti kvalitetna kompozicija s jakim tekstom i porukom i, naravno, mediteranskog stila.

Jeste li ikada imali nekih savjeta za Tonyja u njegovoj glazbenoj karijeri, je li ih on usvajao?

– Poznavajući mog sina, nisam se miješao u donošenju odluka. Kao roditelj i glazbenik sa životnim iskustvom razgovarao sam i prenosio iskustva o mom glazbenom putu. Govorio sam mu i o pozitivnoj praksi na koju sam nailazio tijekom moje karijere. Davao sam mu neke primjere, ali odluke je uvijek sam donosio. Dat ću vam primjer… Još kao dijete vodili smo ga supruga i ja u Pulu u glazbeni vrtić gdje se tek upoznavao s instrumentima. Gurao sam ga prema klaviru, a on je uporno tražio bubnjeve. Volio je ritam i bio tvrdoglav i uporan. Znao je što želi, što ga vuče. Kasnije je upisao glazbenu školu i ipak je sam izabrao klavir, ali je bubanj i dalje ostala velika ljubav kojoj se stalno vraća. Danas u svom domu uz klavir smjestio je i bubanj, svira za sebe i za svoj gušt. Ponekad na koncertu ukrade palice članu orkestra i počne svirati.

Svatko nosi svoj križ

Kao i u svakom životu i obitelji imali ste i teških trenutaka, kako biste to razdoblje opisali s ove vremenske distance?

– Svatko nosi svoj križ. Iako smo osjetili veliku nepravdu na svojoj koži koja nas je koštala mnogo živaca i energije, svjesni smo da postoje i veći problemi u životu. Mi i dalje imamo prijatelje i povezanu obitelj, a to je najvažnije od svega. Neki to nemaju i njima je teže nego nama. Na neki način smo u tim teškim danima uvidjeli i to koliko nas ljudi vole i poštuju. Cijeli smo život činili dobro i živjeli po takvim načelima. Valjda nam se to sad vraća. Zato nastojimo iz loših situacija kroz koje svatko prije ili poslije prođe na svoj način, izvući ono dobro što se u njima skriva. Čovjek se u takvim okolnostima okrene pravim vrijednostima. Naravno, voljeli bismo da u ovoj fazi života možemo biti bezbrižniji i da više uživamo u plodovima svoga rada, ali doći će i za to vrijeme. Ako Bog da.

I za kraj, kakvi su vam planovi, hoće li uskoro novi album?!

– Snimio sam davnih godina, u produkciji RTV-a Ljubljana, životni opus Vlahe Paljetka pod nazivom »Fala Marijana«, u aranžmanima i pod ravnanjem Bojana Adamiča. Danas bi vrijedilo taj materijal digitalizirati kako bi i hrvatska diskografska publika imala priliku poslušati kako je skladao veliki kantautor Vlaho Paljetak, jer je materijal snimljen iz originalnih partitura.

Gospodin u godinama

Imate li neke hobije kojima se ponosite?

– Imao sam, ronjenje i podvodni ribolov, ali danas, nažalost, više ne. Preopasno je to za mene. Nemojte zaboraviti kako sam ja ipak već gospodin u godinama (smijeh).

Što vam uljepša najdraži dio dana?

– »Krasan sunčani dan svakog mami i zove, šetam obalom sam, u mom srcu je more«.

Koliko dugo ste najduže izdržali bez mora?

– Nemojte me to pitati. Jednostavno ne živim bez mora, more je uvijek sa mnom, u mom srcu.

MIK je nešto najljepše i najvrjednije

Kao dugogodišnji sudionik, kako biste vi opisali festival MIK? Svi znaju da je to poseban festival na kojem se sastaje zbog pjevanja, ali i druženja, zar ne?

– Mogu vam govoriti o MIK-u, festivalu na kojem sam godinama sudjelovao i bio više puta nagrađivan i koji je predstavljao nešto najljepše i najvrjednije što se na ovim prostorima moglo dogoditi. U to vrijeme bio je to susret poznatih kompozitora, sjajnih tekstopisaca i renomiranih pjevača, spomenut ću samo neke: Nello Milotti, Ferdo Pomikalo, Mario Bogliuni, Bogdan Sepčić, Ivica Krajač,Robert Grubišić, Mario Kinel, Čedo Variola, Pajo Kanižaj, Danijel Načinović, Mirjana Bobuš, legendarni Ivo Robić, Radojka Šverko, Zvonko Špišić, Toni Kljaković, Ljiljana Budičin Manestar, Galiano Pahor, Kvartet 4M, Kvartet Studio,Đani Maršan, Lidia Percan, Vesna Nežić,Sergio Pavat, Beti Jurković, Milka Čakarun Lenac i mnogi drugi iz te generacije MIK-a. Primarna zadaća i razlog postojanja MIK-a, i to od samog starta, je čuvanje primorsko-istarskog melosa i čakavskih tekstova što je rezultiralo bogatim fundusom kompozicija koje se i danas rado slušaju. Nadam se da će ove i sve buduće generacije biti kontinuitet koji ostaje.

Publika me inspirira

Bili ste na brojnim turnejama, gdje vam je bila najdraža publika?

– Publiku ne mogu podijeliti na dragu i najdražu. Publika koja dolazi na moje koncerte puno mi znači, daje mi snagu, inspirira me i dijeli sa mnom radost mojih pjesama.

Sjećate li se nekog emotivnog trenutka, primjerice, među našim iseljenicima?

– Sjećam se njihovih susreta i rastanaka, dodir njihovih ruku i suze u očima. Sve mi je to govorilo o patnjama i velikoj čežnji za rodnim krajem.