Doista je prekrasno bilo vidjeti do posljednjeg mjesta ispunjeno gledalište na trsatskoj Gradini u kojem se tražila i stolica više. Zapravo je šteta što izvorni graditelji naše kamene ljepotice na Trsatu nisu više promišljali o nekom boljem rješenju koje bi omogućilo pravilniji raspored i veći broj gledatelja na kulturnim događajima u današnje vrijeme. Naravno da to nije bilo za očekivati pa nam sada ostaje jedino tugovati, a tuga je sigurno i najvažniji osjećaj koji se provlači kroz stihove i glazbu vrste koju nazivamo fado.

Etnomuzikološka istraživanja pokušavaju otkriti porijeklo ovog svjetski poznatog glazbenog izričaja, ali uspjeli su doći tek do početka 19. stoljeća u kojem se, najčešće usmenom predajom, razvija fado.

Najvažniji gradovi su Coimbra (povezanost sa sveučilištem u kojem su studirati smjeli samo muškarci) i Lisabon čija je inačica fada mnogo poznatija i zastupljenija na koncertnim pozornicama dana. Pogled prema Kvarnerskim otocima s trsatske Gradine u prohladnoj i povjetarcem okupanoj ljetnoj večeri neodoljivo je podsjećao na pogled s, primjerice, rta Cabo da Roca na kojem je, doduše, povjetarac ipak nešto jači, a svjetlost koja obasjava pučinu s velikog svjetionika odlazi u – ništa! Ne začuđuje, stoga, činjenica da su portugalske žene čeznutljivo gledale prema toj pučini u očekivanju povratka svojih dragih moreplovaca i pjevale, a kako se mnogi i nisu vratili (od tuda i poznata ženska pokrivala za glavu) teme su morale govoriti o sveprisutnoj ljubavi, ali i o čežnji, tuzi, samoći, vjetru, srcu ili moru. Na sličan način i hrvatski je folklorni izričaj obuhvatio ovu tematiku pa se može zaključiti da u našem narodu postoji potencijal za intimno razumijevanje portugalskog fada.

Navedeno se jasno moglo osjetiti na koncertu Jelene Radan koja je u svom gotovo 90-minutnom programu od publike izmamila simpatije ali i suosjećanje. No, da bi se ostvarilo suosjećanje prvo je potrebno inicijalno osjećanje i to onoga tko je glavni protagonist. Jelena Radan nedvojbeno je, potpuno jasno, jedna od najvažnijih hrvatskih izvođačica fada, a može se slobodno reći i najvažnija.

Zapravo, s obzirom na ono što je prikazano na koncertu Radan je u našim okvirima postala simbol fada, što je velika pohvala, ali i problem ukoliko se ikada bude željela isključivo povezivati ili izvoditi neki drugi glazbeni žanr. Prije svega, od samog početka koncerta jasno je da je fado (sudbina) nešto što je njoj toliko imanentno, nešto o čemu toliko zna i što živi izvan uskog kruga teksta i nota. Da je Radan uspjela proniknuti u najsitnije detalje i filigranski izraditi repertoar kojeg, osim glasom, prenosi i životnim objašnjenjima između skladbi, jasno je u potpunosti. Osim toga, pojava na pozornici odaje da Radan ne samo da razumije, nego da jest fado. Upravo danas kada nam se emotivne baterije prazne, ali i kada generalni kapacitet tih baterija onemogućava široku lepezu emotivnih stanja, potrebni su ovakvi umjetnici i ovakvi koncerti koji su smirujući, edukativni, umjetnički kvalitetni i jednostavno prekrasni jer nema ljepše umjetnosti od one u kojoj se umjetnik daje potpuno i bez prenemaganja ili suzdržavanja. Bilo kakvo traženje negativnih detalja tada prestaje biti kritika, a postaje nepotrebno sitničarenje.

Svega navedenog možda ne bi bilo, ili bi bilo manje, da se uz Radan na pozornici nije našao i portugalski gitarist Pedro Abreu. Osim kao pratnja, Abreu je u jednoj solističkoj točki pokazao svu raskoš poznavanja svoga glazbala. Aranžerski vješto, suptilno i nenametljivo pratio je Radan, ali i dopuštao njezine interpretativne slobode. Skladbe poput „Barco negro“, „Medo“ (Strah), „Fado Meu“ (Moj fado), „Abandono“ (Ostavljeni), „Chuve“ (Kiša) ili „Maria Lisboa“ nizale su se kao jedna zaokružena priča.

Međutim, ovaj koncert očito je samo djelomično trebao predstaviti fado, a drugim dijelom trebao je promovirati skladbe s albuma „Voyage“ koji sadržava ukupno 14 pjesama. Stilski i karakterno drugačiji, ali uvijek autorski, ovaj glazbeni izričaj lijepo se uklopio u cijelu priču. Radan je, za ove izvedbe, na pozornicu pozvala Mateja Miloševa na violončelu i Viktora Lipića na klavijaturama, a skladbe koje su izvedene bile su „Sjeti me se ljube“, „Voljet ću te sutra“, „The Device“, ali i „Kad nas ne bude“. Potonja se lijepo nadovezala s fadom, kao i sve druge, s obzirom da im je tematika vrlo slična.

Kraj koncerta bio je rezerviran za svojevrsnu himnu „Tudo Isto É Fado“ (Sve je ovo fado), a Radan je oduševljenoj publici za kraj podarila i jedan akustični dodatak. Festival „Ljeto na Gradini“ opet je izborom koncerata pogodio u sridu, a takvih je srida moguće pronaći još i više u najavama budućih koncerata tijekom srpnja i kolovoza.