Foto Duško JARAMAZ/PIXSELL
Vrag će ga znati zašto, ma tih osamdesetih je svaki žešći tulum, koliko god na njemu bilo rokera, pankera i ljubitelja kancone, redovito završavao tako da društvo na kraju balade s ganućem zaarluče nekoliko popularnih šlagera, pa tako i onaj koji kaže: »U jednoj maloj tihoj kafani, bili smo sami pili smo čaj, na njene usne šutnja je pala kao da je znala svemu je kraj.« Svi k’o jedan zapjevali bi pjesmu o tihoj kafani u koju nikada stupili nisu, o čaju šta ga nikada za šankom naručili nisu, a i onu šutnju što je pala na njene usne ne bi primjetili ni da uz tresak na usne pada. Uglavnom, tužan neki stih. No, taman kad pomisliš kako je nježna veza otišla do đavola, eto majstora kako veselo pjeva: »Ali tebe volim ja, ali tebe volim ja…« Gotovo! Kraj! Nema više! Šutnja se diže s usana. Jer, kako ostati ravnodušan na tako prostodušan iskaz ljubavi.
Jer je – genijalac
E, da, kakve god glazbene naobrazbe bili, u jednom ste trenu, ako ste ta neka generacija, morali na tulumu zapjevati koju od Mila Hrnića, čovjeka čiji su brk i raskopčana košulja onako poluprofilno vrebali s omota materinih singlica. Brojala je Ane dane, majka primala na znanje da ide brod što joj sina nosi od kuće, žurili konji bijeli jer evo pada noć. Možda nije Mišo, možda nije ni Oliver, ali je Milo. Novinar Slobodne Dalmacije Ivica Marković sjetit će se kako su njih petorica onomad slijedili Hrnića u stopu. Gdje god je u Dalmaciji bio njegov koncert, eto njih na koncertu. A ako su koji preskočili jer za njega nisu znali, suze bi od muke i žalosti ronili dok ne bi novi koncert u kakvom klubu dočekali. Od milja ih je Milo zvao svojom Torcidom. A zašto su ga pratili u stopu!?
– Zato jer je genijalac! – k’o iz topa će Marković. I zato jer su njegovi koncerti, kako kaže, bili vrhunska zabava. Pamti on dobar štimung. Pamti doček Nove godine u hotelu Duilovo kad ih je Milo sve popeo na pozornicu i izljubio, kako je i red kad pred sobom imaš najvjernije fanove. Jedno tri-četiri godine su ga slijedili, a onda je došao rat. I Hrnića je nekako nestalo. Ali su, kako kaže Marković, njegove pjesme ostale. Sudba je htjela da se 15 godine poslije opet vide njih dvojica i svega prisjete.– Išli smo za Hrnićem k’o netko za Stonesima. Milo je čovjek od zabave. Narodni čovjek, dobar – ne dvoji Marković.
Život k’o vijađ
A taj dobar čovjek je evo opet zvijezda i to televizijskih reklama. On je onaj koji Andriju lijepo uči da bi i »on u banku, ma nima vrimena«. Jedna je banka, jedna je reklamna kampanja Milu Hrnića vratila na naslovnice. Markoviću je drago. Drugima je pak nejasno kako si to čovjek ‘po stare dane’ može priuštiti jahanje jednoroga, ili pucanje laserom na pustopljini. Jer, ako je, primjerice, Mišo bio i jest pjevački naš John Wayne onako miran i staložen, a Milo Hrnić poput Kirka Douglasa što pjeva, onda i može biti mrvu neobično da se njiše na velikoj željeznoj kugli k’o Miley Cyrus. Ili uopće nije!? Jer, Milo Hrnić je življi nego ikad! A on će na to samo kazati kako je život u njega onakav kakva je od njegova prvog vijađa. – Prvi moj vijađ je bilo hoćemo li preživjeti, ili nećemo. Brod je nakon toga išao u rezalište. Cijeli moj život je bio, što bi rekli Englezi, survivor, preživi nekako i idemo dalje – kazuje Hrnić.
Od toga da bude pomorac je odustao, jer su prvi utisci bili grozni. S druge strane glazba je, kaže, uvijek bila u njemu. Životna filozofija se mijenjala. Danas bi se sve dalo sažeti u ovo: »Dvadeset godina svoje najveće popularnosti sam uložio u jedan brod. Nije novac pao s neba, pomalo se zarađivalo, s desetak godina formirao se moj cilj. U međuvremenu došao je rat i rat je prvim pogotkom direktnim u taj brod, razbio sve moje iluzije. Vidio sam da nema smisla juriti za novcem, jer ako ti je suđeno da nemaš, nećeš imati.«
Dijamantne tiraže
Što se glazbe tiče nije, kazuje, nikada imao neke velike podrške nikakvih lobija, ama su mu ploče svejedno prodavane u dijamantnim tiražama. – A onda je došao rat i sve se promjenilo – podsjeća. S ekrana nestaju mnogi, on također. – Vjerojatno su neki lobiji proradili. Ali, ja se na sve to nasmijem, jer kad ne možeš nešto promijeniti, živiš život kojeg imaš i Bog te veselio – rezonira Hrnić.
Stoga, veli, živi nekim skromnim, normalnim životom družeći se s prijateljima, s ljudima. Previše energije ima i možda su ga, kako kaže, upravo ta energija i takva vrsta života natjerale na sve što danas radi. – Ma, ja sam u stvari, kako bi to rekao, čovjek eksplozivan. Nepravdu ne podnosim. Otvoren sam kao knjiga. Možeš me pročitati bez problema. Može me se i raniti, ali u mene je životno iskustvo takvo da sam stekao dovoljno imuniteta protiv takvih, ajmo reći, elementarnih nepogoda životnih, bez obzira s koje strane dolaze – iskreno će Hrnić.
Ostaje međutim dilema kako su ga se reklamni magovi sjetili. Hrnić kao da se takvo što nikada pitao nije. Lakonski kaže kako fanova možeš imati svugdje pa i u banci. I sigurno su ga oni predložili za angažman. – Sve se u mom životu događalo na ovaj način. Ako ne daju lobiji, ako ne daju moćnici, onda daju oni koji imaju ljubavi u duši. Nije lako napraviti come back ako nemaš publiku. Moj odnos s publikom je previše iskren da bi bio farsa. Uvijek sam se tako ponašao, davao cijelog sebe gdje god sam bio, puno puta pokazao da sam veliki radnik. Ja se ne ponašam kao zvijezda već se pripremam sat, dva, tri koliko treba da sve bude kako treba bez obzira gdje sam otišao – naglašava Hrnić.
Valja priznati da u reklami sve frca od njegove dobre volje, bilo da vježba aikido, ili uskače kroz prozor balkonski Andriji u stan s prepariranom golubicom na ruci, bijelom dakako. Milo će reći da se on i inače prepušta kao čovjek moru, odmah baca u ono što voli. A reći će i da je od domaćih običaja i da mu suze na oči dođu kad recimo vidi »Malo misto«. Jer sve to, ne dvoji em je predivno, em nosi veliku i važnu poruku, i ako to nasljeđe izgubimo mogu nas, kaže, samo po svemiru pobacati pa kako tko padne. I zato strasti ne fali. Uglavnom, lika mu evo posvuda. A on se ne uzbuđuje. Da nije onog dubrovačkog policajca što se Andrija zove pa ga svi rečenicama iz reklame zazivaju, ništa se tu specijalno događalo ne bi. – Evo sam i sad bio u svom malom studiju i nešto radio, a nakon toga idem platiti račune i s nekim popiti kavu – kaže nam Hrnić za našeg slušanja. – Neću vas ni pitati u koju banku!?
– Kad ideš platiti, onda ti je svejedno, hahahah!
Otvorena raketa
Priča o Milu Hrniću je i priča karijeri koja nikada prestala nije, o pjesmama koje bi i današnji klinci mogli naučiti ako ništa reklame radi. A kad je tako čini se logičnim pitati što još možemo očekivati!? Smije se Hrnić pa kaže – otvorenu raketu!– A što možeš očekivati. Izvlačim sve iz sebe. Godine idu, nikada brže mi nisu išle. Evo sam 25 godina u iščekivanju, ja kao i mnogi drugi, kako će sad bit bolje, sad će bolje… A u stvari, onaj koji je imao nešto i to mu je ostalo, taj sad nadograđuje, a onaj koji nema i radi, taj radi i amen. Nema druge. Taj sam i ja. Pa radim koliko mogu – kaže.
I radi. I gutači reklama to vole. A bit će da se na tulumima još uvijek katkad zapjeva ona o tihoj kafani. Uostalom, pjevači iz 80-tih danas su stariji i sad bi mogli i piti čaj i znati primijetiti kad šutnja na njene usne pada. A Milo Hrnić? On ima poruku!– Imam poruku publici koja je bezbroj puta pokazala da me podržava, da ću ih još, ako mogu, pokušati iznenaditi u svom životu – poručuje. Iznenaditi!? A kaže da nema vrimena!
