Skladateljica, pjevačica i vizualna umjetnica. Cécile McLorin Salvant rođena je i odrasla u Miamiju na Floridi, od majke Francuskinje i oca Haićanina. Počela je učiti klasični klavir s pet godina, pjevala je u dječjem zboru s osam, a kao tinejdžerica je počela učiti pjevanje i to na području klasične glazbe, diplomirala je francusko pravo na sveučilištu Pierre-Mendes France u Grenobleu. Studirala je baroknu glazbu i jazz na Glazbenom konzervatoriju »Darius Milhaud« u Aix-en-Provenceu u Francuskoj, a kompoziciju i teoriju glazbe na The New School u New Yorku.

Nakon što je 2010., u dobi od dvadeset i jedne godine, pobijedila na natjecanju »Thelonious Monk«, 2014. je bila nominirana za Grammy za album »WomanChild« objavljen godinu dana ranije, a potom je dobila tri uzastopne nagrade Grammy u kategoriji najboljeg jazz vokalnog albuma, za albume »For One To Love« iz 2015., »Dreams and Daggers« iz 2017. i »The Window« iz 2018. Također, 2020. je dobila stipendiju MacArthur i umjetničku nagradu »Doris Duke«. U časopisu DownBeat njezini su albumi proglašavani najboljim jazz izdanjima, a Udruga jazz novinara nekoliko ju je puta proglašavala najboljom jazz pjevačicom.

Poznata je po sjajnim izvedbama jazz standarda, zapravo hvalili su je mnogi kritičari, ali i publika kao najbolju jazz pjevačicu današnjice, što joj je omogućilo nastupe u najpoznatijim svjetskim jazz klubovima i na prestižnim jazz festivalima.

Njezin je glas božanstven, a izvedbe su sugestivne, moćne, prirodne i uvijek u skladu s trenutačnim kontekstom. Zato je ostvarila uzbudljive suradnje s uglednim jazz glazbenicima kao što su Wynton Marsalis, Jimmy Heath, John Clayton, Archie Shepp, Jason Moran, Michael Buble i drugi, ali i uglednim Big Bandovima, među ostalima s Jazz at Lincoln Center Orchestrom i The Clayton-Hamilton Jazz Orchestrom.

Jake žene

No, osim toga, uvijek je bila sklona odbacivanju tradicionalnih jazz standarda, eksperimentiranju, proučavanju glazbe iz različitih izvora i vremenskih razdoblja, raznih tehnika, zvukova, tekstura. Primjerice, u razgovoru koji smo vodili upravo u vrijeme kad je osmišljavala glazbu za albume »Ghost Song« i »Melusine«, izjavila je: »Nemam straha, volim istraživati, obožavam kontraste u glazbi. Volim kad je glazba zabavna i puna iznenađenja.« Osim Billie Holiday, Bessie Smith, Sarah Vaughan, Betty Carter i Arethe Franklin, na nju su jednako snažan utjecaj izvršili Bach, Caetano Veloso, Backstreet Boysi, ‘N Sync i Spice Girlsice, kao i glazba za Disneyjeve crtiće.

Upravo je taj odmak od mainstreama, taj segment njezina stvaralaštva zastupljen na njezinim diskografskim izdanjima. Za snimanje svakog od njih imala je valjan razlog, novi poticaj, novu temu koju je duboko prostudirala i ozbiljno joj se posvetila. Svaka od tih tema obilježila je njezino stvaralaštvo u određenom razdoblju karijere.

Primjerice, glazbom na albumu »WomanChild« obuhvatila je tri stoljeća američke glazbene tradicije, snimajući »For One to Love« zaronila je u povijest seksualne politike i intimniju povijest neuzvraćene ljubavi, odabravši pjesme koje pažnju usmjeravaju na jake žene i neovisnost, a njezino novo djelo, »Ogresse«, glazbena je basna u obliku kantate koja spaja folk, barok, jazz i country glazbu, a istražuje fetišizam, glad, dijasporu, cikluse prisvajanja, laži i ekologiju.

Tu zamisao razvija u multimedijskom smjeru pripremajući animirani dugometražni film koji će sama režirati. Naime, bavi se i vizualnom umjetnošću, slika i izrađuje tekstilne crteže velikih dimenzija. Mnoga njezina djela krase naslovnice albuma, a njezina vizualna umjetnost izložena je u Picture Roomu u Brooklynu.

Proživljavanje tragedije

Osim što je glazba za svaki njezin album konceptualna, zasnovana na specifičnom narativu koji je zaokuplja u određenom trenutku, Cécile McLorin Salvant za njih uvijek odabire pjesme koje imaju osobnu vezu s njezinim životom. Tako je i s njezina dva nova CD-a.

»Ghost Song« je njezino prvo izdanje za diskografsku kuću Nonesuch Records. Ovaj je album, objavljen prošle godine, dobio dvije nominacije za Grammy te se pojavio na nizu popisa najboljih u 2022. Osim njezinih dugogodišnjih sradnika: pijanista Aarona Diehla i Sullivana Fortnera na snimanju su kao gosti sudjelovali mnogobrojni drugi glazbenici. Album je ocijenjen kao njezin dosad najhrabriji istup. Skladbe donose velik zvučni, ali i stilski raspon.

Naime, poznata kao vrhunska jazz pjevačica, za ovo je izdanje, osim vlastitih skladbi, snimila obrade djela raznih žanrova na teme duhova, nostalgije i čežnje, primjerice skladbe »Wuthering Heights« Kate Bush, »No Love Dying« Gregoryja Portera, »Until« Stinga, »Optimistic Voices« Harolda Arlena i Yipa Harburga te »The World is Mean« Kurta Weilla i Bertolta Brechta, kao i engleske narodne pjesme »The Unquiet Grave«.

Rezultat je to novih glazbenih istraživanja, ali i proživljavanja osobne tragedije vezane za smrt njezine bake te dugogodišnjeg suradnika, bubnjara Lawrencea Leathersa koji je 2019. tragično poginuo tijekom obiteljske svađe.

Proživljavanje tog osjećaja gubitka prožima se u njezinom autorskom radu, ali i obradama standarda koji također donose njezin osobni umjetnički pečat. Skladbe čine cjelinu, prva je povezana sa zadnjom… Zapravo, album započinje pričom o nekome koga progoni prošlost, a završava živom osobom koju proganja duh. Kad je riječ o autorskim skladbama, puno toga govore već sami naslovi, znakoviti i intrigantni, primjerice »Ghost Song«, »I Lost My Mind«, »Moon Song«, »Trail Mix«, »Dead Poplar« i »Thunderclouds«.

Legenda o ženi poluzmiji

Na ovogodišnji album »Melusine«, još jedan njezin hrabrar istup, uvrstila je pet vlastitih skladbi i interpretacije devet pjesama koje datiraju iz dvanaestog, četrnaestog, sedamnaestog i dvadesetog stoljeća, uglavnom pjevane na francuskom zajedno s okcitanskim (drevni jezik koji se govori na jugu Francuske), engleskim i haićanskim kreyolom. Inače pjeva i na španjolskom. No, ona je te različitosti pretvorila u prednost i sve je pjesme ujednačila i prilagodila svojem prepoznatljivom glazbenom stilu. Posebnost ovog izdanja je u tome što su francuske pjesme, koje su se redovito pojavljivale u njezinim nastupima uživo, do sad bile manje zastupljene na albumima. Naime, to što su njezini roditelji Francuskinja i Haićanin, ostavilo je trag u njezinom stvaralaštvu.

Pjesme su nadahnute elementima francuske mitologije, haićanskog vudua i apokrifa, a pričaju priču o europskoj folklornoj legendi o Melusine, ženi koja se svake subote pretvara u poluzmiju kao rezultat prokletstva svoje majke iz djetinjstva. Tu priču Cécile McLorin Salvant sugestivno je ispričala svojim osebujnim glazbenim jezikom koji je odraz njezine svestranosti i otvorenih pogleda na umjetnost.

Naime, kroz izvedbe što ih je ostvarila za ovaj album pokazala je svoju fascinaciju raznim žanrovima i pristupima: glazbom kanadskog glazbenog teatra, francuskim popom, jazzom, afro-latinskom glazbom, elektronskom… Razvila ga je u suradnji s majstorom djembe udaraljki Weediemom Braimahom i nekoliko dugogodišnjih suradnika uključujući pijaniste Sullivana Fortnera i Aarona Diehla, basiste Paula Sikivieja i Luquesa Curtisa, bubnjare Kylea Poola i Obeda Calvairea te saksofonista Godwina Louisa.