Štono bi se pjesmom reklo, parafrazirano dakako, s ponistre se vidi Donja Bistra, a pod brajdom jazz se svira. Nekada se, doduše, s ponistre gledao Central Park, ali Lela Kaplowitz i suprug joj Joe tvrde da je ovaj pogled na zelenilo Medvednice onaj od milijun dolara.

Što je pusta Amerika naspram Donjoj Bistri. Dobro, ljudi su ozbiljni jazz glazbenici, svjetski priznati, umjetničke duše, a zna se kako to s umjetnicima, glazbenicima ide.

Oni vide ono što drugi i ne vide, sanjaju otvorenih očiju dok skladaju i pjevaju najdivnije note. Ma istina je i ta da bi pitoreskno mjestašce kojim se diči Zagrebačka županija teško odnijelo pobjedu kad bi pred prosječnog stanovnika Lijepe Naše stavili dilemu New York ili Bistra. A nije da su samo New York napustili. Iz New Yorka u Lovran, iz Lovrana za Zagreb, da bi u Donjoj Bistri našli kućicu iz svojih snova. Ali, ajmo mi redom, ako se to uopće može u kući gdje se pjesmom i uz pjesmu radi sve, od električarskih radova, do financiranja fasade.

Do Bistre se iz Zagreba dolazi lako. Kuća u kojoj su Kaplowitzi nalazi se relativno lako. Isprva je teško s ceste zamijetiti tablu s kućnim brojem, ali zato ne možeš promašiti živahnu zelenu boju fasade. Prvi koji će pridošlice doći pozdraviti je psić Zen, starina dobroćudna kojoj se u nikakvu akciju ne da nakon što je dan ranije sažvakao golemu kost. A kad krenete put zvona ulaznih vrata uopće nije nemoguće da Lela bude brža. Mi put zvona kad pred nas skočiše dvije dame što se smiju nakon što su sat, dva jednostavno pjevale. Lelu smo odmah prepoznali, tko i ne bi onako vazda nasmijanu i dugih, crnih kovrči. Za prepoznati Mariju Kolb trebala nam je koja sekunda više, ali samo zato što zadnje vrijeme pjeva pod maskama u šou Nove TV »Tvoje lice zvuči poznato«.

– Dobro, što je vas dvije spojilo – pitamo drito u glavu.

– Pa muzika, čudom se čudi pitanju Lela.

– Muzika i mjuzikl – dodaje Marija.

– A zašto Marija dolazi u Bistru – ne da nam vrag mira.

– Zbog muzike. Ha, ha, ha – smije se grohotom Lela.

Dođeš i pjevaš

E da, tu se Marija priprema za nastupe za TLZP. Druže se i znaju njih dvije od mjuzikla »Footloose« u kojem su obje sudjelovale. Dobro, to s pjevanjem nam je jasno, nije tajna da je Lela Kaplowitz sjajna pjevačica, mentorica, glazbenica. Ali, grijeh bi bio Mariju ne pitati za komentar činjenice da su Lela i Joe ostavili iza sebe New York, da bi se skućili u Donjoj Bistri.

– Mislim da je izabrala savršeno mjesto da bude jako blizu centra zbivanja, blizu našeg lijepog Zagreba, a opet da ima svoj mir, svoju prirodu, svoj vrt, svoju okućnicu, da diše taj drugačiji zrak koji Bistra ima – mudro će Marija.

– A pjeva li se ljepše, lakše u Bistri – pitamo.

– Lakše se pjeva. Ptičice pjevaju. Svi pjevaju. Tu dođeš i pjevaš. To je takav ambijent – k’o iz topa će Marija.

I ode Marija, ali ne toliko brzo da je još nešto strašno važno ne priupitamo.

– Marija, kako vam se sviđa ova zelena boja fasade?

– Pa, meni je malo preintenzivna… – krene Marija.

– Drečava. Ha, ha – pojašnjava Marijine misli Lela.

– Ali mislim da apsolutno odražava vedrinu Lelina karaktera – majstorski će Marija.

Raspričali se mi a da u kuću niti ušli nismo. Bome, ni Lelina supruga još se ne vidi makar je negdje u kući. Zato u kući sigurno nije najmlađa članica obitelji. Kći Lucia je u Beču gdje studira ne bi li svoj talent za sviranje violine razvila do maksimuma. Dok silazimo niz ulaznu nisku stubu, Lela se šali kako je sve posve nalik ulasku u Hobitovu kućicu. Ma, nema hobit što Kaplowitzi imaju! Evo nas praktički u prvoj prostoriji u kući, a tamo i gramofonska linija, ploče, zvučnici, mikrofon, pojačalo, pianino… I sjajna slika veselih boja na zidu iznad trosjeda.

– Ovo je divna slika koju nam je poklonio moj prijatelj Niko Jakir. Naslikao ju je puno prije nego smo se ovdje uselili. Kad smo je stavili na zid shvatili smo da on kao da je slikao našu dnevnu sobu i prije nego je itko znao kako će izgledati – smije se Lela.

Pogled znatiželjno luta naokolo. Čini se da smo našli onaj krunski razlog zbog kojeg su Kaplowitzi kupili baš ovu kući. Drvene grede! Stare, dobre, kvalitetne i oku ugodne drvene grede.

– Jako je zanimljivo da su ove drvene grede bile pokrivene knaufom. Kad smo to skužili bilo je: »Skidaj taj knauf! Daj mi drvo!«, priča Lela.

Sve je tu, i sok od jabuke, i netom ispečeni muffini, samo njega nema. »Hej Joe!«, zove Lela, ako već i ne pjeva onu staru. Dok ne dođe, mi ćemo u priču. U Donju Bistru doselili su prije tri godine. Lijepo je imati kuću, velimo, ali…

– Non stop neke aktivnosti. I unutra i vani – čita nam misli Lela.

– Veseli li vas to, te aktivnosti – pitamo.

– Paaa… (smijeh). Ma ja bih voljela da imam više vremena i da se svemu tome mogu više posvetiti. Volim raditi kućanske poslove. Ljudi me malo čudno gledaju kad kažem: »Ja volim prat’ suđe.« Mi, naime, nemamo perilicu. Nemamo ni televizor. Mi smo totalno izvan sistema – smije se Lela.

Tuba s prigušivačem

Kad je u automobilu, sluša radio i tako sazna one neke bitne stvari pa je u toku, zna recimo da su neki izbori. Doma se dolaze odmoriti.

– To smo htjeli, doći doma u našu oazu, tu gdje je sve mirno i tiho kao da smo na godišnjem – kaže Lela.

Pričamo još malo o Luciji, o tome kako je Lela prepoznala da joj je kći baš za violinu.

– Sjećam se da smo hodali Kantridom, po plaži smo šetali, kada je Lucia našla dva štapa i odmah ih pretvorila u violinu i gudalo. A nigdje to nije mogla vidjeti – prisjeća se Lela.

U Zagrebu su stanovali na križanju Savske i Slavonske. Pod prozorom široke prometnice, tramvaji, taman da bude jasno zašto su otamo otišli. Ali, zašto su otišli iz Lovrana u kojem su živjeli kad su odlučili doseliti u Hrvatsku iz New Yorka, iz grada koji nikada ne spava, gdje su se upoznali Lela i Joe, gdje im se rodila kći!? Stvar je zapravo jednostavna, Lela je dobila ulogu u mjuziklu »Footloose« i nije bilo druge nego se preseliti iz Lovrana u Zagreb, tim više što je i Joe tada često mijenjao bivšeg klavirista Jazz orkestra HRT-a Julija Njikoša. Prvi je mjesec 2011. godine kad su se preselili u Zagreb. Na križanju Slavonske i Savske živjeli su 10 godina.

– Čujem da su vas susjedi obožavali – šalimo se aludirajući na činjenicu da glazbenici moraju vježbati, a Joe među ostalim svira i golemu tubu.

– Na kraju smo morali kupiti sordino za tubu. To vam je ogromno nešto, tuba s prigušivačem – kaže Lela.

– Sordino!? – pitamo.

– Tako je. Svaki instrument može se svirati prigušeno. Čak i sordino za glas postoji – uči Lela.

E da je to dat’ bučnim Primorcima, da Dalmatince i ne spominjemo, pomisli novinar, ma mudro šuti. U Bistri im ne treba sordino. Oni vježbaju, a susjedi da bi riječ rekli. Nego, reče Lela kako nemaju televizor. Ma, znamo mi da su ga nekada davno imali, i to onaj portabl što ga je Lela osvojila na glazbenom natjecanju u mjestu Stružec.

– Ha, ha, ha! To je bilo jako davno, ne sjećam se ni koliko sam godina imala, možda 15. Stružec je malo mjesto blizu Popovače, selo poput Bistre. Na tom natjecanju pjevala sam »Proud Mary« Tine Turner i osvojila prvu nagradu žirija i publike, taj televizor. Nema ga više, ne znam gdje je završio, ali to je bio naš prvi televizor. Njega smo imali u Lovranu – priča Lela.

Nova zemlja, novi život

Nego, gdje je Joe, naš Amerikanac u Donjoj Bistri!? Joe Kaplowitz je zaposlen u Jazz orkestru HRT-a i malo prije našeg posjeta vratio se doma s probe. Sve da je i oko ubio ne bi mu bilo za zamjeriti. Lela je samostalna umjetnica. Pandemija je, priznaje, bila baš težak period za dvoje glazbenika. To ih je međutim, reći će Lela, na neki način i poguralo.

– Tad smo prodali stan u Lovranu, na našu veliku žalost, ali nismo druge imali. Točno za taj iznos kupili smo ovu kućicu. U Zagrebu smo rentali i studio i stan, i to nam je bilo previše kada su za pandemije stali svi prihodi – kaže Lela.

U taj čas, eto i Joea.

– Dobar dan, dobar dan! – veselo će on s vrata.

Veselo. To je riječ koja i najbolje opisuje atmosferu u Bistri kod obitelji Kaplowitz. A nekada, u početku svog zajedničkog bivstvovanja, onomad kada su tek došli iz Amerike u Hrvatsku i kada je teško bilo priviknuti se na sve novo, od nove zemlje do novog života, dvije jake glazbene osobnosti znale su se navodno glazbom i svađati.

– Ma neee – na to će Joe.

– Da, da, da – na to će Lela.

Pa se prisjetila kako su prije ohoho godina svirali u jednom opatijskom restoranu, kako su oboje bili nabrijani i kako je Joe svirao sve u pogrešnim tonalitetima.

– A nije htio priznati. Onda sam mu rekla: »Ili ćeš svirati u dobrim tonalitetima, ili ja idem.« Nije vjerovao da ću otići. I ja usred pjesme shvatim da mi je opet sve odsvirao u pogrešnom tonalitetu i pokupim se doma autom. Morao je sam nekako dovršiti i došetati do Rijeke. Ha, ha, ha – priča Lela.

– Bilo je lijepo vrijeme, imao sam pogled na more. Bilo je lijepo – šeretski će Joe, ali ne otkriva što mu je sve glavom prolazilo tih sat i pol šetnje.

Spojila je njih glazba, doslovno. Spojio ih je Carnegie Club 2004. godine u kojem je Lela pjevala tako da joj Joe ne može odoljeti, onaj koji se nalazi preko puta opjevane dvorane Carnegie Hall u kojoj su nakon 15 godina zajedničkog života i rada održali veliki koncert.

– Lijepa je to priča. Hoćemo li film neki od nje napraviti – pitamo, onako posve slučajno.

– Pa veći dio filma je zapravo već snimljen. Treba još snimiti par intervjua i nekako to isfinancirati do kraja – iznenadi nas Lela.

Dokumentarni film radi Petar Milić iz Hommage Productiona, s Kaplowitzima je išao i u New York 2019. godine kada su održali spomenuti koncert u Carnegie Hallu i snimio lijep komad priče o tome gdje su se Lela i Joe upoznali, gdje su živjeli, gdje im je kći rođena. Nema sumnje da će i u filmu Joe morati ispričati što mu se to dogodilo kada je prvi put čuo Lelu kako pjeva.

– Pomislio sam: »Wow! To je nešto posebno.« Ali presudno je bilo kada smo razgovarali. Ok, pjevačica je, dobro pjeva, ali morali smo se upoznati. Te prve večeri sam joj, k’o pravi idiot iz New Yorka, rekao: »Imam svoj CD na prodaju.« Tako to Amerikanci rade, samo da mogu što prodati. A bio sam i naivan, mislio da ga mogu prodati – priča Joe.

– I dobila sam popust. Molim lijepo. Pet dolara – smije se Lela.

Blues nas čini boljima

Joe je rodom iz Plymoutha, Plymouth Massachusetts, odrastao je u zdravoj obitelji, ali ga je uvijek vukla želja da, štono bi se reklo, uistinu okusi život. Blues! Jazz! Voljeli su to slušati i njegovi roditelji. Priča Joe kako je njegova sestra imala probleme s kolicima, roditelji su se zbog toga više morali baviti s njom.

– Vidjeli su da sam miran ako mi puste HiFi. Satima bih znao sjediti kraj zvučnika. Na taj način upoznao sam puno različite glazbe – iskreno će Joe.

Blues. Evo ga danas i u Bistri. To onda hoće reći da ima i veselog bluesa!?

– Blues može početi kao tužna priča, ali nikada tako i ne završi. Blues nas uvijek čini boljima – ističe Joe.

– Blues uvijek donese neko rješenje – veli Lela.

Rješenje da iz New Yorka presele u Hrvatsku, tu odluku potaknuo je Joe. I New York, naime, ima svoje podstanarske stanove i opake najmodavce. Lucia se taman rodila, stavili su sve na papir i shvatili da će im biti jeftinije i ugodnije u Lovranu u stanu u kojem je Lela živjela onomad kada je iz Siska krenula u Opatiju studirati menadžment u hotelijerstvu.

– A u Lovranu more. Nisam mogao vjerovati. Mislio sam da je priroda plastična koliko je lijepa. Ipak sam ja došao iz New Yorka. U Lovranu sunce, more, sunčeva refleksija na pučini… – iskreno će Joe i dandanas impresioniran.

Bistra mora nema, ali ima lijepu prirodu i potok. Joe, na koncu, voli planine, a i njegov rodni Plymouth zimi malo klimom nalikuje na naš Gorski kotar. Ili je nalikovao, jer i tamo su klimatske promjene učinila svoje.

Joe je, prije svega, vrstan pijanist. Onako kako je Lucia fingirala da svira violinu s dvije grančice, tako je i on u vrtiću jednostavno zasjeo za pianino dok su druga djeca otrčala put užine. I kad je teta pitala hoće li nešto zasvirati, za našeg četverogodišnjaka nije bilo druge nego biti pijanist. Otac mu je dao podršku. Majka je pak ponavljala da mu treba neka »marketinška vještina«, konkretan posao.

– S mamine strane svi su bili u vojsci, svi marinci. Moj djed je prošao sve velike bitke po Europi i sjevernoj Africi za Drugog svjetskog rata, i to kao liječnik. Njemu nije bilo važno je li pred njim ranjenik Amerikanac, Englez, Nijemac, on ih je sve krpao – priča Joe.

Joe je, međutim, krenuo drugim putem. I pacifist je. I o politici generalno ne misli ništa dobro. U Hrvatskoj je Joe skoro 20 godina, taman da ga se pita mislili da bi lakše bilo živjeti od glazbe u SAD-u?

– Ne, ne. Ovdje je puno lakše baviti se kulturom, postoji za to podrška. Idem na posao i sviram klavir. Moram na tome biti zahvalan. Kada u Americi kažeš da se baviš glazbom, pitaju te: »Ok, a koji je tvoj pravi posao!?« – kaže Joe.

Lela je, kako kaže, uvijek davala naznake svojim roditeljima da bi htjela svirati klavir, ali nakon njihova iskustva s bratovim pokušajem sviranja gitare mislili su da će i nju brzo proći ta potreba za klavirom. Pa je i fakultet, kaže, završila zbog njih, zbog roditelja. Ali, zato je u Opatiji propjevala, točnije počela surađivati s Elvisom Stanićem. Propjevala je ona, kako kaže, puno ranije, u sisačkoj gimnaziji već 1995. godine sa svojim prvim srednjoškolskim bendom Paint it black, a poslije sa starijim muzičarima iz benda Trio Quatro u kojem je svirao i vrsni gitarista, pokojni Mario Vukušić – Jimmy s kojim je naučila pjevati i prve jazz standarde. U Opatiji je, kaže sa smiješkom, samo nastavila.

– Svi koji su me tad čuli rekli bi: »Ti moraš ići u New York!« To da dođem do New Yorka se nekako s vremenom u meni i začahurilo kao ozbiljna želja i cilj – iskreno će Lela.

Pjesma za fasadu

I želju je ostvarila, a bome joj je taj New York donio i puno više, obitelj cijelu. Ma, ništa manje zanimljiva nije ni priča o tome što joj je i kako donijelo novu fasadu na kući u Bistri. Elem, tražili su oni ona državna poticajna sredstva za energetsku obnovu, pa ih nisu dobili. Kad jedno jutro, priča Lela, iskoči njoj na Facebooku nagradni natječaj »Osvoji fasadu« jedne naše tvrtke što se i fasadama bavi. Sve šta je trebalo je na kreativan način objasniti zašto ste baš vi taj koji zaslužuje fasadu.

– A kako ne znam ništa napraviti, nikakve makete kuća i slično, odlučila sam napisati pjesmu. I mi osvojili fasadu – kaže Lela.

– To je nevjerojatno – na to će Joe, prije nego je udario po klavirskim tipkama.

I krene pjesma: »Imati kućicu u prirodi bio je naš dugi plan. Donja Bistra postala je naš novi dom. Prekrasan je osjećaj biti svoj na svom.« Bome, eto nama himne svih fasada u Hrvata. Priznaju Kaplowitzi da nikada bolji honorar za nešto što su skladali nisu dobili. Nego, kako je živjeti u obitelji samih glazbenika!?

– Nije loše, nije loše. Nema tu kontrole emocija. Dobro je za Luce, izložena je cijeli život glazbi i sada unaprijed zna puno stvari. Malo je što može iznenaditi – ne dvoji Joe.

Malo što je može iznenaditi što se glazbe tiče, dok Joe ne da da ga išta iznenadi što se građevinskih, i svakih drugih majstorskih radova na kući tiče, makar to tražilo školovanje preko YouTube kanala. Lela se dala i u vrtne radove, uz pomoć savjeta svoje iskusne majke. No, glazba je ipak prva i najvažnija, pa se u ovom dnevnom boravku često i vrijedne stvari snimaju, dok se čeka da »građevinar« Joe upogoni studio. Pa će u novom prostoru novim sjajem zasjati sve, od električnih orgulja do one njegove prve male klavijature što je svuda sa sobom nosi. Klavijature idu naokolo onako kako svud po svijetu Joe nosi LP koji je kriv za sve – »Chicago Blues Piano«!

– Zbog ove ploče počeo sam svirati klavir – priznaje Joe.

Taj »Chicago Bluse Piano« kupili su još njegovi roditelji. On je pak sa sedam, osam godina kupio LP Muddy Watersa »Hard Again«, baš kao što je nekidan od prijatelja, saksofonista Marija Bočića dobio njegov novi LP »Candide« na kojem svira s Jazz orkestrom HRT-a.

– Hey Bartender! Hej šankeru! Floyd Dixon. To je legendarno – reče Joe, pa udari po klaviru.

Stara ploča je zasvirala, Joe je zasvirao, Lela je krenula pjevati. Sad je posve jasno zašto nemaju televizor. U ovoj kući se glazbom razgovara, u Donjoj Bistri, tu gdje se svaki dan čini kao da je nedjelja. Kako god okreneš, Central park to ne može. Kuća u Bistri, ona kojoj je fasadu dala pjesma, to može. S ponistre se vidi Bistra…

Jazz on Wheels

Hrvati i jazz!? Lela i Joe će nato reći kako svaka generacija daje sve više odličnih glazbenika i sve bolje publike. Kaže Lela da se i sami glazbenici preko HDS-a i jazz festivala, pa tako i oni sami, trude, idu među ljude, među mlade u srednjim školama kako bi pokazali što je to jazz pa da ga mladost bolje razumije i da mu dade šansu. Pokrenuli su oni zbog toga još 2008. godine i udrugu ATOM kako bi mladosti opisali svoju strast za glazbom. Pa kako Ameri imaju »Meals on Wheels« tako su oni odlučili pokrenuti »Jazz on Wheels« i donositi jazz na kotačima svima. To je i najdugovječniji projekt udruge ATOM

Što je kuća bez bubnjeva

Tu u dnevnom boravku gdje su i klavir, i pojačala, i gramofon, i mikrofon, do jučer su stajali i bubnjevi. Novi, oni što ih je Joe kupio Leli za godišnjicu braka. Sad su na katu.

– Tko, svega mu, kupuje supruzi bubnjeve za godišnjicu!? – pitamo dobrog supruga.

– Aaaa, to je malo više onako terapijski. Za oboje – smije se Joe.

Kaže, Lela je jedno četiri godine pričala o bubnjevima i eto.

– A i tako trebamo bubnjeve za budući studio – dobacuje Lela.

– Jer, što je kuća bez bubnjeva – dodaje novinarsko fotoreporterski dvojac.

Istina je zapravo ta da Lela uopće nije znala da ima taj poriv da zasvira bubnjeve dok nije za njih sjela za posjeta prijateljima, također glazbenicima, Valerije Nikolovske i Viktora Lipića. Ispalo je taman tako da su se domaćini oduševili, a Lela shvatila da je u nje baš dobra ritma.

Dobra mentorica i učiteljica

Lijepo je bilo naletjeti na Mariju Kolb i da je se pita zbog čega je Lela tako dobar glazbeni mentor, učitelj.

– Zato što ćuti, osjeća osobu koja stoji ispred nje, zato što je čuje i zna joj dati vrlo konkretne upute i savjete kako bi se približila svom cilju. Zna jako dobro ubost’ u žicu. Zato i imamo jako lijep odnos, jako se dobro razumijemo i poštujemo – jednostavno će Marija.

I da, Mariju smo u prvoj emitiranoj epizodi TLZP-a gledali kako je ista Shakira, a ovo što su vježbali za našeg posjeta ima veze s Gopcem.