U organizaciji kreativne platforme Ponta Lopud od 29. do 31. kolovoza u vrtu hotela Grand na Lopudu će se, drugu godinu za redom, održati Ponta Lopud Jazz Festival.

Uz pjevačicu Thanu Alexu, koja je suosnivačica i umjetnička direktorica Festivala, kao izvođači i predavači na glazbenim radionicama bit će ugledni jazz umjetnici: Kenny Werner, Nicola Zuraitis, Antonio Sanchez, Michael League i Linda May Han Oh.

Temeljna načela

Prigodom jednog od svojih nastupa u Zagrebu, onom koji je održala 2018. na Jazz.hr, Linda Oh održala je glazbenu radionicu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, pokazavši da nije samo sjajna basistica i skladateljica, nego i glazbena pedagoginja. Bila je to prilika za razgovor u kojem je, između ostalog, govorila o svojem školovanju, ali i pristupu glazbenoj pedagogiji te o iskustvima koja je stekla tijekom karijere.

Na početku je pohađala Western Australian Academy of Performing Arts, gdje se upoznala s kontrabasom i počela proučavati i transkribirati sola Davea Hollanda. Godine 2008. magistrirala je na Manhattan School of Music, a trenutno je izvanredna profesorica na odjelu za bas Glazbenog koledža Berklee.

Predavala je na predstudijskim programima institucija kao što su Manhattan School of Music, New School i Berklee College of Music, kao i na raznim rezidencijama i radionicama uključujući Banff Center for Improvization and Creative Music, Siena Jazz International Summer Workshop i Stanford Jazz Workshop. Kao aktivna glazbena pedagoginja pomaže u kreiranju niza lekcija za aplikaciju BassGuru te za iPad i iPhone.

»Istinski uživam u podučavanju«, rekla je: »Smatram da je iznimno korisno kada dobijete tu malu iskru ili onaj klik s učenikom. Često može proći puno lekcija prije nego što dođete do tog malog klika ili te iskre. Uživam u prenošenju informacija, veseli me što sam u mogućnosti pokazati nešto novo učeniku, posebice ako još nije odabrao određeni put. Bez obzira na to hoće li ljudi izabrati baviti se glazbom kao profesijom ili ne, postoji mnogo alata koje možete naučiti uz improviziranu glazbu, uz glazbu općenito, i primijeniti u svakodnevnom životu.

Samo sposobnost slušanja je tako važna osobina kod ljudi, bez obzira na to sviraju li glazbu ili rade u uredu.

Važno je slušati! Trenutno predajem, podučavam privatno, sudjelovala sam na rezidencijama i upoznala sam puno nevjerojatnih mladih nadarenih glazbenika. Danas ima toliko mladih talenata da je stvarno nadahnjujuće raditi s njima. Uzbuđena sam kad razmišljam o glazbi koja će se pojaviti u sljedećih nekoliko godina. To me također tjera da više vježbam. Kada vidim da su mladi glazbenici u formativnim godinama fantastični, to je nevjerojatno nagrađujuće. Koncept mentorstva je nešto što stvarno cijenim jer je bilo toliko ljudi koji su radili isto za mene i mislim da je to jako važno.«

Izazovi podučavanja

Poput nastupanja, podučavanje može biti izazovno, primjerice u situacijama kada glazbenici održavaju radionice koje traju samo jedan sat, a u kojima treba pokriti puno toga ili samo pokušati doći do srži onoga što žele prenijeti učenicima. »Ponekad pomaže kad unaprijed znam razinu znanja učenika, da se ne dogodi da počnete razgovarati o nečemu što je možda iznad ili ispod njihove razine«, tvrdi Linda Oh.

»To može biti nezgodno. No često postoje stvari koje možete reći i istražiti na majstorskom tečaju, a koje se mogu primijeniti na svakoga. Ja sebe poznajem kao glazbenicu i zato dan danas uzimam lekcije. Osim toga određene stvari, iako ih znate, trebate vježbati. Treba imati na umu te male stvari kada svirate, posebice kada svirate s drugim glazbenicima.

Pomaže da te netko ponekad podsjeti na to u određenom kontekstu. Još uvijek vjerujem da postoji puno toga što mogu istražiti, bez obzira na kojoj razini. Dobro je podsjetiti se temeljnih načela za svakog glazbenika, ali da, ponekad je teško doći do srži onoga što trebate učiniti kako biste pomogli ljudima s kojima razgovarate, što je moj cilj kada radim na radionicama i majstorskim tečajevima.

U konačnici to je za ljude koji su vas došli slušati.«

Veliko je iskustvo koje Linda Oh može prenijeti polaznicima radionica, između ostalog i u području sviranja bas gitare i kontrabasa. To iskustvo ne mora uvjek doći iz suradnji. Važno je i slušanje.

»Charles Mingus je glazbenik po mojem ukusu«, govori. »Bio je neustrašiv. Bio je nevjerojatno inovativan sa svojim skladateljskim stilom, sa svojim sviranjem. Puno je basista koji su dali svoj pečat vlastitoj glazbi i utjecali na mnoge druge ljude svojim jedinstvenim stilovima i inovativnim tehnikama ili načinima izražavanja, primjerice Charlie Haden koji je imao tako lijep zvuk i prekrasno je osmišljavao melodije.

Njega jako poštujem. To seže sve do Popsa Fostera koji je bio jedan od prvih kontrabasista u jazzu.«

Prvo rock glazba

No bas nije bio njezino prvo glazbalo. Počela je kao klasična pijanistica i klasična fagotistica i poput mnogih glazbenika njezinog naraštaja prvo je otkrila rock glazbu, a u Australiji je postojala velika rock scena. »Do jazza sam došla nekako kroz sporedna vrata«, objašnjava. »Tamo je jaka pub rock scena. Svirali smo puno obrada australskih rock bendova, kao što su dobro poznati AC/DC, na primjer, ali i drugi rock bendovi: Guns N’ Roses, Metallica, Red Hot Chili Peppers, Rage Against the Machine.

Tako sam prvo ušla u rock i počela s električnim basom, a poslije sam se upoznala s glazbom Jacoa Pastoriusa i drugih električnih basista kao što su Stanley Clarke i Marcus Miller, a kroz to sam se upoznala s glazbom Milesa Davisa, Weather Reporta i Waynea Shortera. Naposljetku sam stigla do albuma ‘Night Train’ Oscara Petersona na snimanju kojeg je svirao Ray Brown.

Prije sam čula druge kontrabasiste i uvijek mi se jako sviđao instrument, ali tek kad sam čula Raya Browna stvarno sam pomislila: ‘Vau, to je prekrasan zvuk, tako nevjerojatno pokretljiv ritam…’ Bilo je neizrecivo koliko je bio jak i što je mogao učiniti s glazbalom. To mi je stvarno otvorilo oči i potaknulo me da poželim ozbiljno proučiti kontrabas te sam počela više istraživati ​​područje jazza. Tada sam još svirala fagot u lokalnom jazz orkestru mladih u Perthu i u sekciji drvenih puhača, koja je u biti bila dio big banda pojačanog drvenim puhačima i gudačima.

Gledala sam studente konzervatorija kao i profesionalne glazbenike koji su svirali s orkestrom. Bilo je lijepo okrenuti se oko sebe i vidjeti sav taj talent. Već sam tada željela naučiti improvizirati, iako je to bilo nešto o čemu nisam znala puno jer sam bila klasično školovana glazbenica.«

Upravo joj je klasična naobrazba pomogla da lakše i brže nauči rječnik jazza. Uostalom jazzisti se uvijek pozivaju na Bacha, vole ga slušati, ali i svirati, koristiti kao nadahnuće za svoje stvaralaštvo. »Pitat ćete puno glazbenika i oni će vjerojatno spomenuti Bacha kao utjecaj ili čak i više od toga«, tvrdi. »Mogu vježbati suite za violončelo ili fuge. Osim tehničkog aspekta sviranja toga na basu, u tome je toliko ljepote u arhitekturi melodija i harmonije i glasa koji vodi. Dan-danas, još uvijek, vježbam Bachove korale i pjevam neke od melodija dok sviram određene dionice. Pjevam sopransku dionicu i mijenjam je, samo da osjetim taj glas.«

Rješavanje problema

Za uvjerljivost koju postiže na glazbenim radionicama važno je i iskustvo koje je stekla svirajući s uglednim jazzistima. Naime nastupala je i snimala s umjetnicima kao što su Pat Metheny, Slide Hampton, Kenny Barron, Joe Lovano, Greg Osby, Dave Douglas, Terri Lyne Carrington, Geri Allen, Avishai Cohen, James Morrison, Anat Cohen, Vijay Iyer i drugi. No, ne manje važni bili su i nastupi na jam sessionima u njujorškim jazz klubovima. »Dok sam se razvijala kao glazbenica, puno sam razmišljala gdje želim biti, što želim raditi sa svojom glazbom«, prisjeća se.

»Moj razlog da se preselim u New York bio je naučiti što više mogu i svirati sa što više različitih glazbenika kako bih stekla iskustvo. Htjela sam biti jaka basistica. Htjela sam biti netko koga možeš pozvati u bilo kojem trenutku, u posljednjem trenutku, da dođe i dobro obavi posao. Željela sam biti u stanju svirati u bendu i komunicirati s glazbenicima na način na koji bih mogla dati doprinos. Čak i kad su postojali izazovi, ja bih se suočila s njima. Još uvijek težim tome. Volim to iz mnogo razloga, što me stavlja u različite situacije u kojima se moram kretati.

Pitala sam se kako ću obaviti posao, kako ću učiniti ono što vođa benda traži od mene, što ostatak benda treba od mene. To je lijepo, biti glazbenica koja improvizira. To je nešto što govorim studentima, čak i ako odluče ne baviti se glazbom u profesionalnoj karijeri. Kao jazz glazbenica ili glazbenica improvizatorica moram učiti kako se održati na nogama, kako biti fleksibilnija. Moram biti sposobna, brza, mudra i snalažljivija. To je nešto što možete primijeniti na sve aspekte svog života, bilo da ste ili niste profesionalni glazbenik, ili znanstvenik, ili izumitelj, ili učitelj u školi. To je isto. To je rješavanje problema. To me nadahnulo i na neki način pokrenulo dok sam se razvijala i još me vodi do danas. Biti snažan basist znači mnogo toga, može značiti mnogo različitih stvari različitim ljudima.

Tijekom niza godina u New Yorku sudjelovala sam u gotovo svakom nastupu u kojem sam mogla, u nebrojenim jam sessionima koji su trajali do 3 ujutro i za koje bih bila plaćena 30 dolara ili možda manje, ili napojnicom, ili…

Puno sam toga radila da naučim svirati i steknem iskustvo. Bilo je mnogo nezgodnih situacija, u smislu da sam morala biti na oprezu, primjerice kad bi netko predložio skladbu s kojom nisam upoznata. Tada sam se morala usredotočiti, pokušavati sve razraditi i samo slušati i vjerovati u sebe. Ponekad je bilo neizvjesno, primjerice kad sam svirala u bendovima koje su glazbenici sastavljali prvi put, s ljudima s kojima prije nisam svirala, s kojima sam se prvi put susrela. U takvim situacijama morate biti otvoreni i samo slušati, a ne samo slijediti zacrtani plan. Kao jazz glazbenica u New Yorku morala sam se u potpunosti davati.«

Brojne nagrade

Danas je Linda Oh nova jazz zvijezda. Upravo je ona svirala bas u Pixarovom filmu »Soul« iz 2020. pod glazbenim vodstvom Jona Batistea i bila je model za lik basista Mihoa u tom filmu.

Pobjednica je natjecanja IAJE Sisters in Jazz, stipendistica programa Betty Carter’s Jazz Ahead, dobitnica Bell-Prize za mlade australske jazz glazbenike, nagrade Američkog društva skladatelja, autora i izdavača za mlade jazz skladatelje, Deutscher Jazz Preis, nagrade APRA za najbolje novo jazz djelo, nagrade Herb Albert za glazbu, Art Music Award. Dobitnica je počasnog doktorata Manhattan School of Music.

Udruga jazz novinara nekoliko ju je puta proglasila basisticom godine.

Magazin JazzTimes proglasio ju je najboljom basisticom i uvrstio je na naslovnicu. Na listama najboljih basista ponekad se nalazi ispred svog mentora, legendarnog Rona Cartera. »Iako jako cijenim medije i tisak, u konačnici se ipak radi o glazbi«, tvrdi.

»Još uvijek naporno radim i pokušavam postati bolja kao glazbenica, skladateljica. Cijenim izloženost jer to pomaže ljudima da na neki način upoznaju moju glazbu, način na koji djelujem kao glazbenica koja piše, sklada i svira, no postoje i drugi načini da ljude upoznam sa svojom glazbom. U mojim mislima, unatoč statusu jazz zvijezde, unatoč jazz slavi ili čemu god, i dalje ću to biti ja. Još uvijek naporno radim na stvaranju glazbe koju želim svirati. Iako sam zahvalna, ponizna sam.

Divno je biti na tim listama najboljih, ali Ron Carter je još uvijek netko koga ću zauvijek poštovati kao mentora i učitelja, glazbenika koji me nadahnjuje. Poštujem svoje prethodnike, glazbenike koji su tu puno duže od mene i imaju puno više iskustva. Sve to je lijepo, ali ne želim da mi pomuti pamet. Na kraju dana i dalje ću izvoditi svoju glazbu, i dalje ću imati svoje prijatelje, i dalje ću svirati sa svojim prijateljima. To se nikada neće promijeniti.«

Ekološki aktivizam

Osim u prenošenju znanja mlađim naraštajima, status ugledne umjetnice koji je stekla pomaže joj i kao aktivistici koja se bori za zaštitu okoliša. Primjerice album »Walk Against Wind« objavila je diskografska kuća Biophilia Records koju je utemeljio njezin suprug, pijanist Fabian Almazan. Album je u posebnom pakiranju, FSC certificiranom papiru s tintom na biljnoj bazi, nadahnut je origamijem, i u konačnici nema plastike u pakiranju, jer nema CD-a. Naime otisnut je kod za preuzimanje glazbe u raznim formatima visoke kvalitete zvuka. Sve se može reciklirati.

»Fabian je uvijek želio kombinirati svoju strast prema očuvanju okoliša s glazbom«, objašnjava. »Osjeća strast prema prirodi i njezinoj zaštiti. Volontiramo s grupama kao što su Trees NYC i Biobus te provodimo razne vrste volonterskih aktivnosti u New Yorku, a pokušavamo organizirati još neke kada putujemo u inozemstvo, ali i unutar SAD-a. Također radim s Nacionalnim vijećem za resurse i obranu, što je nevjerojatna organizacija. Uz to, imamo mandate koje koristimo kada putujemo kako bismo na neki način utjecali na smanjenje otpada i plastike.«

Kodeks ponašanja

Jedna od aktivnosti u kojima je Linda Oh ustrajna borba je za ravnopravnost žena u svijetu glazbe. Između ostalog predaje na Institutu za jazz i rodnu ravnopravnost. »Nekad nisam htjela govoriti o ženama u jazzu«, napominje. »Rekla bih: ‘Ne, ja govorim samo o svojoj glazbi i to je to.’ Ne želim biti poznata kao žena koja svira bas, ne želim biti poznata kao žena koja svira jazz, a dugo se radilo upravo o tome.

Bilo mi je smiješno kada su glazbenici s kojima sam svirala, glazbenici koje sam poznavala, dobivali intervjue u kojima su mogli govoriti o svojim skladbama, sviranju, glazbi, a mene bi neizbježno pitali o tome kako je biti žena u jazzu. Rekla bih: ‘Dobro, što je s mojim skladanjem, želite li me pitati o tome?’ Ili: ‘Želite li me pitati o onome što radim?’ S godinama se moje gledište promijenilo, jer razgovori o spolu i rasi u jazzu moraju postojati.

Čak i ako ljudima bude neugodno, važno je istraživati. Kad sam počela više podučavati i promatrati ansamble, spoznala sam dinamiku između glazbenika i glazbenica. To je bilo zanimljivo, dojmilo me se. Postojale bi različite pretpostavke da je, ako se dogodila pogreška, to najčešće bilo usmjereno na glazbenicu. To je kao – oh, možda joj nije tako dobro išlo, ili je možda malo nesigurna, takve stvari. Odrastajući kao glazbenica, uvijek sam nailazila na pretpostavke. Koliko god daleko stigle, uvijek postoji netko tko će reći: ‘Oh, ti si tu samo zato što si žena.’

Nekako se ova velika shema odnosi na sve što radimo, kao da bismo se morale ispričavati za svaki uspjeh koji smo postigli. Kad to sâm doživiš, stekneš taj osjećaj i kažeš samoj sebi: ‘Znaš što, samo ću nastaviti, samo ću to ignorirati i nastaviti.’ S vremenom automatski stvorite štit. Nema smisla razmišljati o tome kada postoji toliko drugih stvari koje trebate obaviti. Kada počnete promatrati kako se te stvari događaju drugim ženama, ženama koje dolaze, počnete shvaćati zašto ima toliko malo žena koje sviraju jazz. To je mijenjalo moje gledište kako sam sve više učila.

Promatrala sam što se događalo, neprikladne komentare, pretpostavke upućene nekima od tih mlađih žena, možda čak i ljubomoru prema nekima od njih, jer možda kao rijetke žene u jazzu dobivaju više pažnje. Tada sam shvatila da te stvari moraju izaći na vidjelo. Ljudi trebaju razgovarati o njima, a da ne spominjemo probleme uznemiravanja, kao i onu tanku liniju između mentorstva i prekoračenja granica između muških mentora i studentica. Time se treba pozabaviti. To je bilo uobičajeno dok sam odrastala. Svjedočila sam mnogim tim stvarima, ali to se mijenja sada kada imamo više mentorica. Toliko toga u jazzu ovisi o mentorstvu, o tome da imate povjerenje u nekoga tko će vas uvesti u svoj krug i podučavati vas.

Kad je to povjerenje narušeno, to je vrlo, vrlo ozbiljna stvar. Stoga stvarno mislim da je važno razgovarati o tome. To je važno za sve profesionalce, bilo da se radi o učiteljima, ljudima koji organiziraju festivale, kustosima, glazbenicima ili tehničkom osoblju. Svi bi trebali razmisliti o tim pitanjima i pretpostavkama i načinu na koji se ponašaju prema ljudima. Dakle, trebao bi postojati kodeks ponašanja.«

Empatija i briga

Između ostalog Linda Oh je do tih zapažanja i stvaranja osobnog stava došla surađujući s glazbenicama koje su ostvarile dojmljive karijere. Jedna od njih je bubnjarica Terri Lyne Carrington s kojom je snimila album »The Mosaic Project: Love and Soul«, a poslije i »New Standards Vol. 1« za koji su dobile nagradu Grammy u kategoriji najboljeg instrumentalnog jazz albuma.

»Terri Lyne Carrington jedna je od mojih najvećih inspiracija«, rekla je. »Velika je radost svirati s njom u njezinom bendu i u raznim drugim projektima. Ne mogu je dovoljno nahvaliti. Nevjerojatna je! Ima viziju kada je u pitanju njezina glazba, čak i kada organizira ovakve veće suradnje. Ona mi je na neki način gotovo kao mama. Okuplja ljude iz svih društvenih slojeva.

Kada razmišljate o svoj glazbi koju svira i svim glazbenicima s kojima svira, ona grabi iz različitih područja. Svira s Daveom Murrayem, ali i s Esperanzom Spalding, Valerie Simpson. Radila je s Vijayem Iyerom. Jedna je od onih koji spajaju ljude. Ima snažnu viziju, snažan osjećaj za vlastitu glazbu i snažan osjećaj za način na koji želi da se te suradnje odvijaju. U nju sam se ugledala. Vidjela sam je i u modusu vođe benda, u modu putovanja. Tako je jaka osobnost. Zna što joj treba. To je nadahnjujuće.

Puno smo razgovarale o raznim pitanjima rodne ravnopravnosti. I ona je na početku naglašavala da ne želi razgovarati o rodnoj ravnopravnosti, da je sve u glazbi, da se radi samo o sviranju. Mnoge žene, prolazeći kroz taj proces, ne žele razgovarati o tome, a na kraju požele pokrenuti razgovore o tim temama, podučavati i poboljšati situaciju. To ne znači da žene uvijek moraju biti aktivne i sudjelovati u tim razgovorima. Poznajem žene koje žele da se sve vrti samo oko glazbe. Važno je da imamo izbor.«

Najveća inspiracija

Veliku podršku u tim nastojanjima Linda Oh je dobila od svima omiljene, neprežaljene pijanistice i skladateljice Geri Allen. »Pokojna Geri Allen je također jedna od mojih najvećih inspiracija«, tvrdi. »Bila je tako topla, dobrodušna, duševna osoba. Promijenila je neka moja stajališta. Utjecala je na mene kad smo predavale u njezinoj rezidenciji u New Jerseyju. Vodila je kamp u koji su dolazile samo žene, uglavnom srednjoškolke i studentice. Bilo je stvarno osnažujuće.

Ona mi je na neki način iznijela na vidjelo neke stvari koje mi nisu bile dovoljno jasne. Tada nisam željela govoriti o određenim pitanjima vezanim uz rodnu ravnopravnost, htjela sam da se sve vrti oko glazbe. To je bilo gotovo kao neka vrsta tvrdog stava da svi moramo samo vježbati, svi se moramo dokazivati, svi moramo predstavljati spol, a Geri je na neki način donijela topao, suosjećajan stav. Sjećam se da mi je rekla: ‘Ponekad se ljudi dovedu u traumatične situacije, a nije uvijek lako biti uspješan i, da, moramo to učiniti, a ponekad se samo radi o brizi i empatijskom stavu.’

To je bilo nešto što me se stvarno dojmilo. Shvatila sam da nije uvijek riječ o nekakvom staromodnom, tvrdom stavu kada je podučavanje u pitanju. Također se radi o brizi i pružanju ruke nekome tko je možda doživio neku vrstu traume kroz proces učenja glazbe.«