Sigurno ne postoji bolji odabir od Marija Mihaljevića za autora knjige o Novim fosilima, najuspješnijem hrvatskom pop bendu jugoslavenske zabavno-glazbene scene sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, a to znači najuspješnijem hrvatskom pop bendu ikad.

Naime, Mihaljević ne samo da je niz onih najbitnijih godina bio uz taj sastav i stvorio za njih puno pjesama, već je i sam međunarodno priznati tekstopisac i kompozitor najčuveniji po tekstu za besmrtnu »Džuli« Danijela Popovića koja je nakon velikog eurovizijskog uspjeha, četvrtog mjesta 1983. u Münchenu, svoje mjesto našla na Popovićevom albumu »Bio sam naivan« koji je i danas s 1,2 milijuna prodanih primjeraka najuspješniji album pop glazbe bivše države! Uz sve to, Mihaljević je i kantautor i sjajni radijski novinar, a to znači čovjek koji ne samo da zna kako stvoriti glazbu, već i kako ta glazba korespondira sa slušateljima, kako se prenosi kroz medije, na koji način se realizira kroz koncertne i festivalske nastupe… Jednom riječju, o velikim uspjehu velike pop grupe pisao je čovjek koji ima svu potrebnu stručnost i znanje da bi to i napravio.

U fokusu – emocije

I naravno da se Mario nije držao te stručne i znanstvene strane. Ovo »naravno«, razumiju svi koji poznaju ovog otkvačenog i kreativnog intelektualca i umjetnika par excellence. Jer, nizati godine kad su Fosili objavili koji singl ili album, spominjati kad su održane pojedine turneje, pisati o tome kad je tko došao, a kad otišao iz grupe… za Marija bi bilo dosadno. A i za čitatelje. Uostalom, sve to postoji i na službenoj stranici benda, kao i na brojnim drugim izvorima na mreži svih mreža. Umjesto tog suhoparnog faktografskog pristupa, Mihaljević je odabrao onaj potpuno suprotan, a to znači prije svega utemeljen na emocijama koje su u slučaju ove teme i Mihaljevićeva prednost. Jer, sve o čemu piše on je itekako proživio, budući da je bio dio ekipe! I baš stoga knjiga »Novi fosili – bend ljubavi i sreće« nešto je potpuno drukčije od uobičajene literature ove vrste. I baš stoga ova je knjiga dobra, zanimljiva, duhovita, pomalo i sjetna…

Uostalom, u uvodnim rečenicama Mihaljević, između ostalog, kaže: »Pisat ću srcem o slikama sreće koje mi duša pamti. Pisat ću o životu. Smrt i tako ne postoji«, piše autor koji potom stvara i zanimljivu kompoziciju sastavljenu od dva prologa i dva epiloga između kojih se smjestila emocionalna priča o grupi koju nam Mihaljević pripovijeda tako što kroz 29 zasebnih poglavlja i epizoda progovara o svakom članu grupe dajući tako čitatelju uvid ne ponajprije u uspjehe i slavu ovog sastava, već u karaktere i živote ljudi koji su grupu tvorili i učinili je velikom. Baš ta ljudska dimenzija ovu knjigu čini posebnom, a s obzirom na Mihaljevićev pristup životu, logično je da je većina priča duhovita, duboko emocionalna, razigrana i pozitivna. Pri tom, a to Mihaljević u nekoliko navrata naglašava, ni slučajno nije želio ulaziti u osobne živote ljudi o kojima piše. Dakle, želite li čitati »paprene« pojedinosti i skandal teme vezane uz Nove fosile i njihove članove, ovo nije knjiga za vas. Ali želite li upoznati bilo kojeg glazbenika iz tog sastava kao čovjeka, onda će vam Mihaljevićev tekst biti itekako drag i koristan.

Živjeli smo kolosalno

Uz priču o Novim fosilima, vrlo bitna tema cijele knjige je neizostavno uspoređivanja prošlosti i sadašnjosti. »Vrijeme o kojemu pišem potpuno je različito od vremena u kojem ovo pišem«, kaže Mihaljević u prologu da bi se potom u niz navrata vratio toj temi konstatirajući, primjerice, kako je to bilo vrijeme »u kojem nismo znali da smo sretni«, pa dodaje: »Ipak, uza sve to, čini mi se da smo bili bliži jedni drugima. Nije bilo društvenih mreža, a više smo jedni o drugima znali. Manje smo se slikavali, a bolje poznavali; manje je bilo medija, a bili smo informiraniji; manje lijekova, a zdraviji; manji izbor pića, a pijaniji. Naizgled paradoksalno, ali mi smo tada živjeli kolosalno«, zaključuje Mihaljević.

Pišući povremeno s blagom dozom sjete (nikada patetično!) Mihaljević istodobno duhovito i kozerski šarmantno, novinarski konkretno i direktno, ali i literarno dovoljno snažno i za zahtjevnijeg čitatelja slaže svoju »štoriju od Novih fosila« citirajući pritom, primjerice, i Sokrata i Desanku Maksimović i internet. Mihaljević progovara općenito o glazbi i njenom značenju, iznosi stavove o mnogočemu – životu, umjetnosti, politici… pretvarajući na taj način i knjigu o Novim fosilima i u knjigu o sebi što je dodatni adut ove obimom nevelike, a zanimljivošću snažne knjige. No, da sve ne bi ostalo samo na njegovom sretnom i sjetnom prisjećanju na Nove fosile, Mihaljević je »riječ« dao i također sjajnom pratitelju i stvaratelju hrvatske glazbene scene, čuvenom Siniši Škarici od kojeg je preuzeo dva teksta iz njegove knjige »Tvornica glazbe« – tekst o Novim fosilima i o sebi, Mariju Mihaljeviću. I kad svemu tome dodate i brojne fotografije koje su, baš kako to treba i biti, lijep dokument jednog vremena, onda dobijete knjigu »Novi fosili – bend ljubavi i sreće«, knjigu koju zasigurno neće čitati samo ljubitelji ovog sastava, već i mnogi drugi jer ima tu magiju privlačnosti dobre knijige koja uspješno oživljava, kako kaže jedan veliki hit Novih fosila – ona dobra, dobra, dobra stara vremena!

Fosile poznaje u dušu

Pišući predgovor ovoj knjizi, urednik Žarko Ivković, između ostalog, kaže:

– Opsegom nevelika, knjiga »Novi fosili – bend ljubavi i sreće« esejizirana je biografija slavne glazbene grupe nastala u manufakturi pjesnika, skladatelja, novinara i radijskog voditelja Marija Mihaljevića, koja nije samo začudno beletrističko djelo nego je i dosad najbolji ogled o Novim fosilima. Što i nije pretjerano iznenađenje, jer napisao ga je čovjek koji fosile poznaje u dušu koji se, kao autor njihovih brojnih pjesama, družio s njima cijeli svoj stvaralački vijek. No za visoku estetsku vrijednost ove knjige – obogaćene s osamdesetak fotografija i dovršene u ljeto 2024. godine, o 55. obljetnici osnivanja grupe – autorovo poznanstvo s ljudima o kojima piše posve je nevažno. Ključ je u njegovu talentu za lijepu riječ koji mu je omogućio, iako je po vokaciji pjesnik, da oblikuje lepršavu rečenicu i isplete prozu privlačnu svima koji je uzmu u ruke, napisao je Ivković.