Uz to što sadim kuruzu i bundeve i uživam u radu na zemlju, puno radim i na glazbi i to uz pomoć računala. Kombiniram seoski mir s radom na stvaranju glazbe pri čemu koristim i akustičnu gitaru i čuda suvremene tehnike i elektronike
Pola stoljeća navršava se ove godine od onih davnih dana kada je na valovima radijskih programa tadašnje nam države uz nezaobilaze šlagere i domaće zvijezde zabavne glazbe svoj prostor u sve većoj mjeri počela dobivati mlada zagrebačka grupa koja je svirala na električnim gitarama i bila opasno blizu onome što su tada u svijetu značile grupe kao što su Beatles, Rolling Stones, Tke Kinks, The Who… Ta se mlada grupa zvala Grupa 220, a na čelu joj je bio tekstopisac i pjevač Drago Mlinarec. Od velikog hita »Osmijeh« koji je 1966. i 1967. godine vladao domaćim top ljestvicama pa do raspada 1971. godine Grupa 220 hrabro je u Hrvatsku i ostale republike tadašnje Jugoslavije unijela autorski rock iniciravši i potaknuvši ogroman broj mladih da i sami uzmu gitaru u ruke.
Ni bijeg, ni protest
Po raspadu prvog pravog hrvatskog autorskog rock benda, Mlinarec se okreće solo karijeri i 1971. godine objavljuje debi album »A ti se ne daj«, godinu potom slijedi divna ploča »Pjesme s planine«, pa »Rođenje« (1975.) i »Negdje postoji netko« (1977.) te niz drugih uspješnih solo albuma sve do 1983. godine i LP-ja »Pomaknuto« koji je njegov posljednji nakon kojeg se više okreće radu u kazalištu da bi 1987. godine šokirao mnoge odlukom da se iz Zagreba preseli u Bijelu Goricu, mjestašce u dolini Sutle, gdje s obitelji živi na tradicionalan način od prirode i rada na zemlji. Nije, naravno, zaboravio ni glazbu jer u vlastitom domu ima sve što mu je potrebno za stvaranje i snimanje glazbe, a također i dalje surađuje s brojnim glazbenicima. Što radi i kako živi te zašto je pred 29 godina grad odlučio zamijeniti životom u prirodi, pitamo čovjeka koji u povijesti hrvatskog rocka nedvojbeno spada u red najznačajnijih autora.
Teško je i nezahvalno uspoređivati glazbu nekad i danas. Današnje mlade danas zanima ono što čini njihov život, a mi smo imali svoje teme, tražili svoje puteve stvaranja slobode i govorili o nečemu što je danas mladima možda i nerazumljivo. Uz to medijska scena sada je puno bogatija i raznovrsnija, a o tehnologiji ne treba posebno ni govoriti jer danas cijeli album možeš snimiti na mobitel. Zato je teško uspoređivati glazbu i njen značaj, mada mislim da i onda i danas oni koji vrijede opstaju. Ja i dalje pratim velikane svoje mladosti, primjerice Neila Younga kojeg maksimalno poštujem zbog glazbe i odnosa prema životu. On je jedan od onih koji govori prave stvari, smatram Mlinarec.
– Taj odlazak u Bijelu Goricu nije bio neki bijeg ili protest, već jednostavno stjecaj okolnosti. Naime, ja i supruga u gradu smo u to doba bili podstanari što nam nije odgovaralo, ali novca za kupnju stana u kojem bismo živjeli ja tada kao rock glazbenik jednostavno nisam imao i isplativije nam je bilo otići na selo, raditi na zemlji i na taj si način osigurati život. Tako smo to i učinili i nije nam žao. Pobjegli smo od potrošačkog društva, od nervoze, kaosa… Mislim da je to bolje i to ne samo za nas, nego za cijelu planetu jer nas je sve više, hrane je sve manje, ljudi su u razvijenim zemljama sve deblji, a bavljenje fizičkim radom je puno zdravije.
Virtualna scena
No, glazbe se niste odrekli?
– Naravno da nisam. Ne možeš se odreći nečeg što je dio tebe. Uz to što sadim kuruzu i bundeve i uživam u radu na zemlju, puno radim i na glazbi i to uz pomoć računala. Zanima me obrada zvuka, rad na videu i općenito korištenje tehnologije kojom se može stvarati glazba pa kombiniram seoski mir s radom na stvaranju glazbe pri čemu koristim i akustičnu gitaru i čuda suvremene tehnike i elektronike. Ovo novo vrijeme darovalo nam je nove mogućnosti, oslobodilo nas u većoj mjeri jer sada zaista sam možeš puno napraviti, izraziti ono što osjećaš i misliš. To je ona dobra strana tehnologije koja nam omogućuje ono što pred, recimo dvadeset godina, nismo mogli ni sanjati.
Nije li to donijelo i problem jer sada je, zbog ogromne količine stvorenog, puno teže uočiti kvalitetu. Sigurno postoji bezbroj dobrih grupa i glazbenika koji su, usprkos tome što je danas sve dostupno, nepoznati većem broju ljudi?
– Svakako, promijenili su se ti kanali distribucije što s jedne strane otvara niz novih mogućnosti, a s druge strane može predstavljati problem. Treba znati plivati u tim vodama. Štoviše, mislim da ne možemo više govoriti o klasičnom tržištu, već o virtualnoj sceni na kojoj, možda, popularnost možeš mjeriti po broju klikova, ali se i to može namjestiti.
Legenda hrvatske rock glazbe postali ste s gitarom. Očigledno vas sad zanima druga vrsta glazbe?
Oni koji pažljivije prate rock znaju da je Mlinarec sredinom osamdesetih radio kao producent pa je, primjerice, zaslužan za kultni debi album zagrebačkog sastava Azra, kao i za debitantski album grupe »Zvijezde«, ploču »Pravovjerni plesači«. Posljednji primjer njegove suradnje s ostalim glazbenicima dogodio se ovih dana kad je grupa Drugi način na svom novom albumu »Zgubidan« odlično obradila njegovu prekrasnu pjesmu »Trebao sam, ali nisam« – Obrada koju su napravili Branko Požgajec i Drugi način mi se dopala. Začudilo me da je netko tu pjesmu tako ozbiljno shvatio. Zahvalan sam im i počašćen – rekao je Mlinarec.
– Pa ova nova tehnologija omogućila nam je da u računalu imaš cijeli orkestar i sad ga treba naučiti upotrebljavati. Naravno da to pruža velike nove mogućnosti pa se tako kod mene razvila sklonost instrumentalnoj glazbi. Sad sam se opet vratio akustičnoj gitari i to čisto glazbi – glas se tek polako javlja ponegdje. Kad je o tekstovima riječ onda sam više okrenut prozi koju pišem i objavljujem na svojoj web stranici.
Stvar logike
Hoće li nešto od toga biti objavljeno? Siguran sam da mnoge zanima što Drago Mlinarec radi.
– Objavljivati planiram samo na internetu. Na mojoj web adresi – www.drago-mlinarec.com povremeno je moguće napraviti downnload glazbe, filmova i video uradaka koje napravim. To je, s obzirom da danas tržište u klasičnom smislu ne postoji, sasvim dovoljno. Onaj tko želi čuti što stvaram može to učiniti uz pomoć računala.
A proza? Postoji li mogućnost objavljivanja toga što pišete?
– Činjenica je da imam biografske zapise vezane za razdoblje od rođenja pa do povratka iz vojske, dakle od djetinjstva pa do mladosti. Ondašnju JNA sam služio u Rijeci, u tadašnjoj kasarni na Katarini. Bilo je savršeno i trajalo – prekratko! Nakon što sam sve shvatio, nakon godinu i pol dana poslali su me doma. Pero Gotovac, producent prve ploče Grupe 220, sad me nagovara da sve to što sam napisao pregledam, usustavim i objavim. No, nisam siguran da ću to učiniti. Nekako mi je logičnije da umjesto pisanja memoara – živim život.
