Nakon što je jučer ujutro otvoren nastupom Filip Flego Quarteta, program Jazz Time festivala nastavljen je sinoć na Trsatskoj gradini uz Aldo Fosko Collective i Ramba Amadeusa.

Večer je otpočela laganim uvodom uz kolektiv koji se okupio prošle godine, a koji njeguje moderan jazz zvuk s čestim slobodnim improvizacijama. Premijerno su predstavili svoj debitantski album “This One Time” koji na vrlo zanimljiv način kombinira bas klarinet, električni klavir, bariton hornu i klasičnu gitaru. Doista je impresivna bila improvizacija vokalistice Albe Nachinovich, a kompletan doživljaj koji je ovaj sekstet stvorio na Gradini oduševio je publiku.

Nakon Aldo Fosko Collectivea nastupio je Rambo Amadeus sa Sašom Rankovićem na bubnjevima i Vojnom Dizdarom na klavijaturama.

U temelju njegovog konceptualnog nastupa bila je ideja da u vremenu kada AI postaje dominantan, on nastupi kao “tribute samom sebi” kako bi svojem djelu pristupao metodama koje AI (još) ne može da dosegne.

Tako je nastup započeo s kratkom pričom o tome što on uopće radi na jazz festivalu te je objasnio kako je odlaskom u zdravstvenu dobio dvije opcije – otići u mirovinu ili u jazz.

Jasno, izabrao je jazz, a zatim je uslijedilo pitanje – kako ga svirati.

Na ovo je pitanje Rambo bacio par ironičnih odgovora koji su se provlačili između pjesama: svirat će pjesme koje nitko nije volio na rock festivalima, polako se stišavati na kraju pjesme, svirati sve pogrešno itd.

Iako je njegov humor možda odviše ironičan, glazba svakako nije loša, dapače. Rambov vokal dobro se uklapa i u jazz zvuk, improvizacije se mogu okarakterizirati zanimljivima, a dinamika između govora i glazbe dobro drži pažnju. Baš kako je i sam napisao o ovom projektu, on svjesno bježi u nesavršenost, nelogičnost, improvizaciju lišenu logike i zakona solfeđa, intuitivno tako pronalazeći svoj prostor u kom umjetna inteligencija ostaje inferiorna.