Jedna od prvih voditeljica MIK-a bila je Ksenija Urličić, kasnije zapamćena kao najuspješnija urednica zabavnog programa HRT-a.

Već na početku našeg telefonskog razgovora na njezin pozdrav »dobra večer« otplovili smo u daleke sedamdesete i osamdesete kad se tim riječima s pozornice obraćala publici.

Kako je MIK bio njezin prvi festival, odnosno nastup uživo izvan studija, prisjeća se početničke treme, ali i brojnih veselih uspomena izvan nje. Bila su to nezaboravna druženja s mikovskom ekipom, gdje uz dobru pjesmu nije nedostajala ni šala ni zabava. Sjećanja je i danas ponesu svaki put kad se približava Kvarneru i zapjevuši njoj najdražu mikovsku pjesmu.

S Ljubom Jelčićem dijelila je mnoge mikovske pozornice

Audicija kod Gordane Bonetti

Vaš je prvi voditeljski nastup zabilježen 1971. godine, kakva vam sjećanja naviru na spomen tog prvog nastupa?

– Bio je to moj prvi ozbiljniji angažman izvan studija. U ono vrijeme doživjela sam to kao svojevrsno javno priznanje za svoj rad s puno radosti i ponosa, ali i trema i bojazni, kako stati uz kolegu, tada već starijeg i popularnog, Ljubu Jelčića.

U to ste vrijeme već imali desetak godina voditeljskog iskustva, kako je izbor pao baš na vas?

– Da, imala sam mnogima nepoznato i pomalo zaboravljeno iskustvo vođenja opatijskog festivala. Kao apsolutnoj pobjedici šefovi su mi dodijelili ulogu voditeljice te popularne manifestacije uz tada veliku televizijsku zvijezdu Miću Orlovića iz Srbije i Helenu Kordeš iz Slovenije, jer tada su voditelji bili birani po republičkom ključu. Preteški trenuci koje sam donekle savladala iako su se dugo pretakali u noćne more.

Vođenje MIK-a naslijedila sam od Gordane Bonetti spikerice Radio Rijeke koja je došavši na televiziju u Zagreb prerasla u legendu spikerice i voditeljice. Izabrala me je deset godina ranije na audiciji. Kasnije sam za svoj rad nekoliko puta s ponosom osvojila nagradu, odnosno plaketu nazvanu po Gordani Bonetti.

Ksenija Urličić i Saša Sablić na druženju u kastavskoj loži

Uz vas su bili kolega Ljubo Jelčić koji je od ranije vodio MIK, te voditelj na talijanskom jeziku Raniero Brumini. Kako je bilo surađivati s njima, pripremati najave?

– I jedan i drugi su mi beskrajno imponirali i bili mi velika podrška. Odnosili su se prema meni pokroviteljski, hrabrili me, pomagali i pridonijeli osjećaju sigurnosti na pozornici.

Obožavam ča-poeziju

S obzirom na to da se radi o čakavskom govornom području kako ste svladavali te specifičnosti, jeste li se pripremali unaprijed?

– Uvijek sam se pripremala za nastup. U našem poslu to je condicio sine qua non (lat. uvjet bez kojega se ne može​). Improvizacija je dobra ako je bazirana na dobroj pripremi, jer ne može uspjeti ako nema pripreme. Čakavština mi je prirasla srcu, zavoljela sam je i sada ljeti dok sam u Jadranovu slušam isključivo Radio Rijeku. Obavezno pratim jutarnji Puntape, Tužibabu, volim slušati Josu Krmpotića koji se često smije i Roberta Ferlina. Obožavam taj meki i topli slijed misli i riječi, tu čakavsku poeziju. Rekla bih da je MIK bio jedan od ključnih razloga zbog čega sam zavoljela Kvarner.

MIK je oduvijek bio putujuća karavana pa je li bilo naporno to svakodnevno seljenje iz mjesta u mjesto?

– Bilo je naporno, no bili smo mladi i puni entuzijazma, zaljubljenici u ono što smo radili. Provodila sam dane s Mirkom Cetinskim, Beti Jurković, Milkom Čakarun, Emovcima (4 M) i mnogim drugima. Bilo je puno smijeha i dobre zabave i duhovitih dosjetki.

Pretpostavljam da vas nisu zaobišle ni kvarnerske kiše, kako ste s time izlazili na kraj?

– Bili smo stacionirani u prelijepom Hotelu Park na čarobnim Pećinama i svaki smo dan s neseserima za šminku i haljinama na vješalicama i vrećicama s cipelama ulazili u autobuse. Nije bilo lako, posebno kad bi se zacrnjelo nebo i pala kiša. A bilo je to često. Ponekad smo morali odgoditi nastup jer nismo imali alternativni prostor.

Ksenija Urličić / Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Kakva je bila atmosfera iza pozornice, sjećate li se nekih anegdota?

– Mora se priznati da je često bilo i nervoze posebno među nama ženama. Nama je uvijek teže, mi moramo biti i lijepe, a morale smo se same šminkati i frizirati, birati odjeću jer nije bilo stilista ni profesionalaca. Možda je to baš zasluga MIK-a što kasnije nikad nisam nikome dala da me šminka. Znala sam prilagoditi šminku i frizuru. I danas kad dobijem poziv za snimanje i kažu mi da dođem pola sata ranije zbog šminke i frizure ja im se zahvalim i odgovorim kako ja dolazim sa šminkom i frizurom.

Prvi autogrami

Što vam se najviše svidjelo kod MIK-a?

– Najviše mi se sviđalo mnoštvo publike koja plješće, to mi je bilo nešto novo. Prepuno gledalište, srdačan pljesak i izrazito kolegijalan i iskren odnos među izvođačima. Na MIK-u mi se dogodilo i to da me je netko prvi put tražio autogram, za mene je to bio vrhunac, top. Ponosno sam se potpisivala. Bilo je i smiješnih situacija. Primjerice sjećam se mame s djevojčicom koja me je neizmjerno hvalila u stilu najdraža, najbolja… a ja sva ozarena njezinim komplimentima upitala sam je kako se djevojčica zove da joj se potpišem. Malena je šutjela i sramila se pa ju je mama pokušala ohrabriti riječima: »Pa reci teti Helgi kako se zoveš.« (smijeh) I danas mi se dogodi da me zamjene s nekom od kolegica. Primjerice, jednom na blagajni zaposlenica se obratila kolegici riječima: »Daj to napravi za gospođu Fattorini.« (smijeh)

Jeste li imali svoju pjesmu, neku koja vam se naročito svidjela koju možda i danas zapjevušite?

– Uvijek pjevušim jednu od mikovih melodija koja me stalno prati, ali ne znam joj ni naslova ni izvođača. Ipak vjerujem da će je neki prepoznati »Na Sušaku na Rečini tiha voda teče…«

I za kraj stižete li u lipnju, u Rijeku na proslavu 60. rođendana?

– Dolazim i radujem se, zahvalna sam Andreju Baši što me se sjetio i pozvao me, bit će mi to velika čast. Znam da vrijeme brzo prolazi i ne mogu vjerovati da je prošlo već šezdeset godina.

Zgodni doktor Saša Šalili smo se kako nam je lakše zato što među nama postoji liječnik koji nam se svima sviđao pa smo ga svi često zvali da nam da psihološku podršku. Riječ je o Saši Sabliću iz 4 M. Ksenija Urličić i Saša Sablić na druženju u kastavskoj loži