Kasno je za hard rock/umorni su Gillan i Plant/ubila ih velika lova/sveža krv je novi val – presudio je Nebojša Čonkić, pjevač novosadske Pekinške patke, 1980. godine, a je li danas, četrdeset godina kasnije, kasno za novi val razgovarali smo s Dušanom Vesićem, jednim od najutjecajnijih rock-novinara Jugoslavije u razdoblju od 1980. do 1990. godine. Vesić je u petak u Ogranku Gradske knjižnice Rijeka na Trsatu predstavio svoju novu knjigu »Zamisli život…: Novi val – prva generacija« u kojoj opisuje razdoblje od 1977. do 1982. godine i Azru, Pankrte, Film, Prljavo kazalište, Haustor, Idole, Električni orgazam, Šarlo akrobatu i druge, kao netko tko je bio na većini koncerata spomenutih u knjizi, te slušao ploče i prije nego što su službeno objavljene.
U razgovoru smo se dotakli knjige, tog kultnog glazbenog perioda, ali i glazbe danas.

U knjizi ističete da novi val u Jugoslaviji nije nastao pod utjecajem britanskih i američkih bendova?

– Nisam ja to prvi tvrdio, to je već Vlatko Fras tvrdio još u ono vrijeme, ali ja se slažem s time. Mi smo imali svoje razloge za novi val, koji se razlikovao od njihovog. Mi smo živjeli u sistemu koji je bio jedinstven u svijetu, koliko god bio dobar ili loš, ali bio je jedinstven i samim time je jasno da su naši razlozi za novi val bili jedinstveni. U Engleskoj su bendovi imali taj neki ekonomski, socijalni razlog, mi taj razlog nismo imali. Imali smo jaku srednju klasu, tata prvog u mjesecu donese novce, svatko je imao stan, tata bi izgubio posao samo ako bi ubio direktora, bilo je love – ljeti za more, zimi za skijanje, bilo je love za ploče. Možda ne previše love, ali u prosjeku je svatko imao neku lovu. Jasno je da mi nismo imali razloga da se bunimo zbog ovoga ili onoga, mi smo htjeli da se socijalističko licemjerje, koje je tad bilo na vrhuncu, malo smanji, da se počne pričati o nekim stvarima o kojima se nije pričalo. To je bila zemlja pravljena za lijepe, pametne i uspješne, a bilo je sve više nas koji nismo bili ni lijepi ni pametni ni uspješni. Bilo je sve više homoseksualaca, narkomana i kriminalaca i o tome se moralo ponešto kazati. Ustvari, ideja novog vala je bila učiniti taj svijet oko sebe boljim. I uzeli su samo formu svog vremena, jer ćeš svirati muziku svog vremena. Kao što danas nećeš svirati Mozarta ili twist, nešto što je bilo moderno u nekom drugom razdoblju. Svi bi ti ljudi uspjeli, i bili to što jesu, i bez tog engleskog ili američkog novog vala. Manje-više svi su oni opstali do danas.

Hvalio i kudio

Kako danas, s odmakom, gledate na taj period? U knjizi ste bili i kritični prema tadašnjim akterima, na primjer Parafima, Patki. Po zasluzi ste hvalili, ali i kudili?

– Pogledajte to što su Parafi pjevali na prvom albumu i na koji način, moralo je to bolje. Naravno, značaj Parafa je nesumnjiv, naročito za Rijeku, ali i šire. No, taj prvi album nije preživio vrijeme, ne možeš pjevati s manjkom sloga i to nadoknaditi tako što pjevaš »čiz čizmice«. Već u to vrijeme su mnogi znali posložiti riječi, moglo se to malo bolje. I bilo je passe, već kad je izašao taj prvi album, to što su oni pjevali je bilo passe. Ali drugi album je odličan, budimo realni, drugi album je božanstven i dan-danas je to dobra ploča.

Jeste li možda uhvatili Parafe na novoj turneji, krajem prošle godine su svirali u Beogradu?

– To je fantastično bilo, divan koncert, jedan od događaja koji su obilježili prošlu godinu. Trebalo je to ponoviti, ali svi znamo što je došlo. No, ja se nadam da će ovo prestati pa da ćemo moći ponovno.

Veliki koncert je bio i 2008. godine u Dvorani mladosti ispred koje sjedimo, Termiti, Pankrti, Paraf i drugi bendovi. Pekinška Patka je te godine svirala i na Exitu, a kasnije i u Zagrebu. Novi val je preživio, postoji interes?

– Očito postoji interes. To su manje-više dobri albumi i dan-danas, ali taj utjecaj koji je ostao, čak i ako neki od tih albuma nisu bili dobri, je velik.

Tužne uši

Utjecaj kao društveni poticaj?

– Danas u ovim okolnostima nije baš za pričati o društvenom poticaju. Nitko od njih nije radio protiv sistema i protiv režima, budimo realni. Oni su htjeli učiniti svijet oko sebe boljim, ponavljam, to je bio krajnji cilj cijelog tog pokreta, a danas se mladi baš i ne bore da učine svoju zemlju boljom.

To sam pitanje i pripremio, kako komentirate današnju glazbenu scenu, na području ex-yu ili općenito u svijetu, biste li nekog izdvojili?

– Ja to slabo pratim, ne zato što ne bih htio, nego zato što je to previše uludo utrošenog vremena.

Zašto?

– Zato što je to neutjecajno. Rock ‘n’ roll je bio važan kad je bio utjecajan, a bio je utjecajan kad je imao hitove. Ne bi danas pričali o novom valu da tu nije bilo pedeset hitova. Danas nema toliko važne pjesme, kao što je bila »Tužne uši«, makar, ako ništa drugo. Nekako se osjećaš potištenim, kreneš slušati neki album koji se najavljuje kao jako važan, a nakon što ga preslušaš vidiš da u tome ustvari nema ničega. Da nešto od toga zaista vrijedi svi bismo znali za to.

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Što kažete na zagrebačke Brkove?

– Da, to nije loše. Imam drugara koji to baš voli i pušta, ali što da ti kažem, nije to utjecajno. Takvo je vrijeme, ne mogu razumjeti da danas nema nikoga tko bi opjevao nepravdu i borio se protiv nje, a danas ima nepravde više nego ikad. Nema nikoga tko bi bio novi Johnny. Gdje su ti ljudi?

Vraćajući se na novi val, uvijek sam volio Buldožer, je li njihov album »Ako ste slobodni večeras«, sniman uživo ili u studiju? Neki kažu da je to bila parodija na live albume Azre, Filma ili Bijelog dugmeta?

– Buldožer je užasno važan. Jesu li oni to snimali uživo, iskreno da ti kažem ne znam. Ali njihov prvi album je izrodio tu novovalnu generaciju. Jedino na Johnnyja to nije ostavilo nikakav utjecaj, on je uvijek bio poseban, izuzetak od pravila. Ali znam za sve druge, jer sam pričao s njima, svi su oni slušali tu ploču do iznemoglosti i iz nje izvukli svoj put. Kad je mene nazvao moj drugar – dođi kod mene odmah, kupio sam strašnu ploču, to moraš čuti – ja sam otišao, poslušao ploču i vratio se kao druga osoba. Mi smo iz te ploče naučili da iza nje treba staviti zavjesu i krenuti novim putem. Možda se to danas ne vidi, kad ju slušaš, ali u tom vremenu je to bilo nešto neshvatljivo. Trebalo je nekoliko godina da se mi svi, sad je moderan izraz inkubacija, zbog virusa, ali bilo je potrebno jedno vrijeme inkubacije da se to sve posloži. Da poslije tri, četiri, godine ljudi koji su odrasli na toj ploči, počnu raditi to što su oni imali. Vjerojatno bi svi pokušavali sličiti na Bijelo dugme ili na Time, da nije bilo Buldožera i zato je Buldožer užasno važan.

Dvosjekli mač

Imate li u planu i dalje pisati? U ovoj knjizi pokrili ste do glazbeni period do 1982. godine?

– Ja sam pod dvosjeklim mačem. Radim s najvećim izdavačima i oni žele hit knjigu, tako da ja moram s njima koordinirati svoje buduće planove. Dok se ova turneja ne završi ne mogu ništa planirati. Ali kad se završi, oko Nove godine, onda ću sjesti s njima da vidim što kažu. Ali ja bih volio napraviti nastavak.

Knjiga je imala dobar prijam, zvali su vas i na rock-festivale, gdje još idete u sklopu turneje predstavljanja. U Puli je promocija u utorak, trinaestog?

– Dosta promocija koje sam imao, su otkazane, znamo već zbog čega. Pala je prodaja knjiga, i tako je bilo srpanj i kolovoz.
Ti festivali koji su trebali biti, pretvoreni su u karavane koje idu kroz Bosnu pa ću ići s njima. Idem u Foču osamnaestog, a imam i po Srbiji nekoliko promocija, čak se očekuje da idemo i na Kosovo. Vidio sam na Facebooku da me zove čovjek iz Podgorice, ali to ću još dogovoriti s njim iz Pule. Prijem knjige je dobar, da, nisam imao lošu recenziju.

U Srbiji je knjiga objavljena kao »Bunt dece socijalizma«, a u Hrvatskoj pod naslovom »Zamisli život«?

– Moji izdavači su mislili da je bolje da ne spominjemo socijalizam da ne bi možda desničari napadali.

No, knjiga je neutralna ili kritična, koliko sam vidio, na primjer, u uvodnoj riječi.

– Postoji ta neka desničarska ekipa koja reagira na sam spomen socijalizma ili Jugoslavije pa su mislili da je bolje za mene da me ne napadaju, jer ja nisam u Hrvatskoj pa da bih im mogao odgovoriti. U krajnjoj liniji, nije ni važno kako se zove knjiga, ako je unutra sadržaj dobar.