Foto Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL
povezane vijesti
Legendarni jugoslavenski i srpski roker, frontmen grupe Riblja čorba, pjesnik čiji uglazbljeni stihovi (gotovo) nikoga tko voli poeziju na prostorima nekada zajedničke države nisu ostavljali ravnodušnim, preminuo je 4. rujna, ove 2024. godine, nakon teške, kronične bolesti pluća u Ljubljani, u koju se iz Beograda preselio 2016. nakon što se zaljubio u Dubravku, 30-ak godina mlađu atraktivnu Slovenku s kojom se ubrzo potom i oženio.
To mu je bio treći brak; s prvom suprugom Draganom, gimnazijskom ljubavi, s kojom je imao sina jedinca Borisa, razveo se 2007. (a ona je nakon toga ispivši šaku antidepresiva tragično skončala samoubojstvom), da bi nakon dvije godine ozakonio svoju vezu s Aleksandrom koju je upoznao tijekom turneje po SAD-u, ali i ovaj je brak brzo završio, nakon četiri godine sporazumno su se rastali.
Samu činjenicu kako »život režira prave drame«, Bora Đorđević je osjetio na vlastitoj koži: posljednjih desetak godina živio je u Sloveniji, »zemlji bečkih konjušara«, kako se svojedobno, nakon raspada Jugoslavije, ružno rugao Slovencima, što je samo jedan u nizu paradoksa koji se vežu uz njegovu kontroverznu ličnost i mučno paradiranje radikalnim srpskim nacionalizmom, od kojeg se kasnije, istina suzdržano, distancirao (ali nikada i do kraja izliječio); usprkos svemu smogao je snage i građanske odgovornosti priznati svoj grijeh, iskreno se ispričati građanima Dežele za izrečene uvrede koje su mu oni bez suvišnih pitanja ili javnog propitivanja oprostili (ne i zaboravili), čime su se samo potvrdili kao zrela zajednica i ozbiljna demokracija.
Kompozitor i pjesnik
Nesumnjivo, kao javna osoba, u svojim političkim stavovima i istupima, kao i homofobnim izjavama, vrijeđajući aktiviste civilnog društva i neovisne novinare (etiketirao ih je »izdajničkom stokom«) koji su ga prozivali zarad nacionalističkih provokacija i ispada i upozoravali na njegovu ovisnost o alkoholu i kocki, Bora je često znao biti krajnje problematičan, i kako kaže jedna njegova pjesma, »ostati đubre do kraja«, ali kao kompozitor i pjesnik, iza sebe u nasljeđe je ostavio niz, pregršt briljantnih, antologijskih skladbi i pjesama koje su prirasle srcu svakom iskrenom ljubitelju »rock and roll umjetnosti« i u tom pogledu teško da se s njim itko mogao mjeriti na čitavom prostoru bivše Jugoslavije.
Ili, kako je to komentirao vođa Yu grupe Dragan Dragi Jelić: »Bora Đorđević i Riblja čorba ostavili su muzikom i tekstovima neizbrisiv trag i ne vjerujem da će bilo tko od muzičara na ovim prostorima uspjeti to da dosegne.« Srpski književnik Marko Vidojković, danas jedan od najžešćih kritičara režima Aleksandra Vučića i njegove redizajnirane opsesije »srpskim svetom«, lucidno je primijetio: svi oni koji su voljeli Boru Đorđevića, a potom razočarani njegovim koketiranjem četništvom (2012. dobio je titulu vojvode) i radikalnim nacionalizmom (po)mislili da ih je izdao, nisu shvatili tragični paradoks njegova ljudskog i umjetničkog habitusa, on je zapravo izdao samoga sebe; u godinama krvavog jugoslavenskog raspleta, kako je to precizno detektirao vrsni novinar beogradskog tjednika Vreme i publicist Teofil Pančić, jasno je odabrao stranu i đavo je došao po svoje.
Svoj glas nije samo darovao gorima od sebe, već »gorima od najgorih i to je bilo njegovo prokletstvo« i tu isprike nema, nije mu se to »omaklo slučajno i uzgred«. Iako je njegov glas bio samo jedan od mnogih u velikom i raspjevanom nacionalističkom zboru, upravo stoga što je to bio glas buntovnog i neprilagođenog Bore Čorbe (kako su ga na početku karijere »krstili« mediji i fanovi), snažno je odjeknuo i sa svim svojim sramotnim konotacijama daleko se čuo i dopirao.
A, to se uz niz uvreda na račun »Šiptara«, Hrvata i »drugosrbijanskih izroda«, ili tragikomičnog dueta s Oliverom Mandićem o Vukovaru, te pojavljivanja u javnosti i medijima uz kapetana Dragana, Arkana i slične opskurne likove i ratne zločince, teško (o)prašta. I kada se uobičajeno frazira: o mrtvima sve najbolje, tu besmislenu banalnost naprosto treba ignorirati: o svakom treba govoriti ono što je zaslužio, ali jednako tako onda treba svakome priznati i ono u čemu je (ako je) bio dobar, a Bora Đorđević je bez ikakve sumnje bio najbolji, neprikosnoven, do kraja, gotovo do savršenstva suveren u svojim pjesmama i kompozicijama, kojima je ušao u legendu i tu će usprkos svemu i svima (»anđelima i demonima«) zauvijek i ostati. Barem nama koji smo ga kroz sve ove silne godine nosili u svom, da se poslužim inteligentnim Pančićevim frazemom »vlastitom neodbacivom prtljagu mladosti«, iz njegova »oproštajnog« teksta s Borom Đorđevićem.
Domanović naših dana
Tko je bio Bora Đorđević, dirljivim je riječima pokušao opisati i priopćiti crnogorski »trubadur« Rambo Amadeus, danas jedan od vodećih glazbenika naše regionalne scene: »Boro, ja te pamtim kao nežnog i dobrog čoveka, a da si vrhunski pesnik to svi znaju. Nažalost, nikome nisi znao reći da kažeš ne, pa si tako svoj benigni kafanski nacionalni zanos trapavo preneo u javni prostor. Zgodno za zloupotrebu svih vrsta, nema šta.
Godinama posle toga nosio si taj nametnuti teret na svojim pesničkim plećima, ali onako dostojanstveno, ćutao si, bilo ti je ispod pojasa da se vadiš. Znam iz prve ruke da nisi bio u stanju ni mrava zgaziti, a kamoli da nekog mrziš.« I te svoje riječi odmah je ilustrirao primjerom kada je Bora, saznavši početkom rata u BiH, kako je JNA u Mostaru uhitila njihovog zajedničkog poznanika i menadžera, »bošnjačkog imena i prezimena«, promptno intervenirao i zahvaljujući samo svom ugledu i autoritetu spasio nedužnog čovjeka od daljnjeg maltretiranja kojem je bio izložen u tim dramatičnim vremenima, kada se na svim stranama (o)lako gubila glava.
Poznati srpski pisac Svetislav Basara u sličnom je tonu pokušao »ispratiti« Boru Čorbu napisavši (beogradski Kurir) kako nije sporno da je bio nacionalist, ali je usprkos svemu bio i svoj; međutim bez ogleda na evidentno plemenite nakane citiranih autora, nisam siguran koliko ove priče o »ljudima koji ne bi ni mrava zgazili« (o čemu je tako sugestivno pisala Slavenka Drakulić), a pokazalo se kakve su sve zločine u stanju u ratu počiniti, imaju smisla; više mi se čine lošim izgovorom. Ispod razine jednog Basare ili Ramba Amadeusa, nesumnjivo kvalitetnih umjetnika i ličnosti.
S ništa manje »zrna soli« treba uzeti i riječi bivšeg predsjednik SR Jugoslavije (i vlade Srbije) dr. Vojislava Koštunice, koji se nakon povlačenja s dužnosti gotovo i ne pojavljuje u javnosti (a za čijeg je mandata Đorđević jedno vrijeme bio član Glavnog odbora njegove Demokratske stranke Srbije/DSS i obnašao dužnost pomoćnika ministra kulture Dragana Kojadinovića), kada se 7. rujna neočekivano pojavio na sahrani u Čačku, i od velikog pjesnika s kojim je bio blizak prijatelj oprostio riječima: »Bio je marljiv kroničar i bespoštedni kritičar našeg vremena, Domanović naših dana.
Skoro da se povijest naših posljednjih pola vijeka može također čitati i katkad i bolje razumjeti kroz pjesničku riječ Bore Đorđevića.« Naravno, prigodne riječi sućuti uputio je i aktualni vrh srbijanskih vlasti na čelu s predsjednikom države Aleksandrom Vučićem (dodijelio mu je 2021. državno priznanje za umjetničke zasluge), ali ponudu vlasti (kada je već bilo izvjesno kako mu se bliži kraj) da ga sahrane u Aleji velikana na beogradskom groblju, Đorđević je odbio, želeći da ga pokopaju »tamo gdje su mu i korijeni«, odnosno u Čačku, gradu u kojem je rođen (1. studenoga 1952.) i kojem je u svojim pjesničkim imaginacijama da(va)o skoro mitski okvir i u koji se uvijek u mislima vraćao kao »prostoru sreće i mladalačke bezbrižnosti prožete ljubavima, ljepotom i radostima života«.
A, rodni grad, tako je barem na posljednjem ispraćaju obećao gradonačelnik Milun Todorović, jednu će od važnijih ulica imenovati po Bori Đorđeviću i tako mu se odužiti za sve što je svojim stvaralaštvom »(u)činio u čast i slavu zavičaja, ali i cele otadžbine«. Međutim, Bora Čorba je već za života tako upečatljivo obilježio svoj lik i djelo, da je ušao i u pjesme svojih kolega, od kojih neki spadaju u sam vrh ex-Yu, pa i šire glazbene scene; primjerice iz predratnog razdoblja opjevao ga je Arsen Dedić, portretiravši ga kao osobu koja je uvijek »antiprotivna« (da se poslužim riječima najduhovitijeg velikana jugoslavenske literature Branka Ćopića) i to u stihovima: »Teško je mom drugu/časnom Bori Čorbi/glava mu je na ramenima/a on bi htio da mu je u torbi.« Kultni zagrebački bend Prljavo kazalište za Đorđevića je našao mjesto u svom hitu »Zaustavite zemlju« u kojem kažu: »Jedni viču, hej slušaj Brenu/drugi viču hapsi Boru.«
Nešto se slično, koliko se sjećam, može pronaći i u stihovima velikog slovenskog kantautora Zorana Predina, a Momčilo Bajagić Bajaga (inače »našijenac« rođen u Bjelovaru), nedvojbeno jedan od najvećih skladatelja i tekstopisaca, ali i najpopularnijih muzičara i izvođača (frontmen grupe Instruktori) čitave »naše« regionalne glazbene scene, koji je praktički i započeo svoju uistinu fenomenalnu karijeru upravo u Borinoj Ribljoj čorbi, koja eto traje već 40 godina, na svečarskom koncertu u povodu ovog jubileja, u Beogradu, na Ušću, pred nekoliko desetaka tisuća ljudi, na vijest o kritičnom zdravstvenom stanju čovjeka s kojim je nekada bio blizak, a potom se zarad dijametralno suprotnih svjetonazora (i estetskih ukusa) u godinama nacionalističke histerije razišli, da bi ipak na koncu »normalizirali« odnose, napravio je gestu dostojnu svakog poštovanja: u čast legende rock scene zasvirao je poznati song »Kad hodaš« (skladao ga je prije 40-ak godina za Riblju čorbu), naglasivši da je posvećen »našem drugu Bori, koji se bori za život«. Prije i poslije ove skladbe Bajaga i njegova ekipa izveli su pjesme »Zmaj od Noćaja« i »Samo nam je ljubav potrebna«, kao svojevrsnu poruku kojom su »definirali« (s)misao Borina stvaralaštva.
Bajaga
Ali i Bajagina i Borina »poetika« imale su, usprkos razlikama, jednu prepoznatljivu sličnost: bili su glazbeno maestralno profilirani zvukovi života, a pjesnički, snažno, sažeto i savršeno jednostavno oslikani opisi naših najintimnijih osjećaja, riječi koje »udaraju u dušu« i čine nas, barem na trenutak boljim ljudima, ili barem boljim no što stvarno jesmo. Ta se ingeniozna simbioza najbolje pokazala u baladi »Dva dinara, druže« u kojoj je Bora autor teksta, a Bajaga kompozitor. Tu su se dvije karizmatične ikone postjugoslavenske scene dodirivale i nadopunjavale, pa ma koliko se na prvi pogled razlikovali, ili se činilo da se radi o dva nespojiva svijeta.
Možda je najbolje to ilustrirao sam Bajaga u razgovoru s uglednim beogradskim novinarom i piscem Brankom Rosićem: »Bora je bio moj prvi šef benda u karijeri i posle nekog vremena je provalio da imam talent za pisanje pesama. Učio sam od njega. Sačuvao sam neke sveske u koje sam zapisivao skice pesama, ali ne znam gde su njegovi blokčići koje je stalno nosio sa sobom i u koje je beležio. Video sam ih barem deset…bio je majstor za reči…Jednom smo posle koncerta Riblje čorbe u Skoplju, putovali vozom i to je trajalo i trajalo. I te noći smo Bora i ja celim putem pričali u rimama. Dok smo bili budni i dok nismo sve rime potrošili. Nije se moglo dalje, sve smo izrimovali. Bio je u tome majstor.«
Glazbenu karijeru Bora Đorđević je započeo još kao gimnazijalac u Čačku, gdje je osnovao svoj prvi sastav Hermelini, tako da je uživao veliku popularnost, posebice kod djevojaka iz svoje škole, a bio je poznat i kao veliki ljubitelj i znalac poezije, koju je u društvu s »neverovatnom lakoćom prosipao kao iz rukava« i tako osvajao i slamao srca svojih kolegica.
Ali, članovi grupe u želji da kupe kvalitetnije instrumente, do kojih su na koncu i došli, poslužili su se »nečasnim i neprimjerenim sredstvima«, kako se toga razdoblja prisjetio Prvoslav Savić, nekada član benda i Borin nerazdvojni prijatelj, a danas patolog u čačanskoj bolnici, i u gradu, u biti maloj sredini, budući da se radilo o djeci uglednih obitelji izbio je skandal. Borina majka bila je omiljena profesorica književnosti (od koje je i naslijedio dar za poeziju i umjetnost uopće), a otac jedan od vodećih ljudi u vojnom dijelu, tada velike i poznate jugoslavenske tvornice Sloboda. Bora i Prvoslav su cijeli teret odgovornosti preuzeli na sebe i za kaznu bili izbačeni iz gimnazije, a »osramoćena« obitelj Đorđević napustila je Čačak i preselila se u Beograd.
Otac ga je upisao u poznatu (po strogosti) V. beogradsku gimnaziju, gdje je Bora nastavio školovanje, da bi se na koncu ispostavilo kako je taj odlazak po kazni, bilo nešto najbolje što se Bori dogodilo. Naime, veliki je grad prigrlio Boru i on je u njemu mogao posvema i do kraja pokazati sav svoj raskošni talent, tako da je već 1972. osnovao sastav Zdravo; u čuvenom Ateljeu 212 sudjelovao je u izvođenju rock-opere »Isus Krist Superstar« (gdje su zapažene uloge imali Zlatko Pejaković, Azra Halilović i Zlatko Golubović), da bi sredinom 70-ih objavljivao pjesme i s grupama Hajduk Stanko i jataci i SOS, iz kojih je konačno sredinom kolovoza 1978. pod »ravnanjem« Bore Đorđevića bila formirana Riblja čorba, u kojoj su svirali Miša Aleksić, Rajko Kojić i bubnjar Vicko Milatović, a ubrzo im se kao drugi gitarist pridružio Momčilo Bajagić. Prije toga, Bora je upisao Pravni fakultet koji je nakon dvije godine napustio; potom je pokušao upisati glumu, a kako ga nisu primili, upisao je na FDU-u (Fakultet dramskih umetnosti) tzv. pozorišnu organizaciju, gdje je »dotjerao« do apsolventa, ali nikada nije diplomirao.
Đole i Bora
Na glazbenom planu jedno je vrijeme djelovao s grupom Suncokreti (zajedno s kasnije poznatom glumicom Goricom Popović) i s njima, nakon nekoliko singlova, objavio album »Moje bube« (1977.), a budući da su odbili snimiti njegovu pjesmu »Lutka s naslovne strane« (kasnije veliki hit), on ih je napustio i nekoliko je mjeseci svirao s Ranim mrazom, grupom kojoj je ton davao Đorđe Balašević. Ali, ubrzo je postalo jasno kako dvije tako različite, snažne i samosvojne autorske ličnosti, posvema suprotnih »estetika i poetika«, kao što su bile Đole i Bora, neće nikako moći zajedno, posebice ne na duže staze.
Za Borin su ukus Balaševićevi songovi bili »premekani i sladunjavi«, dok su za »panonskog mornara« Čorbine pjesme bile na rubu političke i socijalne provokacije s čijim se porukama nije slagao. To se najbolje potvrdilo uoči, tijekom i poslije raspada Jugoslavije; dok je Balašević dizao svoj glas protiv nacionalističkog ludila, poručujući »Odjebi JNA« ili »Sarajevo će biti, sve drugo će proći« (kako je to briljantno poentirao Zoran Strika u tekstu »Bora i drugovi«), pa su ga u vlastitoj zemlji optuživali kao »izdajnika i autonomaša«, dotle je, po riječima istog, gore citiranog autora, »Bora sve češće nosio maskirne, modne komade i s Bajom Malim Knindžom pjevao ‘Stiže vojvoda’, a s kninskim Minđušarima pjesmuljkom ‘Ej, moj druže zagrebački’«, bezobrazno, prostački odgovarao na stihove Jure Stublića s njegove antiratne poeme »E, moj druže beogradski«, da bi se nakon svega, na vijest o Borinoj smrti, prozvani zagrebački kantautor gospodski, biranim riječima, oprostio od pjesnika čije je stihove visoko cijenio, iako je, po njegovom mišljenju, kao čovjek u tim »vunenim vremenima« zakazao. A, čini se kako je i Đorđević toga bio svjestan, jer o sebi samom je ironično pjevao: »Kada od dva zla bira(m), uvek veće izabere(m)«.
»Pogledaj dom svoj, anđele«
Kad se pojavila Riblja čorba, Jugoslavijom je haralo Bijelo dugme (s kojim je kasnije Đorđević i surađivao), u Zagrebu je dominirao Parni valjak, a u Ljubljani Buldožer, ali odmah, već prvim singlom, sastav Bore Čorbe (s ranije spominjanom pjesmom »Lutka s naslovne strane«), prezentiranim 22. prosinca 1978., privukao je pozornost poklonika rocka: ploča je bila prodana u tiraži od preko 60 tisuća komada, a s prvim, debitantskim albumom »Kost u grlu« (1979.) Đorđević je jasno zacrtao vlastite žanrovske odrednice (»koktel balada i žestine«) koje je vremenom samo razvijao, dorađivao i usavršavao. Zatim su uslijedili albumi »Pokvarena mašta i prljave strasti« i »Mrtva priroda« (oba iz 1981.), koji se uz album »Istina« (1985.), na kojem se nalazi možda Borino najbolje ostvarenje »Pogledaj dom svoj, anđele«, ali i hard rock klasici poput »Ajde beži«, »Alo«, te svojevrsna socijalna himna »Hleba i igara«, koji se drže za klasiku jugo-rocka, remek-djela Borina uistinu grandiozna opusa. Uz napomenu kako je s albuma morala otpasti politički intonirana pjesma »Snaga opozicije«.
Album »Buvlja pijaca« (1982.) kao da je bio mali predah, ali i uvod u žešći društveni angažman; tu se ističe song »Kad ti se na glavu sruši čitav svet«, odnosno cijeli je album na neki način soundtrack filmskog hita »Tesna koža« i imao je »socijalni doseg ograničenog karaktera«. Ali, Zoran Strika drži kako je socijalna, protestna balada »Pogledaj dom svoj, anđele« puštena u javni prostor »u pravi trenutak«; diljem Jugoslavije mnogi, posebice mladi, osjećali su se napušteno, izdano, vladale su nestašice, svuda oko sebe vidjeli su nepravdu i ta je »pjesma postala nekom vrste himne, molitve potlačenih«, izraz bunta protiv takvog stanja.
Pjesma je postala univerzalnom protestnom porukom diljem bivše države, a ne samo »pozivnica za događanje naroda i antibirokratsku revoluciju u Srbiji«, na što se, po mišljenju Branka Rosića, danas pokušava svesti; ona je »konsenzualno« postigla opću, društvenu prihvatljivost i dominirala je u masovnim, beogradskim demonstracijama protiv Miloševića i njegova despotska režima devedesetih godina minulog stoljeća i do danas je ostala aktualna, što se može prepoznati i u najnovijim nemirima na srbijanskoj političkoj i društvenoj sceni, u okviru tzv. antilitijumskih prosvjeda.
Nikola Čuturilo Čutura, novi član Riblje čorbe (nakon odlaska Bajage i Kojića iz benda), slikovito je opisao kako su od samog nastanka pjesme »Pogledaj dom svoj, anđele« zapravo bili svjesni kako ona nije »svakodnevna«, dobro ugođena fraza, jer je odmah na čitav sastav djelovala »kao da je već postojala vjekovima, a samo se najednom stvorio ključ za nju«. »Nismo pretpostavljali kakav će život ova stvar imati, ali smo znali da je velika pjesma«.
Otvorene političke poruke
Zapravo, politika je praktički od samih početaka Borinog glazbenog angažmana imala važnu ulogu u njegovom stvaralaštvu; posebice od pojave albuma »Mrtva priroda«, koji je već u prvoj tiraži prodan u više od 200 tisuća primjeraka. Na albumu »Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju« (1984.), u izdanju zagrebačke diskografske kuće Jugoton, koji je zbog provokativnih stihova proglašen »šundom«, prije svega zahvaljujući songu s naslovnice, ali i pjesmi »Ravnodušan prema plaču«, Đorđević je već »učvrstio« svoj disidentski status, posebice su ga u tada vladajućim socstrukturama prozivali zbog stihova o »grčkim švercerima i arapskim studentima«, iz pjesme »Besni psi«, a to je bilo i vrijeme kada se grupa počela osipati i kada se činilo kako će se »samoraspustiti«.
Međutim, dolaskom već spomenutog kompozitora i gitarista Čuturila i Džindžer Božinovića, Riblja čorba je dobila novi zamah, što se vidjelo i na albumu »Osmi nervni slom« (1986.), na kojem se nalaze hitovi »Nemoj da ideš mojom ulicom« i »Amsterdam«. Albumi »Ujed za dušu« (1987.) i »Priča o ljubavi obično ugnjavi« (1988.), posebice »stvar« s potonjeg »Celu noć te sanjam«, jesu odraz Borine ljubavne poezije i osobnih životnih padova, ali jednako su tako, kako se slažu brojni znalci njegova stvaralaštva, i »proročki zapisi pred skori raspad stare države«.
»Koza nostra« je bio posljednji »jugoslavenski« album grupe (1990.) i nesporno sam po sebi bio je otvorena politička provokacija bivšeg sustava, gdje se, po mišljenju partijskih struktura, otvoreno »vređalo radničku klasu«, »diralo« u Tita (»Tito je vaš«) i druge do tada u socijalističkom sustavu »nedodirljive« stvari, u čemu su prednjačile pjesme »Al Kapone« i »Žikica Jovanović Španac«. Ali i prije toga svoj glas protiv Borinih stihova su dizali razni partijski sekretari i »stari borci«, članovi SUBNOR-a (primjerice iz Skoplja), nezadovoljni i ogorčeni njegovim stihovima »za ideale ginu budale« i »kreteni dižu bune i ginu«, u pjesmi »Na zapadu ništa novo«, odnosno »popij svoje sedative« u »uspavanki« naslovljenoj »Mirno spavaj«.
Otvorene političke poruke, kojima je i sam dao doprinos demontaži komunističkog sustava, odašiljane su i u songovima »Ja ću da pevam«, »Tu nema Boga, nema pravde«, »Član mafije« itd. Iz tog razdoblja, tj. s prijeloma 80-ih na 90-te godine minulog stoljeća, Bora je napisao sijaset i danas iznimno popularnih, što ljubavnih, a što angažiranih songova, duhovitih i(li) potresnih glazbenih »priča«, sve velikih hitova, od kojih bih izdvojio: »Ostani đubre do kraja«, »Nemoj srećo, nemoj danas«, »Volim, volim žene«, »Dobro jutro«, »Neću da ispadnem životinja«, »Avionu slomiću ti krila«, »Prokleto sam«, »Sutra me probudi«, »Kad padne noć«, »Da to sam ja«, »Kad sam bio mlad« itd.
Početkom rata (1992.) objavio je album »Labudova pesma«, po njegovom mišljenju nedovoljno valoriziran i od kritike i od publike, čemu su, tvrdio je, uzrok bile »nepravedne« sankcije koje je svijet uveo Srbiji kao glavnom inspiratoru i akteru krvavog rasapa Jugoslavije, a koje su uistinu dramatično, pogubno djelovale na strmoglavi pad (u siromaštvo) životnog standarda građana. Iako je u početku podržavao velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića, oslonjenu na priču o »očuvanju Jugoslavije«, brzo ga se »odrekao« i priključio šarolikoj i raznorodnoj nacionalističkoj struji koja je kroz četnički pokret tražila ostvarenje Velike Srbije.
Tijekom velikih antirežimskih demonstracija u Beogradu 1996. izdao je (u Banjoj Luci) samostalni album »Njihovi dani«, na kojem je žestoko kritizirao svemoćnog »vožda« Slobodana Miloševića i njegovu osvetoljubivu ženu, u to doba »gospodaricu života i smrti u Srbiji«, dr. Mirjanu Marković, čelnicu JUL-a (Jugoslovenska levica) »rezervne«, koalicijske partije tada vladajuće Socijalističke partije Srbije (SPS), kojom je »čvrstom rukom« upravljao njezin suprug.
Na spomenutom albumu (na kojem se nalazi i pjesma »Decu ti neću oprostiti« napisana 1992.), Đorđević je M. Marković »posvetio« podrugljivo-kritičku pjesmu »Baba Jula«, što je toliko razbjesnilo Slobinu suprugu da je navodno od tajnih službi zahtijevala fizičku likvidaciju Bore Čorbe, o čemu je uostalom i sam kasnije često pričao, objašnjavajući kako je, kao »meta za odstrel« samo spletom okolnosti sačuvao živu glavu. Da ova Borina priča nije puka fikcija, dokaz su brojne eliminacije novinara, primjerice Slavka Ćuruvije, političara Ivana Stambolića i drugih koji su »stali na žulj« diktatorskom bračnom paru.
Zbirke poezije
Od 90-ih godina, pa sve do 2019. godine kada je izdao svoj posljednji album »Da tebe nije«, Đorđević je objavio još petnaestak albuma, između inih: »Nojeva barka« (2009.), »Pišanje uz vetar« (2001.), trilogiju »Nevinost bez zaštite«, »Devičanska ostrva«, »Ambasadori loše volje« (2005./6.) itd., ali po općem sudu, osim nekoliko iznimaka, radilo se uglavnom o pjesmama i glazbi »sve lošijih stihova i banalnih rima«; dok je album radnog naslova »Danse Macabre« snimljen, ali do danas nije objavljen. Kao član Udruženja srpskih književnika, Đorđević je objavio i nekoliko zbirki poezije (»Ravnodušan prema plaču« i »Hej Sloveni«), dok su pjesme tiskane u knjizi »Šta je pesnik hteo da kaže« (2011.) imale »autobiografsku proznu osnovu«, a posebice se ponosio činjenicom da se Riblja čorba našla u udžbenicima povijesti i glazbenog odgoja za osnovne i srednje škole.
Osim toga, Čorbine dječje pjesme uvrštene su u popis lektire za niže razrede osnovne škole. RTS je u režiji i po scenariju Slobodana Simojlovića arhivirao četiri emisije u kojima je autor pratio stvaralački razvoj i djelo(vanje) Bore Đorđevića od 1972. godine pa sve do naših dana. Međutim, Đorđević, koji je samostalno kao autor, ali i s Ribljom čorbom osvojio niz domaćih i regionalnih glazbenih i pjesničkih nagrada i priznanja, pisao je tekstove i za druge, poznate izvođače: Mikija Jevremovića, Biseru Veletanlić, Maju Odžaklijevsku, Legende, Generaciju 5 (hit »Dolazim za pet minuta«), a za Zdravka Čolića (na glazbu Kornelija Kovača) napisao je »Produži dalje« koja je vremenom prerasla u pravi evergreen, ali i druge poznate songove poput »Mjerkam te mjerkam«, »Loš glas« ili »Ne mogu biti tvoj«. Malo je poznato kako je pod imenom prve supruge skladao i narodnjačke hitove »Vodeničarova kći« u interpretaciji Predraga Živkovića Tozovca, »Nek me ne zaborave devojke s Morave« ili »Stani malo kafanski sviraču«, za koju brojni misle da je izvorno narodna, a pisao je i tekstove za folk zvijezde poput Cece Ražnatović (»Šta još možeš da mi daš«) i Nade Topčagić (»Evo mog bekrije«).
Pjesnik Beograda
Ipak, nema sumnje, Đorđević je prije i iznad svega bio rasni pjesnik Beograda, s gotovo nepogrešivim osjećajem za urbani ritam, u kojem su dominirale male gradske kavane, posebice one na potezu oko Tašmajdana do Palilule. I sam je imao dvije omiljene (»Poslednja šansa« i »Kod Toze Grka«, uključujući i kladionicu »Lavovi!«), gdje je svojedobno, u jeku prozivanja zbog sklonosti alkoholu, s lokalnim »cugerima« iz čiste zezancije osnovao fiktivnu Partiju običnih pijanaca.
Ostali su upečatljivi opisi noćnog velegrada (»Zvezda potkrovlja i suterena«) u kojima je pjevao taksistima i taksijima, dragstorima, prostitutkama (»Ona je servis za umornu dušu«), a istodobno i o životnim brodolomima, pravim i još češće pogrešnim ljubavima, »društvenim defektima«; iskreno, moderno, neopterećen stereotipima, pokazivao je kako se trpi, gubi, ali i kako se uzvraćaju udarci, iako se vode unaprijed izgubljene bitke. I to je bio razlog zašto su pripadnici različitih generacija, tako masovno i rado »slušali njegov glas i vjerovali njegovim stihovima«.
Nakon 90-ih Đorđević više nije nastupao u Hrvatskoj, naprosto nakon svega nije bio poželjan; iako ga nitko nije zvao »u goste«, poručivao je »blesirajući« se u svom infantilnom stilu kako će doći tek onda ako ga nadležne vlasti pozovu, tako da su brojni fanovi iz RH koji su ga željeli čuti uživo, posjećivali njegove koncerte u regiji, koji su, pretvarajući se u prave glazbene recitale maksimalno punili stadione ili dvorane, ma gdje da su se održavali.
Ipak, nedavno (2022.), zahvaljujući Croatia recordsu, odnosno Siniši Škarici, najvećem znalcu povijesti »zabavne« (dakako i šire) glazbene scene u nas, ali i u regiji, s grupom suradnika (re)izdao je i tekstom popratio vinil ploču Riblje čorbe iz 1984. (»tiskane« u Zagrebu) »Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju« i tako »prekinuo hrvatsku šutnju o Bori Čorbi«, kako je to u svom tekstu zgodno napisao Željko Luketić, pozivajući se na Škaričine riječi kako »Boru treba gledati u puno izoštrenijem kontekstu nego do sada…(jer) je cijeli svoj rockerski i poetski život hodao po tankoj liniji dopuštenog i nedopuštenog«. I stoga bi možda bilo najprikladnije tekst završiti riječima naše poznate književnice Vedrane Rudan:
»Borine pjesme su za mene uvijek bile više od muzike. Utjeha, pomoć da pogledam istini u oči…Toplina, očaj, glas gubitnika koji hrapavim glasom meni gubitnici i očajnici priča moju priču…« I pritom ga, s onu stranu oprosta ili osude, pokušamo razumjeti u ime one iskrenosti i ljubavi koje je unosio u pjesme svoje i naše mladosti, dok još rata nije bilo i činilo se nemogućim da će ga ikada više na ovim prostorima i biti.