Diskografska kuća Intek Music objavila je novi album pijanista, orguljaša, tubista, skladatelja i aranžera Joea Kaplowitza, jednog od najaktivnijih glazbenika na hrvatskoj jazz sceni. Osim toga Kaplowitz svira i surađuje s mnogim drugim glazbenicima diljem regije. Rođen je u američkoj državi Massachusetts i godinama je djelovao u SAD-u. U Hrvatsku je doselio 2006. i u prvom razdoblju živio je i djelovao u Lovranu i Rijeci. Sa suprugom Lelom utemeljio je Lekap Quartet, a djeluje i kao suradnik raznih glazbenika. Primjerice, član je sastava Davor Križić Experiment s kojim je snimio 2014. objavljeni istoimeni album koji je osvojio tri nagrade Porin. Cijenjen je i na području klasične glazbe. Na primjer, od 2011. član je kvinteta klasične glazbe Simply Brass u kojem svira tubu i s kojim je nastupio na Juilliardu u New Yorku, 2013. na Sveučilištu u Quebecu, te je s njim 2015. bio na turneji u Kini. Višestruki je dobitnik nagrade Status za najboljeg instrumentalista te za najboljeg jazz pijanista, kao i tubista. Osim za vlastite, skladbe piše i za sve sastave u kojima svira.

Godine 2017. osvojio je nagradu Porin za najbolju jazz skladbu pod naslovom »Donna Lee is Pissed Off« s albuma prvijenca »Eat it, it’s still good« sastava 4in3+1. Godine 2019. objavio je svoj prvi studijski album »Organic Intelligence« s vlastim kompozicijama za koje potpisuje i aranžmane. Za taj je album nagrađen Porinom za najbolju izvedbu i za najbolji album jazz glazbe. Ostvario je i suradnju s Jazz orkestrom HRT-a na albumu »With Every Breath« za koji je pisao i aranžmane. Na njemu je solist zajedno sa svojom suprugom Lelom Kaplowitz, renomiranom hrvatskom jazz vokalisticom i autoricom. Od 2014. Kaplowitz je redovni član Jazz orkestra HRT-a za koji piše skladbe i aranžmane. Kao član ovog orkestra surađivao je s uglednim imenima svjetske glazbene scene kao što su Boris Kozlov, Alex Sipiagin, Ernie Watts, Lasse Lindgren, Doug Richards, Rex Richardson, Burt Van Leer, Terrell Stafford, Lars Moller, Ed Neumeister, Michael Abene, Stjepko Gut i mnogi drugi. Joe se bavi i edukativnim radom. U proljeće 2020. započeo je provoditi program »Mala škola jazza« u sklopu kojeg podučava teoretske i praktične aspekte jazz glazbe.

Između ostalog, ovaj je album za njega važan jer je to njegov prvi u potpunosti intrumentalni album i jer su u centru pažnje upravo klavijature kojima je posvetio najveći dio svoje glazbene karijere. Iako je i sam klavirist/klavijaturist, zanimljivo je da je odlučio snimiti album u suradnji s klaviristima/klavijaturistima koji često nastupaju sa samostalnim projektima ili kao prateći glazbenici drugim izvođačima, a vrlo rijetko imaju priliku surađivati i svirati zajedno. Tako je u ovom jedinstvenom projektu, uz bubnjara Janka Novoselića koji svira u nekoliko izvedbi, ostvario suradnje sa sedmoricom uglednih glazbenika. Svaki od njih svirao je neko od glazbala s klavijaturom: Matija Dedić, Zvjezdan Ružić i Hrvoje Galler svirali su klavir, Viktor Lipić orgulje i klavir, Zlatan Došlić harmoniku, a Toni Starešinić i Kristian Terzić sintisajzere. Utjecalo je to na raznolikost u pogledu zvuka i stilskog određenja pojedinih izvedbi, iako to nije bila primarna Kaplowitzeva zamisao.

»Htio sam na neki način stvoriti ‘bratstvo’ među hrvatskim klaviristima jer je rijetkost da svi zajedno sviramo i surađujemo«, objašnjava. »Birao sam glazbenike s kojima sam u prošlosti surađivao i čiji rad iznimno cijenim. Smatram da su upravo oni najbolje odgovarali senzibilitetu moje glazbe.«

Sofisticirani stilovi

Uz njih, Kaplowitz u izvedbama svira klavir, orgulje i Fender Rhodes klavir, ali i bas gitaru. Sjajan je klavirist, što je dokazao u nebrojenim situacijama. S tim se glazbalom prvi put susreo u vrtiću kad je imao četiri godine. Kasnije, oko šeste godine života, roditelji su ga upisali na klavir. »Uvijek me privlačio i često bih sjedio za klavirom, ne znam zašto«, rekao je. »Klavir ima jako dugu i zanimljivu povijest i iskoristiv je u svim stilovim glazbe. Ako sviraš klavir, moraš biti upoznat s klasičnom glazbom, a to je najvažnije.«

No pokazao je da obožava i orgulje. Primjerice, svoj prethodni album, »Organic Intelligence« (Aquarius Records, 2019.), što ga je snimio uz Jazz orkestar HRT-a kojeg je stalni član, posvetio je upravo tom glazbalu. U svim izvedbama koje je uvrstio na to izdanje svira isključivo orgulje. »Sviram Hammond električne orgulje, a ne crkvene orgulje«, objašnjava. »Hammond orgulje proizvode zvuk na jedinstven način i zbog toga sam se zaljubio u taj instrument. Jazz oruglje svoje korijene vuku iz gospela i bluesa, kao i ostatak jazz glazbe. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, R&B i jazz orguljska glazba zvučale su ponekad vrlo slično te su bile dvije vrlo povezane grane u tadašnjoj popularnoj glazbi. U kontekstu jazza sviranje orgulja otvara mi neprocjenjive mogućnosti. Naime svirač ima ulogu i basista i klavirista. Također, moguće je postići ogroman zvuk, skoro kao big bend, sa samo dva ili tri suradnika.«

Joe Kaplowitz je autor svih skladbi koje je ostvario za ovaj album. Za svakog od spomenutih suradnika odlučio je napisati jednu. Zato ih je pisao razmišljajući upravo o tim glazbenicima, o njihovim glazbenim afinitetima i ukusu. To je razlog što su skladbe stilski raznovrsne. »Pisao sam ovu glazbu na različitim mjestima i u vrlo različitim okolnostima, ponekad i u autu«, tvrdi. »Trebalo mi je oko godinu dana da budem zadovoljan sa svim skladbama. Temeljene su na tri glavna stila: jazz fusionu, progresivnom rocku i klasičnoj glazbi. Već dugo sam želio objaviti ovakav album jer uživam u tim stilovima. Jednako su mi važni sastavi i glazbenici kao što su Focus, Jethro Tull, Jimi Hendrix, Jefferson Airplane, Emerson, Lake & Palmer, ali i Miles Davis i naravno Thelonious Monk, kao i Johann Sebastian Bach i Bela Bartok. Također, klavijature su vrlo bitne u sva tri stila koja sam koristio te sam zbog toga imao velik spektar mogućnosti. Ovi su stilovi vrlo sofisticirani, melodijski i harmonijski, ali i ritmički te imaju duboke korijene u bluesu, a klasičnu glazbu uvijek sam volio slušati i proučavati.«

Jazz je u svakoj dnevnoj stvari, cijeli dan i noć / Foto DAVOR HRVOJ

Boje i teksture

Odabirom ovih stilova Kaplowitz jasno pokazuje koji je i kakav njegov glazbeni ukus. Stekao ga je kroz slušanje ploča, odlazeći na koncerte, surađujući s glazbenicima… On je, prije svega, određen američkom glazbom. Naime u SAD-u je rođen, odrastao, školovao se i započeo glazbenu karijeru. Kao sedmogodišnjak počeo je svirati blues, a profesionalno se počeo baviti glazbom već s petnaest godina. Tijekom karijere svirao je s uglednim blues i jazz glazbenicima kao što su Eddie Daniels, James Moody, David »Fathead« Newman, Greg Bandy, Koko Taylor, Lucky Peterson, Abraham Burton, Wess Andreson, Wycliff Gordan, Mark Rapp i mnogi drugi. Osim toga predvodio je sastave s kojima je nastupao u Bijeloj kući te u mnogim kultnim klubovima: Blues Alley, The Knitting Factory i The House of Blues. Tijekom boravka u New Yorku između 2002. i 2004. utemeljio je Joe Kap Organ Trio s kojim je objavio album »Street Noise«. Sve to utjecalo je na njegov glazbeni ukus. Naravno, u svemu tome važno mjesto zauzima blues. »U mojem je srcu uvijek blues«, tvrdi Kaplowitz. »Ja sam blues, sto posto. Blues sviram na klaviru, orguljama, tubi… U svim situacijama ja sviram blues. To je to! Jazz je, pak, u životu! Jazz je u svakoj dnevnoj stvari, cijeli dan i noć. Mislim, uvijek improviziramo. No nije samo to. Duke Ellington je najbolje odgovorio na ovo pitanje. Rekao je: ‘Postoje samo dvije vrste glazbe – dobra i loša.’ Kvalitetna i zanimljiva glazba može se pronaći u svim žanrovima i stilovima. Imao sam sreću što se u mojoj kući, dok sam odrastao, puno slušala glazba i putem radija i putem gramofona. U mladosti sam imao prilike slušati sjajne muzičare poput Raya Charlesa, Wyntona Marsalisa i Simfonijskog orkestra u Washington D.C. Ovo su bili neki od najznačajnijih koncerata koje sam doživio kao mali, ali slušao sam i bezbroj drugih glazbenika koji su jednako važni za razvoj mog glazbenog stila i ukusa.«

Jedinstveni projekt

Za snimanje albuma odlučio je koristiti retro opremu što se odrazilo na zvuk glazbe. Naime, osim što je producent albuma, snimio ga je, miksao i masterirao analognom tehnikom u vlastitom Studiju 21, koristeći analogne konzole za miks iz 1980-ih, a snimao je na 4-kanalni tape recorder iz 1968. kakav su u to vrijeme koristili za snimanje Neil Young, Jimi Hendrix, Rolling Stonesi i mnogi drugi glazbenici. Tek je u završnoj fazi produkcije snimku prebacio u digitalni format. »Cijeli album snimljen je pomoću analogne opreme, uključujući magnetofon«, objašnjava. »Preferiram zvuk koji može proizvesti ovakva oprema jer je mnogo bogatija u zvukovnim bojama i teksturama. U tehničkom smislu, visoke frekvencije su nježnije i bogatije, a duboke frekvencije toplije i oblije. Bio sam iznimno zadovoljan sa zvukom činela. Na koncu, zvučna je kvaliteta ipak manje bitna od kvalitete muzičara i same glazbe.«