“Autori pjesama ne idu na turneje, ne prodaju majice i drugu robu. U osnovi, sav njihov prihod dolazi od pjesme same. Istraživanja pokazuju da na striming servisima kao što je Spotify, korisnici u tražilicu mnogo češće ukucavaju pjesme, negoli izvođača. To znači da su autori pjesama važniji nego ikad. Pa ipak, ako gledate iz perspektive autora pjesme, sistem je disfunkcionalan”.

Björn Ulvaeus, član slavnog švedskog pop kvarteta Abba današnjim se autorskim tekstom u Guardianu pridružio sve većem broju glazbenika i autora koji smatraju da je sustav raspodjele zarade od reprodukcije glazbe i naknade za autorska prava u eri striminga nepravedan. Ulvaeus, koji trenutno obnaša i funkciju predsjednika neprofitne krovne svjetske udruge društava autora i skladatelja (CISAC), se prisjeća početaka svog benda i Eurovizije koja ih katapultirala u svjetsku glazbenu orbitu. Imali su tada na „lageru“ ziherašku, lako pamtljivu baladu „Hasta Manana“ koja je bila po mjeri Eurovizije, i s njom su bili sigurni da bi konkurirali za vrh. No odlučili su se kockati i predstaviti se pjesmom modernog stila kakvu eurovizijska publika još nije čula. Računali su da će se s njom plasirati negdje u sredinu ljestvice, ali im je glavni cilj bio da ih publika izvan Švedske zapamti. Rizik se isplatio, izveli su „Waterloo“ i sve ostalo je povijest. Bjorn danas kaže da nije siguran bi li ponovio taj rizik jer se svijet glazbenog autorstva stubokom promijenio.

Naknade od izvođenja od emitiranja na televiziji i radiju su već dugo vremena u padu. Fizička prodaja glazbe od koje su oduvijek i izvođači i autori imali pošteni postotak, je također u padu. Raste striming i kako kaže, promijenio je sve, ali ne u korist ljudi koji pišu i skladaju pjesme.

Naveo je i brojeve: glazbenik na nezavisnoj etiketi može od milijun strimanja jedne pjesme dobiti oko tri tisuće dolara, dok autor pjesme dobiva tek oko 1200 dolara i to samo u slučaju da nitko drugi nije supotpisan kao autor.

Švedski glazbenik i autor zaključuje da se tu ne radi o tome da autor postane bogat, nego o tome da autori mogu istovremeno razvijati svoju vještinu i biti pošteno obeštećeni za to. Objasnio je to na svom slučaju i kompanjona Bennya Andersona koji su, prije negoli su formirali Abbu, 10 godina pisali pjesme za druge i postajali sve bolji i bolji u tome.

„Ne možete imati to vrijeme na raspolaganju, kao ni kreativnu slobodu, ako za svoj rad ne primate honorare. Ako ne zarađujete od autorstva dovoljno, morate pronaći još jedan posao, što znači da nemate ni puno vrijeme ni koncentraciju da se bavite onim što želite“ – kaže Björn Ulvaeus.

Upozorava na još jedan problem kao posljedicu striminga. Strimingom se povećao volumen, ali i skratila pažnja slušatelja, pa se pjesme rade kao na traci. Postoje kampovi za pisanje pjesama, gdje se autori i glazbenici nalaze na jedan dan i do večeri moraju završiti pisanje pjesme. Takav način dovodi do oslanjanja na malu skupinu elitnih kantautora, organiziranih u timove, koji „štancaju“ pjesme po šabloni optimizirane za strimanje i masovnu publiku. Björn smatra da to dovodi do mediokritetstva, da se ništa ne baca i da mladi autori koji su izvan kruga tog mehaniziranog stroja za proizvodnju hitova jednostavno ne mogu dobiti priliku. I opet podsjeća na vrijeme kad su on i Benny skladali hitove koji su danas pop evergreeni. Kaže da su zbog poštenih naknada imali luksuz da godišnje pišu samo 13-14 pjesama i da odbacuju desetine onih koje su smatrali osrednjim. Tako se dolazilo do kvalitetne pop glazbe koja je izdržavala i još uvijek izdržava test vremena.

Na kraju, Björn Ulvaeus osim kritike sustava nudi i rješenja kako doći do poštenije raspodjele novca koji pretplatnici uplaćuju Spotifyju ili Deezeru, kao i prihoda od reklama koji su posljedica korištenja nečije glazbe. Rješenja nisu jednostavna, ona uključuju diferencijaciju između pjesama na striming servisima koje se pojavljuju u okviru playlista i slušatelj ih sluša kao pozadinsku glazbu na koju ni ne obraća pažnju i pjesama koju korisnik zaista traži da je ciljano posluša. Naknada autorima za ove druge bi morala biti viša. Nadalje, smatra da bi diskografske kuće mogle sparivati izvođače s mladim autorima u nekoj vrsti partnerstva, u kojem bi autor bio neka vrsta namještenika i primao plaću za svoj rad. I sam kaže da je to možda radikalna solucija, ali je podsjetio da ne bi bila revolucionarna: navodi kako je na tom sistemu Robbie Williams, nakon što je započeo solo karijeru, održavao dugogodišnje autorsko partnerstvo s Guyom Chambersom koja je rezultirala s jednom od najupečatljivijih pop karijera 90-ih godina.