U organizaciji Hrvatskog društva skladatelja 15. siječnja će u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog biti održan koncert posvećen Bošku Petroviću. Inicirao ga je i osmislio naš ugledni bas gitarist Mario Mavrin, jedan od najvažnijih hrvatskih jazz glazbenika i najdugovječniji Petrovićev suradnik.

Nastavak je to djelovanja Petrovićevog trija s Mavrinom i slovenskim gitaristom Primožem Grašičem, koji pod nazivom Jazz Continuo djeluje otkako nas je Petrović napustio 10. siječnja 2011. Umjesto Petrovića član tog trija je slovenski vibrafonist Vid Jamnik.

No, ovaj put Mavrin je osmislio potpuno drukčiji program.

»Ideja za sam koncert nastavak je tog osnovnog Boškovog trija koji je nastao da održavamo autentičan zvuk vibrafona, gitare i bas gitare«, objašnjava Mavrin.

»Ali to smo već imali priliku mnogo puta odsvirati i ljudi su to već čuli. Zato je bila želja da malo promijenimo koncept i da iskoristimo prisustvo Boškovih prijatelja i suradnika, kao što su David Gazarov, koji na našu sreću živi u Zagrebu, Emil Spanyi, drugi klavirist, Christophe Bras, bubnjar iz Francuske, uz našu malu pomoć: Primoža Grašiča, odnosno mene te da u tom slučaju promijenimo zvuk.

Naime, vibrafonist Vid Jamnik je u tom trenutku zauzet. Ne želim reći da je to osvježenje, ali bit će drukčije i ljudi će čuti da je Boško u svojoj karijeri radio i nešto drugo. Točno je da je trio najdulje djelovao, ali Boško je u svojoj karijeri imao puno različitih postava.

Na to se odnosi onaj njegov čudnovat, ali spretan naziv sastava – B. P. Convention. Ja to sad skromno nazivam Jazz Continuo. To je u osnovi ideja, a unutar toga postoje varijacije. Boško je uvijek govorio: ‘Nedostajat ću ja vama’, a sada, uz sve ovo, imamo s njim i ‘problema’.

Dakle, nevjerojatno sam iznenađen i razmišljam kome, kojoj to sili treba zahvaliti da je 15. siječnja slobodna Mala dvorana Lisinski, koju je Boško volio, gdje na raspolaganju imamo dva kvalitetna klavira, da je slobodan Emil Spanyi koji dolazi iz Švicarske, da je slobodan Christophe Bras koji dolazi iz Francuske, da je slobodan David Gazarov…«

Dva drvena klavira

Ideja o suradnji ove dvojice klavirista nastala je u Sloveniji, zahvaljujući Gregoru Grašiču, bratu Primoža Grašiča, koji je izvenredan organizator i producent dvadesetogodišnjeg festivala koji se, u okviru Jazz kampa Kranj, tijekom kolovoza održava u Kranju.

Umjetnički ravnatelj je Primož, a Mario Mavrin tonmajstor i glazbenik. »Tamo je dio naše ekipe bio Emil Spanyi«, govori. »Mogao bih reći da je to naslijeđeno iz Grožnjana, jer je Spanyi radio dugo godina u Grožnjanu s Boškom.

No jednom, prije desetak godina, rekao je da je na svjetskoj turneji s Daveom Liebmanom i zamolio da zakasni tri-četiri dana na kamp u Kranj, koji inače traje 12 dana. Na upit Primoža Grašiča: ‘Što ćemo sad?’, rekao sam da ću zamoliti Davida Gazarova da dođe s nama i da ga zamijeni tih nekoliko dana.

Konačno, mene veže velika suradnja i duboko prijateljstvo s Primožem Grašičem. To je uspjelo zahvaljujući nevjerojatno dobrom Davidu Gazarovu, koji ne poznaje riječ ne, koji je rekao: ‘Dobro’, i to onako tiho, skromno, kako on to inače kaže.

Tako je gospodin David Gazarov sa mnom došao u Kranj. Nakon tri-četiri dana upoznao je Emila Spanyija, koji je došao nakon što mu je turneja završila. Tu je počelo nevjerojatno prijateljstvo koje se nastavilo i za klavirom i za stolom, a neću biti nepristojan ako kažem i za šankom.

Boško Petrović Trio – Mario Mavrin, Boško Petrović i Primož Grašič / Foto Davor Hrvoj

Naime tamo je cjelodnevni boravak, a navečer su koncerti. Polaznici seminara su ujutro imali jako puno posla. Imali su nevjerojatnu sreću da imaju Emila Spanyija, a u tom momentu i Davida Gazarova, za harmoniju i sve ostalo što ide uz jazz.

Ne govorim o sviranju klavira, govorim baš o teoriji. Gazarov i Spanyi su u međuvremenu postali divni prijatelji. To je beskrajno nadupunjavanje u znanju, a, poslije se pokazalo, i u sviranju.«

Iz tog prijateljstva nastao je novi glazbeni koncept koji je, zahvaljujući divnoj interakciji, zaživio i pružio novi iskaz štovanja stvaralaštva Boška Petrovića.

»Primož je tada duhovito rekao: ‘Napravit ćemo koncert s dva klavirista’«, sjeća se Mavrin.

»Imali smo i bunjara Christophea Brasa, koji je imao učenike na bubnjarskom seminaru. U svemu tome, normalno da sam morao biti i ja, jer sam tamo katica za sve, kad nešto zatreba, ili sviram ili sam za mikserom.

Odsvirali smo prvi koncert u prekrasnom prostoru u Kranju, s dva drvena klavira. Namjerno kažem dva drvena klavira, jer sad se susrećem s time da me ljudi pitaju zašto dva klavira. Postalo mi je teško objašnjavati.

Došlo je jako puno glazbenika iz Slovenije, skoro da kažem da je to bio koncert ‘visokog rizika’. Tu sam ja daleko najslabiji član, jer da još jednom cijeli život vježbam, ne mogu dostići to što njih dvojica mogu izmisliti.

I te probe i dogovore koje smo imali, to je sve bilo s puno veselja, s puno prijateljstva. Znalo se dogoditi da čak navečer ne sviramo tako kao što smo se ujutro dogovorili, jer oni imaju toliku slobodu, raspolažu s toliko apstrakcija u svemu tome, sviraju čarobno.

Koncepcija je bila jedan klavir solo, drugi klavir solo, dva klavira zajedno, jedan klavir s trijom ili kvartetom: bas i bubanj, pa drugi klavir s trijom: bas i bubanj, pa dva klavira s basom i bubnjevima. U nekim situacijama su nam se pridružili, veselja radi, Primož ili engleski pjevač i klavirist Georgie Fame, koji je u isto vrijeme bio u Kranju, ali u osnovi su to dva klavira, bubanj i bas gitara.«

Ogroman repertoar

Sviranje dva klavira istodobno nije nepoznato, ali je rijetko, jer radi se o osjetljivom preklapanju i usklađivanju glazbenih zamisli. Posebice je to riskantno u džezističkim izvedbama koje se zasnivaju na spontanosti i donošenju odluka u trenutku izvedbe.

Za to je potrebno veliko iskustvo i vještina slušanja.

»Ja to ne znam opisati«, rekao je.

»Sa svim svojim, nije skromno ako smijem reći, iskustvom, ne znam to opisati. Prvo, to je tolika količina znanja. Jest da sam sudionik toga, dio tog kvarteta, ali znam gdje mi je mjesto. To promatram s puno poštovanja.

To je i poštovanje koji oni imaju jedan prema drugome. To je i oslobađanje prostora. S druge strane, toliko imaju za odsvirati da je to nevjerojatno. To je kao balon koji stalno napuhavaš, a on ne pukne.

Ne, jednostavno on ne pukne. Stalno se nešto događa, stalno ide sve dalje, stalno je u pokretu. Sve to ima neku kulminaciju. Jedinstven je način na koji oni to sviraju – jedan drugome. Pritom se na tim koncertima smijemo, oni se jedan drugome smiju.

Također izazivaju jedan drugoga. Možda pretjerujem, ali ja to tako doživljam. Kao klaviristi – to je nevjerojatna tehnika, nevjerojatno bogatstvo harmonija i vladanje svim tim standardima i repertoarom, u bilo kojem tonalitetu.

To se nekad događa i u jednoj izvedbi koju moduliraju s jednom jedinom notom koja glumi neki signal ili nešto drugo. Oni prelaze… Dakle, meni je to očaravajuće, ali i dalje mislim da ne znam to objasniti.«

Mavrin je osmislio program vodeći se poznavanjem Petrovićevog repertoara i njegovog stvaralaštva, ali i ukusa, glazbenih stavova koje je zastupao, a oni su bili osebujni i samo njemu svojstveni.

»Sada kad Vid Jamnik nije s nama, želja mi je bila da program otvorimo Primož Grašič i ja«, govori.

Boško Petrović / Foto Davor Hrvoj

»Započet ćemo tihom izvedbom divnog Boškovog valcera koji se zove ‘Zagreb by Night’. Tako ćemo se na neki način dotaknuti Zagreba i Boška, jasno kao autora. Zapravo, ideja mi je bila da koncert ovaj put ne bude Jazz Continuo – glazba Boška Petrovića, kao inače, nego Jazz Continuo – glazba za Boška Petrovića.

Znači, mi sviramo njemu. Mislio sam da će na taj način biti malo veselije. Dakle, mislim da bismo započeli s malom minijaturom, tim njegovim valcerom, bez ikakvih dugačkih, »dosadnih« sola, nego samo da dotaknemo taj Boškov valcer, a dalje – sad ću biti bahat – dalje mi je svejedno, neka bude to što se oni dogovore ili kako se dogovorimo.

Da, bit će Boškov repertoar, u koji ćemo još dodati nekoliko standarda. Kad sviramo s dva klavirista, ovih zadnjih osam ili devet godina, možda tijekom koncerta dotaknemo jednu Boškovu skladbu, jer njih dvojica imaju toliko tog repertoara da je to fascinantno.

Ja samo skupljam te takozvane set liste. Ovaj put smo se dotaknuli Boškovih autorskih skladbi, ali i standarda koje je volio svirati. To je važno jer Boško je imao ogroman repertoar. On je to volio.«

Upitnici i začkoljice

Svako prisjećanje na Boška Petrovića ujedno je prisjećanje na uglednog jazz pijanista i skladatelja Johna Lewisa, vođe legendarnog Modern Jazz Quarteta. Od njega je preuzeo profinjenost i osebujnu glazbenu estetiku.

Kao što je Petrović Mavrinov mentor, tako je Lewis bio Petrovićev. »Nije tajna da je Boško bio vezan na Johna Lewisa«, kaže Mavrin. »Ostvario je svoj glazbeni put, ideje, skoro da kažem komponiranje i zvuk koji je nastao u različitim postavama, ali uvijek je iza njega to ‘slušao’ John Lewis.

Recimo, nemoguće je svirati za Boška, da se ne svira skladba ‘Django’ Johna Lewisa. Vidjet ćemo tko će od njih dvojice, pretpostavljam David Gazarov, svirati tu skladbu, hoće li je svirati sam ili možda u duu, jer smo je inače Boško i ja svirali u duu.«

Kao autor Petrović je ostvario niz glazbenih djela različitih karaktera. Neke od njih napisao je za svoje prijatelje. »Jedna od njih je ‘Waltz for Jazz Mama’, dakle, za Boškovu mamu«, kaže. »Kad već imamo na raspolaganju bubnjara, odsvirat ćemo Boškovu skladbu ‘Tiffany Girl’, jednu ludu sambu. Bubnjar je Christophe Bras, koji je puno puta svirao u Boškovom klubu.

On je bio bubnjar u sastavima Tanie Marije i Carlosa Vernecka, koji su dolazili u B. P. Club. Živi u Francuskoj i zapravo je dio tog slovenskog dijela, jer je bio tamo i kao mentor i kao dežurni bubnjar nakon Martina Drewa.

Prihvatili smo ga zato jer svira stilski jako dobro, tiho, a opet atraktivno. Nama odgovara to nenametljivo sviranje. Ponekad se okrenemo na bini da vidimo svira li ili ne. Toliko je tih. Jednom ga je zamijenio Alvin Queen, što mogu reći da se, koliko god je bubnjar svjetskoga glasa, stilski ne uklapa uz dva klavira i tihu glazbu koju želimo. ‘Ja sam preglasan bubnjar za ova dva klavirista’, rekao je sam o sebi.«

Petrovićeve su skladbe odraz njegovih iskustava, onoga što je proživljavao, njegove sklonosti prema raznim vidovima umjetnosti i ljudima s kojima je prijateljevao.

»Svi njegovi naslovi vezani su uz prostor, osobu, knjigu, film«, tvrdi Mavrin.

»Iza svakog naslova postoji priča. Nitko ne zna da je Boškova skladba ‘Tiffany Girl’, koju ćemo izvesti na ovom koncertu, bila posvećena jednoj prijateljici Karla Metikoša. ‘Tiffany’ je u ono vrijeme bio popularni zagrebački kafić u koji je Boško zalazio.

‘Sigurd’s Garden’ je skladba posvećena jednom od najdugovječnijih Boškovih prijatelja, gospodinu Sigiju Schapsu. ‘Cherokee’ je zapravo standard, ali Boško, koji nije mogao izdržati a da nešto ne doda – ja sam inače govorio, a da nešto ne ‘upropasti’ – pretvorio je pjesmu ‘Strawberry Fields Forever’ od Beatlesa i spojio s jaz standardom ‘Cherokee’, pa se to sad zove ‘Cherokee Fields Forever’.

To je brza skladba, pa opet imamo bubnjara u postavi. Malo ljudi zna da Boško ima jako puno vlastitih kompozicija. Samo u knjižici, koju je objavilo Hrvatsko društvo skladatelja, ima ih 33, a to nije mala brojka.

Naravno, svirao je i puno jazz standarda. Svirat ćemo tek neke od njih. ‘Lady Be Good’ je pjesma koja je uvijek bila prisutna na svim tim sessionima. Skladba ‘Softly as in a Morning Sunrise’ bila je na repertoaru Zagrebačkog jazz kvarteta.

To je godinama bio dio Boškovog repertoara. ‘Don’t Explain’ je divna balada Billie Holiday, koju je Boško volio svirati. Volio je svirati i ‘There Will Never Be Another You’, a on je govorio ‘There Will Never Be Another Me’. Boško nije mogao izdržati da nešto ne promijeni. Stvarno, u svakom naslovu postoji nekakav upitnik, začkoljica, uvijek neki štos.«

Blues For B. P.

Između ostalog, povod za ovaj koncert je obilježavanje devedesetog rođendana Boška Petrovića.

»Boško je otišao u siječnju, a u veljači je njegov rođendan«, tvrdi. »Zato smo uvijek u tom razdoblju imali ručkove, večere, druženja, a sad smo nastavili taj Boškov običaj. Uvijek smo za Boškov rođendan išli u Sloveniju na ručak.«

To je tek jedan od pokazatelja da je Petrović imao osobit dar za komunikaciju i to na raznim razinama. Bio je jedna od najduhovitijih osoba u našem kulturnom miljeu.

»Izražavao se kroz glazbu i to mu je bilo najvažnije, to mu je bilo osnovno, cijeli život podredio je sviranju i svemu vezanom uz glazbu, međutim imao je nevjerojatne sposobnosti komunikacije: i olovkom, i riječima i crtežima«, objašnjava.

»Jako je dobro slikao, odnosno crtao. Imao je nevjerojatno dobar rukopis. Te njegove note! Hvala Bogu da su sačuvane. Još danas izgledaju bolje nego ove kompjutorske. Imao je tako preciznu ruku.«

Nakon koncerta u Maloj dvorani »Lisinski«, u baru Matis, pokraj Dvorane, u sjećanje na Boška Petrovića održat će se druženje uz nastup trija talijanskog blues gitarista Mikea Sponze koji je često nastupao u Petrovićevom B. P. Clubu, ali i u Grožnjanu gdje je Petrović, u sklopu Ljetne jazz škole hrvatske mladeži, vodio festival Jazz is Back.

Upravo kao što je to B. P. volio – svirati prvi, a potom s najbolje pozicije za šankom promatrati »dječarce« u akciji.

Mario Mavrin / Foto Davor Hrvoj

»Moja je želja da to bude koncertno događanje s puno poštovanja, ali i da završi prijateljski, kao rođendan«, napominje Mavrin.

»Svi imaju u sjećanju slike nasmijanog Boška s vibrafonskim palicama, ali ne smijemo zaboraviti da je njegov zaštitni znak bio i mala čaša finog vina. To je bilo podjednako zastupljeno. I kad već govorim o tome, vino normalno služi za druženje.

Bošku je uvijek bilo stalo do tog klupskog. Tada mi je pala ideja da ne bi bilo koncerta bez Boškovog druženja. Konačno, zato je vodio klub. Zato sam nazvao Mikea Sponzu, talijanskog blues gitarista s kojim smo imali nevjerojatno lijepu suradnju tijekom godina.

Često je svirao s Primožom Grašičem, a i ja sam. On je izvanredan organizator u Italiji, na raznim jazz festivalima, a mi smo često bili njegovi gosti. Nazvao sam ga i pitao da li bi htio nastupiti, ne u prvom dijelu s klaviristima, jer blues gitara i njegov trio u tom trenutku nemaju ništa zajedničko s dva klavira, ali da li želi svirati na takozvanom klupskom druženju.

Mike je odgovorio ozbiljnim glasom, s drugom intonacijom, da je njemu čast da može uopće biti prisutan na događanju koji radimo za Boška. Imali smo sreću da je taj dan Sponza sa svojim triom slobodan, jer dan ranije i dan kasnije svira koncerte u nekim drugim gradovima.«

Trajan trag

U prigodi koncerta bit će predstavljen i Petroviću posvećen kompilacijski album »Shut Up, Thank You« u izdanju Croatia Recordsa, s izborom izvedbi Petrovićevih skladbi u kojima autor svira uz razne glazbenike.

Iznimno je važno što to izdanje znači za hrvatsku glazbenu ostavštinu. Iako su te izvedbe već snimljene i objavljene, mlade ljubitelje jazza i jazz glazbenike treba podsjećati na Petrovićevo djelo, jer riječ je o najboljem što imamo, na čemu možemo učiti i što možemo koristiti za promociju hrvatske umjetnosti.

Budući da to pomalo pada u zaborav važno je s vremena na vrijeme podsjetiti na njegovo stvaralaštvo.

»Često upotrebljavam navodnike, a sad ću to ponoviti«, rekao je. »Dao sam si tu slobodu, iako me mnogi nisu razumjeli, da tu longplejku, taj vinil, kako se to danas kaže, nazovem ‘Shut Up, Thank You’, jer to je bio Boškov službeni pozdrav u klubu.

Imao sam od koga naučiti i sad mi je prilika da to ‘zloupotrebljavam’. Taj shut up, thank you nastao je iz potrebe. Poznato je da publika, govorim o našim prostorima, nije dovoljno disciplinirana. I mnogi stranci su se čudili da oni sviraju, a da publika istom glasnoćom priča. To su bile dvije intonacije, jedna je bila naredba, a druga zahvala.«

Boško Petrović je najviše albuma objavio za Jugoton, današnji Croatia Records. To znači da je Mavrin cjelokupan glazbeni materijal uspio pronaći na jednom mjestu.

»Zahvalan sam Croatia Recordsu koji je reagirao nevjerojatnom brzinom«, rekao je. »Oni imaju nevjerojatan fundus Boškovih snimaka. To je vrlo precizno i uredno digitalizirano. Imao sam priliku da odem nekoliko puta tamo i napravim izbor, što nije bilo lagano jer to su razne snimke iz različitih razdoblja i s različitim postavama.

Želja mi je bila da kroz 8 Boškovih kompozicija prođe što više glazbenika, uglavnom stranih, da se vidi s kim je surađivao. Povijesno je važno da je nekada, od prve polovice 1970-ih, Boško bio sposoban svaki mjesec dovesti nekog od vrhunskih glazbenika koji je odmah ovdje i nešto snimio, dakle ostavio je trajan trag.

U tom razdoblju, sve do 1990., u Zagrebu je bilo najviše stranih glazbenika i, odmah ću reći, Boškovih prijatelja koji su bez pitanja dolazili u naš grad u takozvani čarobni trokut, kako sam ja to kasnije nazvao.

Boškov klub kao mjesto sviranja, hotel Palace kao mjesto spavanja, ako su došli na vrijeme spavati, i ‘Vinodol’ kao mjesto za ručak. Bošku su bila otvorena vrata, imao je dovoljno prijatelja da dođe do avionske karte i hotelskog smještaja.

I ti ljudi koji su jednom bili u Zagrebu, uvijek su se vraćali i to bez pitanja i ikakvih zahtjeva. Osim suradnji sa stranim glazbenicima, taj izbor uključuje naš Zagrebački jazz kvartet, a potom i ono što je vjerojatno najkvalitetnije, barem prema mojem glazbenom ukusu – duo s Nevenom Frangešom.

Najbolje izvedbe su uvijek bile s njim. Osim što je to kao disciplina najteže, bilo je i za Boška. Izvanredan Frangeš je obradio, sredio, složio i pijanistički izvanredno svirao mnoge Boškove skladbe.«

Glazba za Boška

Spomenuti album tek je jedan od iskaza zahvalnosti i poštovanja kojima Mario Mavrin podsjeća na Boška Petrovića, svim aspektima njegovog djelovanja.

»Prije svega, moram staviti na prvo mjesto da je Boško bio lider, a malo ljudi ima tu sposobnost, da budu lideri«, objašnjava.

»Danas je jedan od takvih Elvis Stanić. On ima prirodni talent da bude lider. To govorim s puno poštovanja. Boško je to imao. Sklon sam poštivanju te hijerarhije. Zna se tko je prvi, zna se čije se želje i ideje slušaju, čija se koncepcija poštuje i na koji način se to radi.

Boško je to zaslužio iskustvom. Nije tajna da je zbog svojih ideja i stila i svega po čemu je bio poseban, promijenio i svoj privatni život, samo da mu glazba uvijek bude iznad svega, u prvom planu. Osim toga, davao je priliku svim mladim glazbenicima.

Ne znam nikoga tko nije imao priliku svirati s Boškom i znam mnogo njih koji su tu priliku upropastili i to ne glazbom, jer su to uvijek bili talentirani, dobri glazbenici. Nekad nismo bili ravnopravni s Boškom i tko je to shvatio, taj je mogao s njim nastaviti. S druge strane, Boško je to višestruko vraćao. Prihvaćao je sve ideje. Suradnicima je davao nevjerojatno veliku slobodu.«

Zapravo, upravo je Mavrin najpozvaniji da čini tako nešto, jer četrdesetak godina bio je njegov blizak suradnik i prijatelj, ali i učenik. S njim je počeo svirati još početkom 1970-ih, kao član rock sastava Time.

»To je bilo razdoblje u kojem je – u čemu se mnogi ne slažu sa mnom, ali ja to tvrdoglavo govorim – Boško napuštao glazbenike svoje generacije, koji su i dalje svirali to što su svirali sve te godine«, sjeća se. »Boško je želio svirati nešto drugo.«

Mavrin je svirao u raznim Petrovićevim sastavima: B. P. Conventionu, Big Bandu Damira Dičića i Boška Petrovića te, s Primožom Grašičem, Triju, koji je bio najdugovječniji sastav u Petrovićevoj karijeri.

Stalni Petrovićev suradnik postao je kad ga je gitarist Damir Dičić kao klinca doveo u tadašnji međunarodni sastav Boško Petrović Nonconvertible All Stars.

»Naziv ansambla bio je vezan uz ondašnju monetarnu politiku ili kako se već to danas zove«, objašnjava. »Boško je imao puno problema oko naziva nonconvertible. Pritom su gosti bili iz drugih istočnoeuropskih država koje su i danas u tim problemima.

Neki glazbenici nisu mogli dobiti dozvolu za gostovanje na Zapadu, upravo zbog naslova Boškovog benda, ali on nije odustajao. Možda je to bilo nadahnuće kad sam tražio naziv za sastav koji će nastaviti Boškovo djelovanje.

Iako nemam talenta za izmišljanje, ni za marketing, ni za pisanje, u jednom trenutku mi je sinulo – Jazz Continuo. Mislio sam da je to odlična poruka, da će Boškov zvuk biti i dalje prisutan, s naglaskom na: glazba Boška Petrovića, odnosno u ovom trenutku: glazba za Boška Petrovića.«