Ove godine navršila se 200. godišnjica praizvedbe Devete simfonije Ludwiga van Beethovena. Simfonija br. 9 u d-molu, op. 125 posljednja je Beethovenova simfonija, koju je stvarao skoro deset godina. Završena je 1823. i jedno je od najvažnijih djela u povijesti glazbe, jedno od Beethovenovih posljednjih djela i jedno od najpoznatijih. Osim toga, prva je to simfonija u koju je uveden ljudski glas. Riječ je o simfoniji za veliki orkestar, zbor i četiri solo pjevača. Praizvedena je 7. svibnja 1824. godine u Kärtnertor Theatru u Beču i bio je to veliki događaj s obzirom na to da je nakon dvanaest godina Beethoven ponovo dirigirao. Tada je već bio gluh i nikada nije čuo ovu svoju simfoniju kao što nije mogao čuti ni ovacije nakon njezinog izvođenja. Kada se posve nesvjestan reakcija okrenuo, ugledao je veliko oduševljenje na licima publike koja je stajala na nogama, što ga je duboko dirnulo. Na neki način, Deveta simfonija sadrži ponešto od svakog razdoblja Beethovenova života, što se ogleda u elementima stilova unutar Simfonije, a koji su obilježili i njegovo ranije i kasnije stvaralaštvo.

Prilikom praizvedbe nastup je »više puta prekidan oduševljenim klicanjem publike«, napisao je jedan kritičar nakon koncerta u Beču. Smatra se da je kruna svih simfonija upravo 9. simfonija, koja označava potpuni izlazak iz klasičnih simfonijskih okvira te predstavlja izazov izvođačima i svim skladateljima koji su kasnije skladali simfonije. Zamišljena je puno prije nego što ju je Beethoven počeo pisati. Beethoven je Devetu simfoniju skladao poprilično dugo, neprestance je skicirao i mijenjao. Završio je prva tri stavka iz opusa 125 godina 1818. i 1819. kada Simfonija još nije trebala sadržavati »Odu radosti«. Međutim, Beethoven je ideju o uglazbljenju Schillerove pjesme nosio još od svojih ranih dvadesetih. Nakon godina dvoumljenja, ohrabrio se uvesti glas i to u Simfoniji učiniti postupno, od baritona preko veličanstvenog ulaska zbora do uzbudljivog emotivnog vrhunca. Danas je pak najpoznatiji upravo četvrti, finalni stavak, nakon više od 200 skiciranih tema, skladan 1822. i 1823. te dovršavan gotovo do same praizvedbe. Taj posljednji stavak mnogi zovu simfonijom u simfoniji zbog četiri minijaturna stavka u kojima se ogledaju sva četiri stavka Devete. Pjesmu (»Ode an die Freunde«), koju je Beethoven koristio u posljednjem stavku, napisao je poznati njemački književnik Friedrich Schiller 1785. godine. Stihovi radosti govore o ujedinjenju u univerzalno bratstvo čovječanstva, nema osvrtanja na tužne činjenice, prisutna je samo sreća, a takav opći ton sadrži i Simfonija.

U Devetu simfoniju (slično još samo kod Pete simfonije) utkana je temeljna misao Beethovenova revolucionarnog duha, sloboda i jednakost. Vijeće Europe je 1972. prihvatilo »Odu radosti« za svoju himnu, a 1985. europski čelnici odlučuju da postaje i službenom himnom Europske unije. Himna, bez teksta, na univerzalnom jeziku glazbe izražava ideale slobode, mira i solidarnosti, slavi zajedničke vrijednosti i izvodi se na svim službenim svečanostima Europske unije. Snimljena je 1994. u lisabonskom Teatro da Trindade, a glazbeni je aranžman djelo Herberta von Karajana.

Francuski skladatelj Hector Berlioz Devetu je simfoniju nazvao »kulminacijom genija«, a njemački skladatelj i reformator opere Richard Wagner kazao je kako je to za njega »mistično postignuće svih njegovih neobičnih misli i težnji u glazbi«.

»Deveta simfonija pobudila je nove glazbene analize, inspirirala metodologiju bavljenja notnim zapisima pokušavajući dokazati koliko je koherentna ta simfonija ispod površine različitosti. Simfonijska i društvena vizija koju je Beethoven simultano gradio još uvijek postavlja mnoga pitanja te, kao i tada, i danas predstavlja izazov u bezgraničnosti jednog djela i njegovih beskrajnih mogućnosti. Ona ostaje besmrtno remek-djelo Ludwiga van Beethovena«, napisano je svojedobno u povodu izvođenja Beethovenove Devete u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca.

Kako ovih dana piše Hina, tijekom skoro 200 godina mijenjala su se mišljenja o toj simfoniji. Neki su bili potpuno protiv vokalno-instrumentalne simfonije jer su smatrali da se tako gubio smisao simfonije kao djela. Giuseppe Verdi je za IV. stavak simfonije rekao da je »loše sastavljen«, a kritičar Louis Spohr da Beethoven uopće nema ukusa o dobrom dijelu. Karajan je pak smatrao da nitko nije skladao bolju simfoniju.

Stoljećima kasnije ovo glazbeno djelo burne političke povijesti smatra se remek-djelom zapadne klasične glazbe. Bila je to prva simfonija u povijesti glazbe u koju je bio uključen zbor, a neki su se kritičari iz onoga vremena pitali je li posljednji stavak simfonije, uz stihove pjesme Friedricha Schillera, ipak previše nekonvencionalan.

Za Devetu simfoniju Beethoven se oslanjao na pjesmu koja je u to vrijeme bila vrlo poznata i koju su drugi uglazbili prije njega. Schillerova »Oda radosti« bila je hit i prije nego ju je Beethoven prihvatio, objašnjava povjesničarka glazbe Beate Kraus. Kao himna radosti i prijateljstva bila je popularna među studentima. »Bila je to pjesma za opijanje«, kaže Kraus. Beethovenova glazba bila je instrumentalizirana tijekom nacističke vladavine, a Deveta simfonija je čak bila izvođena za Hitlerov rođendan. U komunističkoj Istočnoj Njemačkoj skladateljevo se djelo tumačilo kao glazba mira i prijateljstva među narodima.

Samo u miru možemo njegovati našu nacionalnu baštinu – pisalo je na plakatu za izvedbu Devete simfonije 1952. godine. »Oda radosti« pratila je i njemačku podjelu i ponovno ujedinjenje. Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća bila je himna ujedinjene njemačke reprezentacije na Olimpijskim igrama. Nakon pada Berlinskog zida slavni dirigent Leonard Bernstein izveo je simfoniju u Istočnom i Zapadnom Berlinu u prosincu 1989. godine. Većina Beethovenovih rukom pisanih partitura za Devetu simfoniju čuva se danas u državnoj knjižnici u Berlinu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i tijekom podjele Njemačke, međutim, čuvale su se na različitim mjestima. Početkom 1970-ih austrijski dirigent Herbert Karajan razgradio je složeni četvrti stavak s njegovim disonancama, dramatičnim obratima i isprepletenim vokalima u himnu Vijeća Europe prikladnu za široke mase. Kasnije je postala himna Europske unije. Zbog toga Beethovenovo remek-djelo nije voljeno u određenim političkim krugovima.

Na primjer, zastupnici Europskog parlamenta iz britanske stranke Brexit okrenuli su leđa dok se u Europskom parlamentu svirala himna EU-a. Pojedini članovi desničarske političke skupine Identitet i demokracija ostali su prije koji dan sjediti kad se Deveta svirala na svečanosti u povodu dvadesete godišnjice širenja EU-a 2004. U Japanu su izvedbe Devete simfonije s amaterskim zborovima novogodišnja tradicija. Najveći od ovih koncerata održava se u Osaki s ukupno 10.000 pjevača, pod ravnanjem Yutake Sadoa. Sado, koji je i šef dirigent Tonkünstler orkestra u Austriji, rekao je da su među sudionicima oboljeli od raka ili osobe koje se brinu o starijima i nemoćnima te žele crpiti snagu iz glazbe.

»Ova je simfonija fuzija poezije, glazbe, filozofije i moralne poruke čovječanstvu te daje mogućnost interpretacije na više razina. Slušajući je, ulazimo u jedan novi svijet i puštamo da nas mašta vodi prostranstvima glazbe. Beethoven nam je ostavio veličanstveno umjetničko djelo i filozofski spjev; ideju bratstva među ljudima i ideju jedinstva čovječanstva i čitave Prirode«, napisala je Ariana Deranja za Novu akropolu.

Deveta simfonija plod je autorova posljednjeg stvaralačkog razdoblja. Beethovenov se stvaralački put dijeli na tri razdoblja – mladenačko formativno, do 1802. koje pretežno pripada bečkoj klasici, srednji »herojski« period, u kojemu je najproduktivniji i postiže tehničko savršenstvo, do 1812., i posljednji od 1813. do smrti 1827. koji je vrlo kompleksan, obilježen emocionalnim preokretima i manjim brojem stvorenih djela. U svojim kasnim djelima Beethoven premošćuje i cijeli svoj stvaralački put, zatvarajući luk svoje glazbe na način da se vraća starim nadahnućima, prerađujući neke rane pjesme. I Deveta simfonija dio je tog procesa, jer o uglazbljenju Schillerove »Ode radosti« razmišljao je prvi put još 1790., a njezina svima nam znana melodija u svojim se rudimentarnim oblicima javila 1875. Zadnji period Beethovena vodi ka lirskijem raspoloženju. Ono što je možda najzanimljivije i što se najčešće i veže uz pojam Devete simfonije njezin je romantični duh, nova vrsta ljudskosti glazbe, prisne komunikacije putem glazbenog djela, neposrednosti. Želja za intimnom i neposrednom komunikacijom bjelodana je u Devetoj simfoniji, k tome sa slavnom Schillerovom apoteozom univerzalnom bratstvu.