Legendarni bubnjar Billy Cobham, koji je 1989. nastupio u riječkom Klubu Palach, 16. rujna će nastupiti na Peristilu u Splitu, u ciklusu Peristil Vibrez, što ga organizira Hrvatski dom Split, a dan poslije, 17. rujna, na 15. Zagreb Jazz Festivalu u Kinu Studentskog centra.

Tim koncertima Cobham će obilježiti pola stoljeća od objavljivanja albuma »Spectrum« koji je postao i ostao kultnim izdanjem jazz-rock diskografije.

Bio je to povod za razgovor što smo ga vodili početkom srpnja u norveškom gradu Kongsbergu gdje je nastupio na tamošnjem jazz festivalu.

U Kongsbergu je svirao i prije 50 godina promovirajući tada aktualni album »Spectrum«.

Tada su u njegovom sastavu, na početku svojih zvjezdanih karijera, svirali trubač Randy Brecker, tenor saksofonist Michael Brecker, trombonist Glenn Ferris, gitarist John Abercrombie, klavijaturist Milcho Leviev i basist Alex Blake. S njima je te, 1974., snimio svoj treći album »Total Eclipse« i četvrti »Shabazz«, a ovi su glazbenici, u raznim kombinacijama s drugima, povremeno sudjelovali i u snimanjima drugih Cobhamovih albuma iz sredine 1970-ih, primjerice »Crosswinds« i »A Funky Thide of Sings«.

Na ovogodišnjem koncertu u Kongsbergu u njegovom su sastavu svirali trubač Antonio Baldino, saksofonist Bjorn Arko i trombonist Andrea Andreoli te trojica glazbenika koji će u njegovom Billy Cobham Spectrum 50 Bandu svirati i u Splitu i Zagrebu: klavijaturist Gary Husband, bas gitarist Mike Mondesir i gitarist Rocco Zifarelli.

»Puno toga što ćete čuti na koncertima u Splitu i Zagrebu nitko nije čuo gotovo 50 godina«, tvrdi.

»Svirat ćemo skladbe s albuma ‘Spectrum’, ali na drukčiji način. Godinama sam se igrao tim zamislima i intenzivno razmišljao o njima, ali nisam još bio spreman to iznijeti u javnost. No tada su ti mladi glazbenici došli u moj spektar i odlučio sam probati.«

Jin i jang

Iako je nije često svirao, glazba koju je snimio za album »Spectrum« uvijek je bila poistovjećivana s Cobhamom, čak i kad je svirao stilski potpuno drukčije. Utjecaj tog albuma osjeća se i danas.

Obožavaju ga bubnjari i ne samo bubnjari raznih naraštaja. »Prije 80 godina počeo sam prolaziti kroz životnu pustolovinu«, govori.

»Danas mi dolaze mladi glazbenici i kažu: ‘Billy, kako bi bilo da sviramo ‘Spanish Moss’? (Cobhamova četverostavačna skladba koju je snimio za sljedeći album, ‘Crosswind’, op.p.). To je izvrsno. Kad mi se obraćaju, kažem: ‘To je zanimljivo, zaista biste htjeli učiniti nešto takvo?’ To je temelj. Te stvari nikada ne nestaju, samo poprimaju drugo lice kako starimo. Sazrijevaju. Naši umovi sazrijevaju.«

Te, 1973. godine, pak, u Cobhamovom umu sazrela je zamisao o snimanju prvog samostalnog albuma. Izvedbe je snimio i producirao tijekom tri dana u svibnju te godine, u poznatom studiju Electric Ladyland Jimija Hendrixa u New Yorku.

Album je odlučio nazvati »Spectrum«, što je objasnio citatom na poleđini ovitka: »Što je život nego spektar i što je glazba nego sam život.«

Nije bilo lako, ali upornost se isplatila. Ploča je postala hit, jedan od najboljih jazz albuma Atlantic Recordsa, i donijela je veliku financijsku dobit.

»Otišao sam u Atlantic i predložio im da objave moj album, a oni su me na neki način pokušali poniziti«, prisjeća se.

»Rekli su: ‘Da, svirao si s Mahavishnu Orchestrom, to je lijepo, ali snimiti samostalni album je nešto drugo. Koliko želiš?’ Bilo je to u danima kada je sastav Steely Dan mogao snimiti ploču i diskografska kuća bi im platila bez da im nameće odgovornost. Dobili su 700.000 dolara da snime ploču ‘Aja’.

Meni su rekli da imam budžet od 32.500 dolara. Mislili su da ću odustati, da nikad više neće čuti za mene.

No, rekao sam da ću snimiti ploču i učinio sam to. Šest mjeseci nisam ni znao da imam hit ploču, jer nisam slušao radio. Kad je objavljena, ljudi su mi govorili: ‘Čovječe, snimio si sjajnu ploču!’ Mislio sam da govore o pločama koje sam u to vrijeme snimio kao sideman s Esther Phillips ili Freddiejem Hubbardom.

Govorili su: ‘Ne, ne, ne, tvoja ploča je izvrsna. Slušali smo je na radiju. Stalno je puštaju.’

– ‘Mislite li stvarno na moju ploču? Kad ste to čuli? Šalite se. Ja samo sviram bubnjeve, čovječe.’

Netko je donio časopis Billboard i rekao da je album ‘Spectrum’ Billyja Cobhama na broju 31 i to na pop ljestvicama. Rekao sam: ‘O, jebi ga, ne. Odakle sad ovo?’ I dalje nisam vjerovao. Mislio sam da je to san.

No, konačno sam shvatio da je vrijeme da se probudim i počeo provjeravati. Nazvao sam Atlantic. Rekli su: ‘Hej čovječe, gdje si bio? Pokušavali smo doći do tebe. Imamo li pravi broj telefona?’ Rekao sam: ‘Ne znam. Jesam li vam ikada dao svoju adresu?’ Nitko me nije tražio. Muljali su. Rekli su: ‘Ne, nemamo čak ni tvoju adresu.’

Rekao sam: ‘Da, gore sam u 86. ulici u Central Parku.’

– ‘O da, u redu.’ Rekli su da me trebaju, da dođem u ured, da moramo početi promovirati ploču. Tada sam shvatio da trebam menadžera, no to je bila najveća greška koju sam ikada napravio.

Trebao mi je menadžer, ali koji vjeruje u mene, a to je stvarno teško pronaći, posebno u jazzu. O moj Bože. Trebalo mi je vremena, griješio sam, tražio se, pazio i još uvijek sam tu, tako da sam sigurno učinio nešto kako treba.

Moraš imati jin i jang. Moraš malo živjeti da bi malo radio. Ne možeš samo raditi, raditi i raditi. Moraš nešto izgubiti da bi nešto dobio. Ako samo dobijate, ne možete razumjeti zašto to imate. Ako sami to učinite i znate kako ste to napravili, korak po korak, velike su šanse da možete napraviti prilagodbe i kretati se naprijed.

No trebao sam napustiti Sjedinjene Države i doći u Europu kako bih bolje razumio što se događa u Sjedinjenim Državama.

U procesu traženja boljeg razumijevanja nikada nisam napustio Europu.«

Lakota Sioux gitarist

Sada, 50 godina kasnije, potpuno je jasno da je to bezvremenska glazba. Skladbe su posebne, drukčije, zarazne.

Neke od njih, primjerice »Red Baron«, »Stratus«, »Quadrant 4«, »Taurian Matador« i »Le Lis«, bile su hitovi, a i danas su. Svojevrsni su to standardi fusion glazbe koje izvode mnogi glazbenici.

Primjerice, grupa Massive Attack semplirala je i lupirala tutnjavi bas i bubanj dionicu skladbe »Stratus« na svom hit singlu »Safe From Harm«, a često ju je na koncertima izvodio Prince.

»Pišem samo ono što osjećam i doživljavam«, objašnjava. »Ako osjećam da je dobro za mene, bit će dobro i za podijeliti i to ću i učiniti. Ne pišem iz komercijalne pozicije. Glazbu razvijam iz svog neposrednog društvenog okruženja koje donosi široku i bogatu paletu pozitivnih sjećanja, što odražava proteklih 60 godina koliko sam profesionalni izvođač.

Sve su skladbe stvorene kao primjer onoga što sam radio u studijima prije nego sam svirao s Mahavishnu Orchestrom. Glazbu sam napisao da ljudima pokažem odakle dolazim.

Dakle, čujete shuffle u skladbi ‘Quadrant 4’, čujete Arta Blakeyja, čujete blues. U njoj svatko može čuti blues, na ovaj ili onaj način. Odjednom, nekoliko skladbi kasnije, sviram nešto kao ‘Le Lis’ ili nešto slično, a groove tu glazbu čini još zanimljivijom.

Ali tko to svira? Bubnjar koji je svirao s Mahavishnu Orchestrom i svira u svim tim nepravilnim mjerama.

Postoji razlog za slušanje glazbe s ove ploče jer ljudi ne vjeruju onome što čuju.«

Cobham je uspio učiniti da zvuči uvjerljivo i originalno. »U tome sam uspio tako što što sam ostao vjeran sebi«, rekao je.

Izvedbe za album »Spectrum« Cobham je ostvario s dvije postave.

Skladbe »Spectrum« i »Le Lis« snimio je sa sopran i alt saksofonistom i flautistom Joeom Farrellom, trubačem Jimmyjem Owensom, kontrabasistom Ronom Carterom i kongoistom Rayem Barretom te gitaristom Johnom Tropeom u »Le Lis«.

Ostale je snimio u triju s Janom Hammerom koji je svirao koncertni i električni klavir te Moog sintisajzer, a u nekim izvedbama pridružili su im se gitarist Tommy Bolin i bas gitarist Lee Sklar.

»Želio sam da stvaranje glazbe bude u rukama glazbenika koji osjećaju puls koji sam želio ostvariti«, rekao je.

»S Ronom, Joeom, Jimmyjem, Janom i Rayem imali smo dobar groove za takav pristup. Dobar primjer je izvedba skladbe ‘Spectrum’. To je bilo nešto posebno. U to vrijeme niste tako često mogli čuti Rona Cartera da svira s grooveom. Uvijek se spominje Dave Brubeck kad je riječ o korištenju nepravilnog metra, ali ja sam tako svirao još u Mahavishnu Orchestru, a i na snimanju albuma ‘Spectrum’.

Bilo je to onoliko blizu koliko sam želio doći do sviranja neparnih metara. S druge strane, svirao sam shuffle s Tommyjem Bolinom koji je bio Lakota Sioux. On je to osjećao. Živio je u indijanskom rezervatu usred Amerike, a tako je ludo pržio. Nitko nikad ne bi pomislio da je sposoban za tako nešto.

To je bila prava stvar. Lee je bio savršen basist za to. Bio je točan kao švicarski sat. Čeh Jan – ma hajde! Još u Mahavishnu Orchestru bio je harmonijski ‘menadžer’ benda, sjajan kada je trebalo svirati promjene, pravi glas u pravo vrijeme.

Njegovo zanimanje za elektroničku glazbu bilo je preteča onoga što mnogi današnji glazbenici rade. Događale su se divne stvari, čovječe. Ljudi koji su svirali tu glazbu bili su istraživači.

Radio je to na Tom Oberheim analognom sintisajzeru i Minimoogu i Fender Rhodesu. Napravio je zadaću. Bio je izvanredan pijanist, tada na vrhuncu svoje karijere, koji je svirao, primjerice, sa Sarah Vaughan i drugim velikanima.

Oh, usput, bilo je to u vrijeme kad su briljirali McCoy Tyner, Chick Corea, Bill Evans, Cedar Walton, Ronnie Matthews, svi ti sjajni pijanisti.«

Ubojstvo u klubu

Glazba na albumu »Spectrum« rezultat je dotadašnjih Cobhamovih suradnji.

U nju su ugrađena iskustva što ih je u prethodnom razdoblju stekao svirajući s Moseom Allisonom, Geneom Ammonsom, Georgeom Bensonom, Jamesom Brownom, Kennyjem Burrellom, Ronom Carterom, Miltom Jacksonom, Quincyjem Jonesom, Hubertom Lawsom, Juniorom Manceom, Lesom McCannom, Stanleyjem Turrentineom, Randyjem Westonom, sastavom Dreams, u kojem je svirao s braćom Brecker, i mnogima drugima.

»Publika će čuti gdje sam stigao prema onome odakle sam došao«, tvrdi.

»Naime, utjecaji igraju glavnu ulogu. Neku glazbu dugo nisam slušao. Jednom je moja žena rekla: ‘Što ćemo sa svim tim pločama?’ Rekao sam: ‘Ne bacaj ih. Nikad ne znaš, možda ću ih poželjeti slušati.’

Tako sam uzeo u ruke ploču koju sam snimio s Leejom Morganom, Geneom Ammonsom i Charlesom Earlandom. Pitao sam se kako bi mi zvučala danas. Ne znam zašto sam je stavio na gramofon. Uklonio sam svu prljavštinu i stavio na gramofon. Vau. Tu glazbu nisam slušao otkad je bilo snimanje u studiju Rudyja Van Geldera. Odjednom su se vratila sjećanja. Sve što se događalo u studiju počelo mi se vrtiti u glavi.

Svirati s Leejom Morganom bilo je kao da letim. Dan nakon što smo snimili tu ploču Lee Morgan je ubijen u klubu Slugs’ Saloon u East Villageu.

Shvatio sam zašto to više nikad nisam želio slušati, ali sad su od toga prošle 52 godine. Osim toga, tada sam zadnji put vidio Genea Ammonsa.«

Cobham se u njujorškom jazz okružju počeo kretati još kao tinejdžer. Još dok je učio svirati nije propuštao priliku slušati jazz glazbenike, ne samo na koncertima nego i u drugim situacijama.

»Sjećam se, bio sam na snimanju na kojem su svirali Phil Woods, Gene Quill, Al Cohn, Zoot Sims, Sol Schlinger – big band«, razmišlja.

»Bilo je to snimanje za album ‘The Jazz Soul of Porgy & Bess’ Phila Woodsa. Phil je ušao u studio ne skinuvši kaput i šešir. Sjeo je ispred jednog mikrofona, a budući da je svirao moćnije od ostalih pomaknuli su ga natrag, dok su Quilla, koji je svirao alt saksofon u west coast stilu i bio je malo mekši, pomaknuli bliže mikrofonu.

Phil je svirao solo u izvedbi skladbe ‘My Man’s Gone Now’. Napravili su još jedan snimak, ali uzeli su prvi, jer to je bilo ono pravo, a on je odmah otišao jer je imao još jedno snimanje. Samo je došao pred orkestar, odsvirao i nestao.

Kad razmišljam o tome, shvatim da to više ne postoji. Dođete u studio za snimanje, a samo provjera zvuka traje tri sata.

U studiju za snimanje tada, 1961., mogli ste snimiti cijeli album za tri sata i miksati ga sljedeći dan za tri sata, a mastering je bio sljedeći dan tri sata.

Brzo su otisnuli ploče, već su imali spreman ovitak i sve ostalo bilo je spremno za objavljivanje. Trebalo je samo staviti album u celofan.

Krajem tjedna ploča je bila na tržištu, čovječe. Jednostavno je bilo tako.

Također, važno iskustvo stekao sam slušajući Arta Blakeyja i Jazz Messengerse, kao i Cedara Waltona. Svi ti glazbenici imaju puno veze s onime što sam radio i što sada radim.«

Za početak Cobhamove karijere bio je važan sastav pijanista Horacea Silvera s kojim je svirao krajem 1960-ih.

»Godine 1968. to je bilo sjajno mjesto na koje sam sletio«, rekao je.

»Njegov je sastav bio stvarno savršen za mene nakon što sam izašao iz vojske gdje sam svirao koračnice. U svojoj karijeri bio sam blagoslovljen s mnogo prilika u kojima sam se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme i dobio prilike za napraviti nešto važno.«

Suradnja s Milesom

U fokus jazz i ne samo jazz javnosti Cobham je došao 1969. i 1970., kad je ostvario suradnju s Milesom Davisom. To mu je također donijelo veliko iskustvo.

U većoj ili manjoj mjeri s velikanom je svirao na sessionima s kojih su snimke objavljene na povijesnom albumu »Bitches Brew«, ali i na drugima kao što su »Live-Evil«, »A Tribute to Jack Johnson«, »Big Fun«, »Get Up with It«, »Circle in the Round« i »Directions«, od reda važnim ostvarenjima fusion diskografije.

»Glazbu za album ‘Spectrum’ napisao sam s idejom da to bude ‘zvučna’ posjetnica koja me predstavlja kao glazbenika s iskustvom u različitim vrstama produkcije zvuka od rocka i popa do afrokaripske glazbe i jazza«, rekao je.

»Ključ za produkciju projekta bio je odraz načina na koji sam radio s Milesom Davisom. Kao iskusan menadžer produkcije, prvenstveno je dobro spajao glazbenike s glazbom. Zato smo mogli napravili svoju magiju. Jednog dana zazvonio je telefon i netko je šaptao:

‘Proba počinje u 11 sati. Budi tamo!’ (oponaša glas Milesa Davisa, op.p.). Poklopio sam slušalicu, nasmiješio se i krenuo niz ulicu.

Živio sam samo oko petsto metara dalje, u drugom bloku niz ulicu. Došao sam iza ugla i popeo se gore.

‘U redu, ovako ćemo…’ (ponovo oponaša Davisov glas, op.p.). Stavio je pred nas list papira otrgnut iz školske bilježnice, onakav na kakvom se pišu sastavci, na kakvom djeca pišu svoje bilješke u školi.

‘Svirajte u ovom modu! Pronađite nešto vezano uz to!’ Sljedeće jutro uđem u studio gdje je bilo više glazbenika nego ih zapravo može stati.

Da ne spominjemo da je tamo bila elita klavijaturista. Bili su tamo Chick Corea, Keith Jarrett, Joe Zawinul, Larry Young, a na kraju se pojavio Herbie Hancock. Dakle, pet pijanista. Naravno da nisu svirali u isto vrijeme, ali su sjedili zajedno.

Dakle, Chick Corea za Fender Rhodesom s ring modulatorom, a pored njega RMI Electra Piano koji je svirao Keith Jarrett, udarajući istodobno cipelom po klaviru, jer mrzio je električni klavir.

No Miles je rekao: ‘Sviraj ga!’ i svirao ga je.

Joe Zawinul je gledao u Keitha jer se bojao da bi cipela mogla poletjeti prema njemu i Wurlitzeru koji je svirao.

Joe je čekao da vidi kada će moći svirati, jer Keith je poludio. Dakle, to su njih trojica, a onda Larry Young, Bog ga blagoslovio, s onim velikim panama šeširom. Izgledao je kao Cheshire Cat iz ‘Alice u zemlji čudesa’.

Bio je visok jedan metar i devedeset i sedam centimetara. Bio je ogroman čovjek. Sjedio je za orguljama, Hammond B3, gledao ispod panama šešira širokog oboda i smijao se.

Samo je odsvirao neki blues i poslije promatrao što se događa. To je za mene bila škola. Samo sam gledao i upijao.

U jednom trenutku Herbie se pojavio s vrećicom punom namirnica. Želio je dati Milesu svoju novu ploču koju je objavio pod nazivom ‘Fat Albert Rotunda’ za Warner Brothers. Tada je iz Blue Notea prešao u Warner Brothers.

Tko je još bio tamo: saksofonist Steve Grossman, gitarist John McLaughlin, bas klarinetist Benny Maupin, kontrabasist Ron Carter, bas gitarist Harvey Brooks, udaraljkaši Airto Moreira, Badal Roy Chowdhury i Alyria Lima…

Lima je svirao berimbau, vrištao i luđački trčao uokolo bos. Miles je držao trubu, zbunjeno gledao što se događa i psovao. Na kraju smo počeli svirati.

To je zaista bilo čudnovato, kao da su glazbenici bili na nekoj vrsti gljiva. To što je snimljeno objavljeno je na albumu ‘Bitches Brew’.

To nije bilo zasnovano samo na skladbi ‘Bitches Brew’ nego na svemu ostalom što se događalo oko toga, doprinosa svih glazbenika koji su tada bili tamo.

Don Alias je radio na nekim stvarima s Lennyjem Whiteom, Jack DeJohnette je bio tamo. Snimke koje smo tada ostvarili objavljene su na pet ili šest različitih ploča, a sudjelovao sam u najmanje četiri od njih.

Problem s tim snimanjima je da nikad nisam znao što se uistinu događa, čemu glazba služi, kako će snimke biti iskorištene.

Velika stvar je bila to što me Miles nazvao i rekao: ‘Dobili smo poziv, idemo snimati.’ To je sve što sam trebao znati. Dali smo doprinos onako kako smo osjetili da je trebalo.

U tome je bila ljepota suradnje s Milesom. Ponekad bi naš doprinos završio kao nikakav doprinos, osim što smo sjedili i slušali što drugi rade. Nitko ti nije morao govoriti što da radiš. Bili smo kao dio publike. Imali smo naša glazbala i uključivali se ako smo osjetili da možemo ubaciti nešto tamo gdje ima smisla. Nismo razmišljali kako ćemo i hoćemo li biti plaćeni. Ne, nije u pitanju bio novac. Bila je to druga vrsta plaće. Iskustvo se isplatilo, a to je bilo važnije od svega drugog. Sada mogu premotati film naprijed do trenutka kada sam postao dovoljno star da razumijem važnost toga. Sve to odražavalo se u skladbama koje sam pisao za album ‘Spectrum’, ali i za albume koji su uslijedili.«

Cobhamovoj samostalnoj karijeri, koja je započela albumom »Spectrum«, prethodila je suradnja s gitaristom Johnom McLaughlinom, s kojim je prije svirao u spomenutim sessionima Milesa Davisa.

S McLaughlinom je utemeljio Mahavishnu Orchestra, jedan od najvažnijih fusion sastava s kojim je svirao od 1971. do 1973. i snimio dva studijska albuma: »The Inner Mounting Flame« i »Birds of Fire« te jedan koji donosi koncertnu snimku »Between Nothingness & Eternity«. Poslije su neke snimke ostvarene 1973. objavljene na albumima »The Lost Trident Sessions« i »Unreleased Tracks from Between Nothingness & Eternity« te je objavljen album »Mahavishnu« koji je snimljen 1984., prigodom ponovnog osnivanja sastava.

»Znao sam da me izbacuju iz Mahavishnu Orchestra, da McLaughlin ne želi da više sviram s bendom«, objašnjava.

»Naime, prije, ali i dok sam svirao s njim, često sam snimao u studijima. Bio je to jedan od problema s kojima se suočio. Nisam bio potpuno posvećen i predan Mahavishnu Orchestru. Nisam mogao jer si to ekonomski nisam mogao priuštiti. Trebao sam zaraditi, a ne raspravljati o tome da mi treba više novca. Bili su to teški dani, život je takav u industriji zabave, nikad se ne zna što slijedi.

Najgore što mi se moglo dogoditi je da ne radim. Zato sam nastavio snimati u studijima i nastupati na koncertima.«

Za kraj upitali smo ga koja je njegova glazbena filozofija.

– Budite i vi istiniti tražeći svoju definiciju istine.