Svaka moja ploča i svaki album, po kronološkom rasporedu, jedno je poglavlje. Uzmeš ih sve zajedno i poslušaš jedan za drugim i čut ćeš moj Veliki američki roman
U živote moje generacije Lou Reed je stigao s punk rockom, koji je potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih temeljito ispremiješao raspored snaga u rock glazbi. Reed je u ono vrijeme bio nešto poput ikone, svojevrsnog gurua, rodonačelnika cijelog jednog podzemnog pokreta koji je počivao na ideji slobode i nepoštovanju/rušenju autoriteta i dominirajućeg stava (malo)građanske većine.
Upravo zahvaljujući punku te su ideje u tom trenutku i u svijetu (vrijeme renesanse desnice u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama), ali i na lokalnom planu (početak ekonomskih, političkih i društvenih procesa koji će dovesti do disolucije Jugoslavije), dobile na važnosti.
No, tek će nam punk rock otkriti istinsku važnost Reeda i njegove grupe Velvet Underground, s kojom je sve počelo i čija je opskurna i dekadentna pojava predstavljala pravu malu revoluciju na sceni koja je u to vrijeme još uvijek bila opsjednuta hipi idejama o ljubavi i cvijeću.
Protiv svih pravila
Reed i Velveti, naravno, nisu bili jedini. Ne smijemo, naime, zanemariti destruktivnu pojavu Iggyja Popa, još jednog »oca punka«, koji je sa svojim Stoogesima na osobito brutalan način definitivno raskrstio sa šarenim iluzijama šezdesetih godina, pa niti Davida Bowieja, još jednog proto-punkera, no Lou Reed se u ono vrijeme potpisniku ovih redaka činio nekako većim i važnijim od svih ostalih.
No, priznat ću vam još što me je kod Reeda na početku najviše zbunjivalo. Kako je bilo moguće da se o čovjeku koji je napisao toliko izvrsnih, melodičnih i zanatski dotjeranih pop pjesama – da, Reed je bio jedan od onih koji su posjedovali i talent i zanat – govorilo kao o tolikom osobenjaku, mračnjaku, pa čak i perverznjaku, koji je u glazbenom i svakom drugom smislu izokrenuo baš sva pravila i porušio baš sve bogove?
Dobro, vjerojatno je problem bio u činjenici da sam, spletom okolnosti, najprije čuo Reedove pjesme iz sedamdesetih godina. Mislim da je »Walk on the Wild Side« bila prva njegova pjesma koju sam zapamtio, a unatoč činjenici da se i u toj pjesmi autor neuobičajeno otvoreno progovara o drogama i seksu u tadašnjem New Yorku, činjenica je da se prije svega radi o gotovo savršenoj pop pjesmi, apsolutno zarazne melodije. Slično je i s još nekim Reedovim pjesmama iz tog vremena, poput »Satellite of Love« ili »Perfect Day«, koju je Nick Cave prije desetak godina na jednom pjesničkom kursu što ga je održao u Beču uzeo kao primjer »savršene ljubavne pjesme«. Nešto kasnije, kada sam se dokopao onih nekoliko albuma Velveta – bilo je to vrijeme posve različito od današnjeg vremena opće dostupnosti – stvari su sjele na svoje mjesto. Slika se napokon upotpunila. Sada je napokon prevagnula ona mračna i zlokobna strana. Šok prvog albuma Velveta, legendarne banane, učinio je svoje. Album, doduše, počinje nježnom »Sunday Morning«, ali se nastavlja silovitom »I’m Waiting For The Man«, jednom od najvažnijih Reedovih pjesama, u kojoj autor, »više mrtav nego živ«, opisuje iščekivanje dilera na uglu Lexington Avenue i 125. ulice u New Yorku, s 26 dolara u ruci.
Cijeli je album, unatoč nekolicini mirnijih i tradicionalnije aranžiranih pjesama, zapravo predstavljao silovit napad na naše uši i naše umove. Nitko drugi nije zvučao poput Velvet Underground! Sirovo i jednostavno, a istodobno »artistički« nabrijano i pomalo pretenciozno. Iako je Lou Reed bio najvažniji i kreativno najpotentniji Velvet, koji je brzo preuzeo lidersku poziciju, ne smijemo smetnuti s uma nezaobilaznu ulogu ostalih članova. Primjerice Johna Calea, učenika znamenitog genija eksperimentalne ozbiljne glazbe Johna Cagea koji je, kako sam naknadno otkrio, zapravo imao glavnu riječ u produkcijskom i aranžerskom dijelu posla, premda je kao producent prvog albuma Velveta bio potpisan njihov mecena Andy Warhol.
Neizbrisiv pečat
No upravo je Lou Reed bio onaj koji je Velvetima dao neizbrisiv pečat. Reed je postao glavni autor u bendu, a nitko drugi nije na takav direktan, upečatljiv i neuljepšan način progovorio o životu što ga je okruživao. Pisao je o onom što je živio. U svojim pjesmama Reed je opisivao dekadentni, podzemni i prljavi New York, no činio je to uvijek pričajući priče, s iznimnim talentom za pripovijedanje i s osjećajem za priču.
I dan danas me hvata jeza kada se sjetim trenutka u kojem sam prvi put shvatio o čemu je riječ u pjesmi »The Gift«, s drugog albuma Velveta »White Light White Heat«. U toj pjesmi Reed opisuje kako je jedan ljubomorni student odlučio iznenaditi svoju draganu koja je studirala u drugom gradu tako što se zapakirao u veliki kartonski paket što je stigao na njezinu adresu. Međutim, sve je pošlo po zlu kada djevojka nije drukčije uspjela otvoriti paket nego je posegnula za nožem…
Nakon što je napustio Velvete 1970. godine, Reedovi albumi počeli su zvučati pitomije i nježnije, iako mu ambicije i želje za novim nikad nije uzmanjkalo, pa čak ni onda kada je pretjerao, recimo s albumom »Metal Machine Music«, na kojem je snimio šezdesetak minuta buke. No čak i onda kada je zlokobnost i svoju/našu divlju stranu opisivao na uhu pristupačniji način nego na početku karijere, malo je onih koji su kroz rock and roll o stvarnosti kazali tako puno kao on, i to na tako neponovljiv, brutalan i neumiven način, te onih čija je poetika imala toliku transformativnu moć kao njegova.
Novinari paraziti
I što je najzanimljivije, sam Reed bio je toga itekako svjestan. Mrzio je glazbene novinare, koje je smatrao parazitima. Oni mu nisu bili potrebni da shvati značaj onog što radi. Nije trebao posrednike. U intervjuu kultnom glazbenom magazinu Rolling Stone koncem osamdesetih ispričao je kako o svom glazbenom putu razmišlja kao o knjizi s naslovom Veliki američki roman: »Svaka moja ploča i svaki album, po kronološkom rasporedu, jedno je poglavlje. Uzmeš ih sve zajedno i poslušaš jedan za drugim i čut ćeš moj Veliki američki roman«.
