Skroman, jednostavan, pomalo mističan i tajnovit, a zapravo velik, golem, kvalitetan i nadaleko poznat. Jedan od najvećih glazbenika, pjevača, umjetnika i pjesnika s naših prostora, pa čak i filozofa, boema, sanjara, gospodina. Jedan i jedini, neponovljivi Darko Rundek. Starijim generacijama vrlo je vjerojatno spremljen u ladicu – Haustor, ladicu u kojoj će se pronaći novovalni bend s kojime je započeo karijeru, danas dugu preko 40 godina.

Razgovarali smo povodom objavljivanja novog albuma »Brisani prostor« i najavljenog nastupa u Puli 4. kolovoza. Malo je vjerojatno kako ćemo imati priliku uživati u nastupu Rundeka i Ekipe ovoga ljeta u Rijeci, no za prave fanove Pula nije daleko. Što Rundek kaže o novom albumu, čitavoj situaciji oko koronavirusa, ekologiji, problemima suvremenog korporativnog kapitalizma, duhovnosti, umjetnosti, prolaznosti i još mnogo toga, pročitajte u nastavku teksta.

Želim vam ugodan i običan dan na površini! Kako ste? Kako provodite ove ljetne dane?

– Hvala, i ja vama! Nisam loše, ali ipak osluškujem hoće li se pojaviti simptomi korone, jer sam prije 5-6 dana došao iz Zagreba na Brač, pa se držim kao u nekoj polukaranteni, pazim da nekog ne zarazim prije nego se kod mene bolest pojavi… Zato sam većinom doma i bavim se kućnim aktivnostima, uključujući zadnje detalje na miksevima prije masternga.

Brisani prostor

Šuška se da je novi album »Brisani prostor« već snimljen. Što možemo očekivati, kako će on izgledati? Kada možemo očekivati njegovo objavljivanje?

– Snimanje »Brisanog prostora« je završeno krajem prošle godine. Otad sam se bavio montažom i postprodukcijom koja je dijelu pjesama dala novi oblik i zvuk i harmonizirala ovaj dvostruki EP kao cjelinu. Materijal za ovo izdanje je nastao većinom na jednom četverodnevnom sejšnu na koji smo Ana Kovačić, saksofonistica koja svira više instrumenata, trubač Igor Pavlica, moj dugogodišnji suradnik, bubnjar i gitarist Silvio Bočić, basist i kantautor Roko Crnić i ja, donijeli ideje, skice i kreativnu energiju i koji sam srećom višekanalno snimio, jer je na njemu iskrsnulo tridesetak nadahnutih muzičkih komada.

Darko Rundek

Pet od tih komada sam uzeo s originalne snimke i doradio, i oni čine EP2, nazvan »Od«. EP1 – »Do«, sastoji se od pet pjesama na kojima smo radili, razvili aranžmane i snimili ih u DM studiju u Zagrebu. EP je kratica za extended play, s između 4 i 6 pjesama i predstavlja format između singla, koji je, kao što mu ime kaže, samo jedna pjesma i long playa s desetak pjesama.

Long play je u svom vinilnom obliku imao A i B stranu. Time je slušanje bilo na pola prekinuto i uvijek sam volio taj prekid i najčešće konvencionalniji karakter A strane i eksperimentalniji B strane. Brisani prostor se ovdje pojavljuje između do i od, kraja i novog početka. Po prvi put nakon Haustora, u bendu je još jedan autor, Roko Crnić, čiji je matični bend Porto Morto i njegova je barem polovica glazbe i tekstova, ali najbitniji je bio kolektivni duh Rundeka&Ekipe. Dugo sam se bavio snimkama, pokušavjući naći ravnotežu između dokumenta nadahnutog sviranja, kao u jazzu, aranžmana i produciranog zvuka… »Brisani prostor« izlazi u rujnu.

Na albumu će se pronaći singlovi »Tko su svi ti ljudi« i »Unutarnji glas«. Hoće li se na albumu naći »Tamni jorgovan« i »Pješćane oluje«? Koliko će biti pjesama na albumu i kako je nastala ideja za ime albuma?

– »Tamni jorgovan« i »Pješčane oluje« pripadaju ranijem periodu našeg upoznavanja i suradnje i neće se naći na »Brisanom prostoru«. Svaki od dva EP-a ima po pet pjesama. Ime albuma je spontano izbacio Miro Manojlović slušajući neke rane mikseve i odmah je svima bilo jasno da je to – to. U pjesmi »Biljka raste« su stihovi:…teško ranjeni junak/pao na brisanom prostoru/opazi pored svoga obraza modri cvijetak…«

Kroz pjesmu »Tko su svi ti ljudi« progovarate o potrebi za novim pogledom na svijet u kojem živimo, novim pogledom na aktualna zbivanja, o potrazi za novim razumijevanjem toga svijeta… Kako taj novi pogled treba izgledati? Kakvo je to novo vrijeme koje nam dolazi?

– Mi ne znamo kako taj novi pogled treba gledati, ali znamo da nam treba. Za promjene koje nas čekaju i zapravo su već tu, ali ih starim pogledom još jasno ne vidimo, potrebno je novo razumijevanje situacije i što se ranije ono počinje oblikovati, veće su šanse da ta promjena bude popraćena sviješću i suvislim djelovanjem.

Borba za javu

Je li cijela ova situacija oko koronavirusa učinila da se »u nama vrijeme mijenja« i jesu li ljudi »spremni da se bore za san«? Što smo naučili iz doba korone, jesmo li izvukli nekakvu pouku iz svega toga? Ako nismo, jesmo li trebali?

– Mislim da nije vrijeme za borbu za san nego za javu. Usporavanje do kojeg je došlo početkom epidemije bilo je prilika da se osvrnemo oko sebe i pogledamo u sebe i pitamo se što je stvarno i istinito. Nadam se da je barem dio ljudi počeo preslagivati prioritete i primjećivati lica stvarnosti koja su mu u usnulim tračnicama života bila nevidljiva. Već sama činjenica da ne možeš ponavljati svoje dnevne rutine od prije, u tome pomaže.

Ovaj povratak na barem djelomičnu staru normalu je ujedno bijeg od mogućnosti da se stvari promijene jer bi ta promjena zahtijevala energiju i angažman, kako pojedinačno tako i zajednički u koje se ljudi, po prirodi skloni utabanim navikama, teško upuštaju. Sad nam ostaje da u panici reagiramo kad voda dođe do grla…

Rundek u doba Haustora

Često govorite o potrebi osvješćivanja globalnih problema, a i sve ste više društveno angažirani oko tih problema. Upozoravate ljude na ubrzane klimatske promjene, problem zagađenja i uništenja našeg životnog staništa, na problem izumiranja vrsti, problem kemikalija i pesticida u prehrani i slično. Koliko je teško mijenjati životne navike? Kako se boriti protiv svakodnevne rutine za koju se ponekad čini da nam je čak nametnuta, protivno našoj volji?

– Nije mijenjanje navika nešto što ljudi nužno doživljavaju kao neugodno. Kampovi, na primjer, svjedoče o potrebi da se drukčije kuha, spava, druži, nego preko godine. To mnoge ljude očito veseli. Rad na proizvodnji i pripremi hrane, stanovanja, grijanja, udruživanja, slavljenja može biti izvor radosti, a ne nužno zlo u pauzama kompjutorskih igara i društvenih mreža. Promjene navika u našem kućanstvu je išlo postupno, prvenstveno zahvaljujući Sandinoj odlučnosti da saznanja do kojih smo došli dovedu do konkretnih promjena.

Postupno smo prestali jesti meso i mliječne proizvode, iz suosjećanja prema patnji tih životinja od začeća do klanja. Ali i zbog svijesti da industrijska proizvodnja mesa uništava životni prostor mnogim drugim oblicima života sječom šuma da bi se oslobodio prostor za uzgoj stočne hrane i drugim vidovima koji značajno pridonose klimatskim promjenama. Otpad od biljne hrane se lako kompostira, a za kupovine nastojimo koristiti vlastitu ambalažu. Sigurno je da na taj način nismo baš zdušni potrošači i ne pridonosimo rastu BDP-a, ali ako je išta sigurno, to je da društvo budućnosti ne može biti zasnovano na rastu, nego na od-rastu i treba to vježbati. Kao gradskim ljudima, prvi koraci u vrtlarstvu bili su nespretni, ali sad više od pola hrane dolazi iz vrta i to je baš ukusno i radosno.

Je li se kapitalizam potrošio? Nalazi li se u svojoj silaznoj putanji? Što mislite, kako će svijet izgledati u budućnosti, za možda 20, 50 ili više godina? Hoće li svijetom hodati jedan sasvim novi rosni ljudski rod, repat i zlatook?

– Ovaj repat i zlatook bi se mogao dogoditi dugo nakon velike katastrofe i ona je sasvim moguća. S obzirom na to da to ne zvuči baš privlačno, traženje novih modela proizvodnje, potrošnje, vrijednosti i odnosa, koji bi zamijenili suvremeni kapitalizam, zahtijeva puno promišljanja i eksperimentiranja. Nitko ne može ni zamisliti kako će svijet izgledati za 20 ili 50 godina i to može biti vrlo inspirativan izazov koji bi možda ljude mogao vratiti prema njihovoj istinskoj ulozi na ovom planetu.

Unutarnji glas

Na novom albumu pronaći će se i pjesma »Unutarnji glas«. Rekao bih da živimo u društvu u kojem je sve »instant«. Nude se gotovi sadržaji, gotove informacije pa čak i gotove misli. Jesu li ljudi u takvom svijetu zaboravili slušati svoj unutarnji glas?

– Za slušanje unutarnjega glasa potrebna je tišina i sigurno mentalna i fizička buka kojom smo okruženi u tome ne pomaže. Praktična znanost o upravljanju ljudskim mislima, osjećajima i potrebama u potrošačkom društvu se jako razvila.

Skoro kao u mesnoj industriji. Mi smo krave čiji se svaki trenutak treba iskoristiti za funkcioniranje potrošačke mašine. Teško se oduprijeti jer su sve te aktivnosti i manipulacije vješto napravljene. Tko muze? Tko kolje? Za hranu kome? Recite vi meni… Ono što je najnerazumljivije jest da gomilanje profita nikom ne donosi sreću. Svi zajedno služimo jednom procesu koji se slijepo vodi nekim zadanim pravilima. Bez nafte to sve pada u vodu…

Kažete u svojoj pjesmi »Ima ih«: »U ovoj me školi uče kako navesti ljude da misle i rade ono što gazda hoće da misle i rade.« Kako »biti svoj« u društvu koje od nas zahtijeva da smo mu maksimalno podložni? Kako ste uspjeli ostati dosljedni sebi, odnosno biti autentični svih ovih 40 godina na glazbenoj sceni?

– Društvo to od nas ne zahtijeva – spomenuli ste »Ima ih«, pa da citiramo u nastavku vašeg citata: »a da se pritom osjećaju slobodni da izaberu upravo to…« – nego manipulira pomoću straha između ostalog.

Ideologija individualnosti se preokreće u vlastitu suprotnost. Individualna sloboda je sredstvo porobljavanja. Zato ispada da put prema slobodi počinje dovođenjem u pitanje vlastite osobnosti i osluškivanjem unutarnjeg glasa koji nas povezuje s cjelinom postojanja. Vjerojatno je potraga u tom smjeru pomogla određenoj autentičnosti.

Kad smo već kod pjesme »Ima ih«, je li vam bilo teško zapamtiti tekst pjesme, s obzirom na to da je stvarno poprilično dugačak?

– Sam sebe iznenadim kad uspijem sve to izverglati. Ali vidite, iznenađenja su uvijek moguća!

Želja bez želje

Jednom ste izjavili kako sloboda ne znači mogućnost provođenja svoje volje. »Kad prekineš lance, dočekaju te neki novi lanci. Sloboda ima veze s tim da je čovjek spreman prepustiti svoju osobnu volju i ego i ostaviti prostora drugoj energiji i logici. Staviti se u službu nečeg većeg.« Smatrate li se duhovnim čovjekom? Vjerujete li u Boga, višu silu, inteligentni dizajn, svrhovitost, objektivnu stvarnost, išta takvo?

– U sve to! Pitanje je lijepo i u njemu je sadržan i odgovor.

Jedan od temeljnih problema estetike je na koji način definirati umjetnost, odnosno prema kojim kriterijima neko djelo postaje umjetničko djelo. Što vi kažete, što je za vas umjetnost?

– Umjetnost je dobivala na značaju kako ga je duhovnost gubila. Sloboda, čudesnost, avantura, povezani s mističnom spoznajom preselili su se u umjetničke pravce, manifeste i raščupane genije koji skupo prodaju plodove svoje talentirane osobnosti. Što je uopće umjetnost? Mene su u školi učili da bi se granica između umjetnosti i zanata mogla povući po liniji između dekorativnosti i ekspresivnosti. Ta mi se granica čini jako raspršena.

U više vaših pjesama vrijeme, tj. prolaznost vremena važan je motiv. Bojite li se prolaznosti, starosti, smrti?

– Ne bojim se još. Vidjeti prolaznost svijeta i sebe oslobađajuće je. Trenutak dobiva na vrijednosti. U toj drami između protežnosti i trenutka nastala je i većina tih pjesama i njome se bave.

«Više nemamo želja, jer sad plovimo do beskraja«, stih je pjesme »Apokalipso«. Ima li Darko Rundek još uvijek neostvarenih želja? Prestaje li čovjek ikada sanjati?

– Auto, bicikl i romobil sam dobio. Ono čemu se duboko nadam zahtijeva želju bez želje. Je li to san?

Lopate u ruke

U pjesmi »Afrika« u jednom trenutku čuje se uzvik »Forza Fiume«. Hoćete li nam otkriti kako se to dogodilo?

– Žan Jakopač, gitarist i autor kojeg povezujemo s bendom Šo mazgoon i kojeg jako cijenim, svirao je u to vrijeme sa mnom. On je vrlo duhovit i brz čovjek pa mu je izletilo kao rima na »zašto si se tako zagledala u me« – »Forza Fiume«. To je ostalo u pjesmi jer je kao neki mali paradoks koji ništa posebno ne znači, a pridonosi otvorenosti pjesme.

Za sada su najavljeni koncerti u Ohridu, Šibeniku, Puli… Što publika može očekivati na ovim koncertima? Hoće li biti još koncerata ovoga ljeta i kada vas možemo očekivati u Rijeci?

– To s koncertima je totalno neizvjesno i ne ovisi o meni niti o organizatorima… Vidjet ćemo, rekli su slijepci… Toliko znamo i o koncertu u Rijeci.

Imate li planova za budućnost? Kako ćete znati kada je vrijeme da se povučete sa scene? Vodite li se intuicijom u životu?

– Nemam baš nekih planova, ali radim na spremnosti. Evo korona me već dobrano povukla sa scene. Rado bih češće prepoznao intuiciju od vlastitih projekcija i želja…

Kako je biti okružen mladim ljudima? Slažete li se sa svojom Ekipom? Može li čovjek vaših godina još uvijek nešto naučiti od mladih ljudi?

– Drago mi je jahati i surađivati s ovim mlađim bendom, makar mi povremeno zafale Isabel i Duco… Ja sam i stariji i mlađi od njih. Ovaj mlađi nešto i nauči.

U jednoj pjesmi želite svojem sinu »glavnu od svih moći – tu da može voljeti«. Gospodine Rundek, ovom prilikom želim vam izraziti sve najljepše želje i puno uspjeha u daljnjem radu. Neka vas prati ljubav i sreća i najljepša vam hvala na suradnji! Imate li što na kraju za poručiti vašoj publici, čitateljima, meni?

– Prvo, Riječanima: Forza Fiume! Vama hvala na zanimljivim i upućenim pitanjima, čitateljima: smanjite ili potpuno napustite meso i mliječne proizvode, smanjite smeće, stvorite kompost, posadite vrt, pa bilo to i na vašem balkonu… »Lopate u ruke, lopove u šume!«