Radio je medij koji zbližava ljude i nacije. Kad god ima prigodu, ovu rečenicu s ponosom i stopostotnim uvjerenjem izgovara Dušan Cvetojević Didi. I ne čudi to ako se zna da je Didiju zvuk i posao i ljubav. Ne čudi to ako se zna da je ovaj inženjer po struci strastveni kolekcionar starih radioaparata. Starih samo zato jer im je godina proizvodnje davna. Ma u duši su, jer radija garant imaju dušu, sve to itekako mladi aparati. Reklo bi se onako sa strane, kakav kolekcionar takva mu i radija.

Svjetski dan radija – 13. veljače. Obilježava se on i u nas, makar to bilo nekako skromno, barem na toj nacionalno-globalnoj razini. Dušan Cvetojević Didi zato nema tu nekih dilema. Na Dan radija on čini sve da pokaže svijetu barem dio svoje bogate kolekcije. Ove godine, ovog 13. veljače u Zagrebu, u prostorijama Slovenskog doma organizirao je Didi Izložbu starih slovenskih radija. Ima to smisla ne samo zato što su Triglav, Sava, Drava, Bohinj, Opatija ili pak Kozara iznimni primjerci radioaparata, već i zato što je Slovenija imala jedno tri, četiri ozbiljne tvornice u kojima su se slagala radija. Iskru možda ponajviše pamtimo, no nije ona jedina. A da su stari ljepotani u dobroj formi i radišni skroz otkriva glazba što se s njihovih zvučnika čuje dok s Didijem šetamo među izlošcima. Ma, nije s Didijem lako razgovarati. On je jedan od onih kojih se sluša jer u njega je em znanja o svemu, em velika životnog iskustva. Elem…

– Kako se zove ovaj aparat što upravo svira – pitamo Didija.

– Radio Opatija, Iskra Ljubljana. Slovenci su pametni ljudi, a i u prošlosti su mnogi pametni ljudi mijenjali svijet. Pojedincu su mijenjali svijet. Sviđa mi se što su radijima davali prekrasna imena. Recimo radio Portorož, radio Opatija, pa radio Sava, Drava, Soča, pa prekrasna radija zvana Triglav. Ili Izola napravljen u art deco stilu – kreće s pričom Didi.

PRKOSIO ZAKONU

Pokazuje nam pri tom knjižicu koja je izdana davne 1953. godine u povodu sajma u Ljubljani, gospodarskog sajma na kojem je dominirala tehnika. Priča kako je Radio Ljubljana osnovana 1928. godine da bi u Drugom svjetskom ratu Nijemci bombardirali odašiljač, a Talijani okupirali i Ljubljanu. Po oslobođenju 1945. godine Radio Ljubljana postala je Radio slobodna Ljubljana.

Foto Davor Kovačević

– Ja danas slušam Radio Krka – veli Didi.

– Pa što to nudi Radio Krka – pitamo.

– Finu glazbu, iz 80-ih – na to će Didi, »stari« roker.

Spomen glazbe vodi nas korak bliže svemu što je Didi, pa i njegovu porivu da sakuplja stare radioaparate. Piratske radiostanice, to je njega zanimalo, recimo stanice poput onog filmom opjevanog broda koji je početkom 60-ih brodio i emitirao taman da ide kontra britanskih zakona i pušta rock and roll. Radio je prkosio zakonu da se može slušati Chuck Berry i Elvis.

– Poslije toga me je jako interesirao Radio Luksemburg i Monte Carlo. To se onda kod nas preko magnetofona snimalo – prisjeća se Didi.

Sjeća se on i popularnih vokalno-instrumentalnih sastava toga doba, Robota, Grešnika i pripadajućih čagica, plesnjaka, dakako.

– A kasnije, kada sam krajem 70-ih počeo, onda su vjerojatno gazde hotela skužile da bend ima previše ljudi i da je najbolje da imaju jednog čovjeka, disk-džokeja – jednostavno će Didi.

Reklo bi se, rastao je i stasao Didi, tad Didi DJ, usporedno s glazbom.

– Bivši veleposlanik Izraela u Republici Hrvatskoj Ilan Mor mi je jednom rekao: »Didi, ti živiš rock&roll!« I moja žena, i moji sinovi, moja kuća. Skupljamo i dalje ploče, a jednom godišnje znamo napravit’ neka druženja – priča Didi.

Ostao je on povezan sa svima koji su u njegovo doba radili što i on, ili slično što i on, organizirali koncerte, vodili diskoteke, skrbili za dobar zvuk dobrih bendova. Žao mu je, kaže, pokojnih prijatelja od kojih je mnogo naučio, onih pravih disk-džokeja.

– Ali, kako ćemo mi vas predstaviti!? Inženjer, DJ, kolekcionar, majstor zvuka… Što ste vi!? – pitamo.

– Sve pomalo – smješka se na to Didi.

ODRASTAO U SIROMAŠTVU

A onda precizira mrvu da je prvo bio tehničar grupe Drugi način. Zahvaljujući tom poslu vidio je prvi put more.

Foto Davor Kovačević

– Odrastao sam u velikom siromaštvu, ali majka je rekla da imam oči, uši, noge, ruke i da treba zaraditi. Samo, treba proći 50 godina da čovjek nešto postigne. I skupio sam opremu, opremu, opremu i kad sam prestao raditi kao DJ, ili organizirati bendovima koncerte, počeo sam se baviti razglasima – veli Didi.

Uz sve spomenuto u jednom je trenu počeo proučavati i život Nikole Tesle.

– Vidio sam da je Nikola Tesla izmislio radio, a ne Marconi. Nikola Tesla je bio jedan vanzemaljski inteligentan čovjek jer je radio za dobrobit naroda. On je htio da struja bude besplatna, što bi bilo i normalno, i voda i struja – ističe Didi.

Ma, proučavao je on i govore nekih važnih ljudi, recimo Roosevelta koji je, veli, citirao rimskog povjesničara Tacita i onu njegovu da nitko ne smije biti ugnjetavan, živjeti u bijedi i siromaštvu bez obzira na svoju vjeru i naciju. I to je jedna od onih niti kojom se Didi vodi. Pričamo o Drugom svjetskom ratu, dobu kad se, kaže Didi, i glava gubila zbog slušanja ilegalnih radiostanica.

– Ja sam mislio da će se svijet promijeniti nakon tog užasa, no nažalost vidimo da je svijet stalno nekako isti. A ja volim ovu staru tehniku, iz puno razloga – kreće i opet Didi.

– Zašto? Kojih? – zanima nas.

– Prvo i osnovno, to je prekrasan dizajn. Drugo, to su stvari stare više od 60 godina koje i dalje uredno rade. Govorim o ovim UKV radijima. Dakle, bez veze trošimo resurse. Aluminij, bakar, željezo, drvo, staklo, svega ima u ovome. A vi danas nakon točno pet godina morate mijenjati usisavač, mobitel, klimu. Nema više majstora. Ne čuvamo radna mjesta. To što danas Bruxelles govori, to ja znam cijeli život – strastveno će Didi.

Foto Davor Kovačević

Spomen dobrih starih majstora vodi nas do njegova oca, šnajdera, krojača, dobrog krojača. I taj je znao podosta plaće dati i na nove ploče.

– A znate li da su u NIK konfekciji cijelo vrijeme bili instalirani zvučnici i da je sve vrijeme dok se radilo svirala ili neka njihova interna glazba, ili neki radio. To je bilo veselje – priča Didi.

VOLIM NAPREDAK

E da, veselje.

– Gledajte, volim biti humanist, a to znači da volim napredak. Volim ekonomiju, tehniku, glazbu, sport i ljubav. Imam prekrasnu suprugu, prekrasna dva sina, obožavam prijatelje s kojima se družim i s kojima sam se družio. Jedan od njih, najveći moj mentor je Silvije Degen, poznati advokat. Znači, permanentno se treba zafrkavati, ali fino i pametno. Ili, kako je znao govoriti pokojni Kićo Slabinac: »Smij’ te se, ljudi, smij’ te se, jer za te pare i niste mogli dobiti boljeg pjevača« – ističe Didi.

Pa kako je Prešernov dan 8. veljače, a 13. je Dan radija, nekako se fino sve poklopilo. Pa je u Slovenskom domu izložio stare radioprijemnike onaj koji na njima najradije sluša rock. Jer…

– Rock&roll je jedna velika sloboda – poručuje Didi.

Nije ovo prvi put da pričamo s Didijem, ali je istina i to da uvijek na svjetlo dana izvuče on neka nova radija. Koliko li ih samo ima!? Na precizira posve, ali priznaje da ih ima nekoliko stotina. Katkad koji i proda, češće koji pokloni, jednako tako i drugi njemu znaju pokloniti koji radio. Jedino, veli, nikada ne uzima radio od onih koji žale i kukaju dok ga poklanjanju. To je, uči, loša neka karma. Samo, ponavlja, fali majstora, ili jednostavno umiru. Vrijeme, nažalost, čini svoje. A opet, evo nema dugo Didi je preko Facebooka upoznao majstora u Livnu, vrhunskog majstora i kolekcionara. Pa se sad bave radiom što se Zenit zove, onim za koji će Didi reći da je velika kištra s gramofonom koji se diže put gore. Uložit će Didi neke novce u njegovo oživljavanje, a sve zato jer hoće da Zenit radi savršeno.

– I da vidite što su ljudi još 1946. izumili. Neki ljudi dođu na vlast i onda misle da svijet postoji od danas. Nije! Svijeta je bilo i prije stotinu i prije koju tisuću godina, a pojedinci su ga mijenjali. Osim Nikole Tesle i drugi su neki ljudi s ovih naših prostora mijenjali svijet, recimo Mihajlo Pupin, Slavoljub Penkala, Ruđer Bošković, da ne govorimo o sportašima. Možemo mi reći što god hoćemo, ali republike bivše Jugoslavije nama su nekad bliže nego Mađari – mudro rezonira Didi.

KODEKS KOLEKCIONARA

I zato će Didi i opet spomenuti ona imena što su ih Slovenci davali radijima, onaj Bohinj ili Muru, tu činjenicu da su, kako kaže, i proizvodima isticali svoju državu, fino je reklamirali. Stoga i ne čudi da Didi spominje recimo svog prijatelja iz Sežane, koji se, ako smo dobro zapamtili, Lav Skok zove, s kojim se sprijateljio, s kojim ga veže slična branša, koji je majstor i za popraviti radio i kod kojeg je vidio neke raritetne primjerke.

– Pa vi ste k’o sekta neka – šalimo se.

Foto Davor Kovačević

– Mi smo kolekcionari, a kod kolekcionara vlada kodeks da jedan drugom pomažemo, dajemo informacije, poklanjamo dijelove – ne da se Didi.

Štoviše, odaje nam svoju malu želju, maštariju.

– Ja bih da se izmisli jedan vremenski stroj i da onda vidim i znam tko su ti ljudi koji su proizvodili ta radija, kako su izgledali kupci koji su ih kupili, što su slušali – priznaje nam.

Pritom ga sjećanje vraća u one nedjelje kad su se na radiju slušali kombinirani prijenosi nogometnih utakmica, javljanja i slovenskih komentatora koji su spominjali žogu što se stavlja na bijeli kreč. Zapravo, svaka je republika bivše države imala svoj proizveden radio. Priznaje i Didi da donedavno pojma nije imao recimo da su i Crnogorci napravili radio Obod. Obod očito nisu bili samo frižideri.

– Nisam znao ni da je Kragujevac, grad poznat po automobilima, napravio dva radija. RiZ je napravio radio koji se zove Pionir – spominje se Didi.

– Ali, svako malo govori netko kako je radiju došao kraj, kako će umrijet’, makar se to na sreću nikako ne događa. Zapravo, nema šanse da se to dogodi, radio je življi no ikada – velimo.

– Ma nema! Radio je k’o Drakula, on se diže iz pepela. Nije ga uništila pojava televizije, a nije ga uništio ni internet – na to će Didi.

PREVELIKO IZOBILJE

Pri tom doduše priznaje da na internetu voli pronaći Radio Easy Rock iz Padove.

– To ako nađete, fantastična je mjuza. Inače, da se mogu opet roditi najradije bih da sam Talijan. Imaju dobre aute, imaju modu, imaju dizajn, imaju lijepe žene. Sve – smije se Didi.

Foto Davor Kovačević

Didi i radio. Didi radio. Pitali ga, evo, sve do sada nismo zašto cijela zemlja ne grmi da je radio važan, pa makar bilo na Dan radija.

– Zato što živimo u prevelikom izobilju. Kad dođete u dućan imate toliko vrsta čokolade da iz obijesti ne znate koju biste. Sve je podređeno samo novcima, žurbi. Možda je bilo najbolje kad nije bilo mobitela i telefona. Netko bi kupio radio i cijela ulica bi to slušala – rezimira Didi.

Pa će on zato i dalje ovako šljakati, kako kaže, jer mirovina ga ne zanima. I volio bi on, priznaje nam, da ljudi budu dobri.

– Da se ne srde jedan na drugog. Svaki dan su na svakom mjestu neki konflikti, međunarodni, susjedski i svaki drugi. A samo moramo shvatiti da je život prolazan. Zato radio nikada neće umrijeti i to me veseli – poručuje Didi.

STUBLIĆU DAROVAO – JUPITER

A što Didi ima za reći na onaj stih Jure Stublića i grupe Film koji kaže »danas sam bacio radio kroz prozor«!?

– Ja sam s Jurom Stublićem veliki frend i ja sam mu dao Philipsov radio koji se zove Jupiter. Mali broj ljudi, naime, zna da je nadimak Jure Stublića Jupiter – na to će Didi.