Foto Ana Križanec
povezane vijesti
U atriju HKD-a na Sušaku u srijedu je održan koncert Elvisa Stanića i French Touch Accordion Trija.
Uz Stanića na harmonici, nastupili su Spartaco Črnjarić na gitari, Darko Mihelić na kontrabasu i Andy Cech na bubnjevima. Pokazalo se kako je interes za jazzom bio veći nego što je očekivano, pa su dodatne stolice donošene kako je brojna publika pristizala, a oduševljenje posjećenošću izrazio je i Stanić.
Koncert je zapravo bio svojevrsno predstavljanje novog Stanićevog glazbenog projekta posvećenog harmonici, tangu, francuskoj šansoni i valceru.
Iskusni i vatreni glazbenici energičnu, očaravajuću i nadahnutu glazbu kombinirali su u jedinstvenom zvuku harmonike, gitare i kontrabasa, a zanimljivo je kako se zvuk u istim kompozicijama na trenutke mogao smjestiti u urbana francuska kulturna središta, a potom i u Provansu.
Svirajući pod svjetlom pastelnih i jarkih boja publika se imala priliku u potpunosti udubiti u njihovu vrhunsku izvedbu, a posebno je interesantna moć perkusija, koje su u datim trenutcima bile gotovo nečujne, međutim činjenica je kako bi bez njih ova glazba bila gotovo prazna i nezamisliva.
Glazbom su prošetali po velikom dijelu svijeta, svirajući pjesme tradicionalnog izbora iz francuske pjesmarice koje su publiku odvele u šetnju pariškim ulicama, a zatim i na tango u Buenos Airesu. Zvukom su istovremeno i propitivali i govorili kako ništa nije uklesano u kamenu, a svojim su interpretacijama pokazali kako raznolikost, tako i vrhunsko umijeće.
Da je Stanić najnagrađivaniji hrvatski multiinstrumentalist, nije bilo sumnje niti u jednom trenu koncerta koji je ukupno trajao sat i pol, jer Stanić je na harmonici izvrsno uspio dočarati zvukove sa svih strana svijeta.
Večer bi se najjednostavnije mogla opisati kao fuzija tanga, jazza i valcera, no zaista je mnogo više od toga.
Premda zbog “francuskog dodira” možda sve zvuči poprilično slično, nikako se ne može reći da je jednolično, posebice ne zbog promjena u ritmu i izvanredne dinamike koja se postiže, kako bubnjevima, tako i kontrabasom. Naravno, teško je nadvladati upečatljiv zvuk koji cjelokupnoj izvedbi daje harmonika.
Izveli su i argentinski, ili kako ga je Stanić nazvao, “pravi” tango (jer, kako je objasnio, ono što mi mislimo da je tango, nije samo to tango već samo jedan od dijelova tog plesa koji je totalno slobodan, oslobođen svake mjere i prepušten improvizacijama), koji se uvelike razlikovao od “strogog” tanga koji smo većinom naučili čuti. Premda laganiji, ovaj je tango na neki način bio još napetiji jer je držao publiku u konstantnom stanju neizvjesnosti, a zvučao je poput epske pjesme koja se proteže duž stotine stranica, s bezbroj krajeva i bezbroj novih početaka.
Odsvirali su i “French touch”, prvu kompoziciju koju su i napravili kao trio i po kojoj su se i nazvali, a program su priveli kraju još jednom autorskom pjesmom. Publika je pozvala na bis koji su spremno dočekali obradom stare dalmatinske kanconete “Ju te san se zaljubio”.