Nakon toliko različitih projekata, nerijetko potpuno inovativnih, a redovito kreativnih, teško je zamisliti da pijanist i skladatelj Brad Mehldau može pronaći novu svježinu i širinu, da može izmaštati nešto što još nije, što nitko drugi nije. No upravo je to nedugo napravio i zabilježio na svojem novom CD-u »Jacob’s Ledder«.

Spajanje nespojivog

Taj album, objavljen na CD-u i vinilu, donosi nove skladbe koje je pisao potaknut čitanjem Svetog pisma i potragom za Bogom, ali i obrade nekih rock skladbi. U glazbenom smislu nadahnuće je pronašao u glazbi koju je slušao u mladim danima, posebice prog rocku kroz koji se navukao na fusion i u konačnici jazz. Sve to na ovom je albumu objedinjeno u fascinantno djelo koje će vas prodrmati i zaintrigirati. Zapravo ovo je potpuno ludo. Projekt je to koji pršti od ideja i osvaja izazovnim glazbenim rješenjima. To je višeslojno, nekonvencionalno i inteligentno glazbeno djelo koje objedinjuje svu šarolikost njegovih glazbenih interesa, koje je intrigantno, koje u svakom trenutku donosi neočekivane obrate, pobuđuje znatiželju, uvlači u priču, izaziva, bocka, šamara. Da bi netko snimio ovakav album mora imati širinu, mora biti naslušan, ali i načitan, mora voljeti i poznavati umjetnost, posvetiti se proučavanju dubljeg smisla stvaralaštva kreativaca, ali i biti hrabar uhvatiti se u koštac s umjetnošću koja nije stekla poklonike u širim krugovima. Ova je glazba na trenutke toliko provokativna, žestoka, surova i brutalna da se nečega takvog ne bi postidjeli ni Laibachovci.

Iako je najpoznatiji kao izvođač profinjenog, komornog jazza u solo ili izvedbama sa svojim triom, uglavnom u akustičnom kontekstu, Mehldau je već koristio vokal, već je radio s žestokim zvukom i agresivnim, gnjevnim izvedbama. Uostalom, svirao je sa sastavom Radiohead čije skladbe često izvodi. U pripremi skladbi za ovaj album ponovo se bez straha uhvatio u koštac s vječnim izazovom spajanja nespojivog, objedinjavanja različitih ideja i stilova u skladnu cjelinu koja rezultira vrhunskim umjetničkim djelom. Fascinantno je kako u taj konglomerat zvukova, koji su uvelike određeni elektronskim glazbalima, injektira svoje klavirske minijature – nepretenciozno, tek da vas još malo prodrma i ne dozvoli da pomislite da ste već sve shvatili i da nova iznenađenja više nisu moguća. Pritom koristi nebrojene tehnike sviranja. Važni su i kontrasti. Naime, gotovo je nestvarno kako se krikovi bola i užasa izmjenjuju s elegičnim vokalizama. Nije nova ideja da se barokna glazba provlaći u prog-rock okružju, ali Mehldau to radi na svoj način. Pokazao je kako glazbu sastava Rush pretvoriti u virtuoznu jazz paljevinu. Čak i kad se bavi elektronikom s rastrzanom ritmikom, podsjećajući na robotiku u stilu sastava Kraftwerk, to mu služi tek kao drukčiji predložak i nadahnuće za klavirsku improvizaciju.

Nova uzbuđenja

Primjerice, njegova skladba »Jacob’s Ladder III – Ladeer« neodoljivo podsjeća na glazbu skupine Gong iz prve polovice 1970-ih i njihovu fascinaciju istočnjačkim religijama, pjevanjem mantri, spajanjem akustike i elektronike, rocka i free-jazza, osmišljavanjem vlastite mitologije. Zanimljivo je kako je za ovaj album obradio skladbu »Cogs in Cogs« grupe Gentle Giant, izvorno snimljenu za njihov šesti album »The Power and the Glory« iz 1974., što je još jedan pokazatelj na kojoj se glazbi napajao u formativnim godinama. Naime od te je skladbe, koja u izvornom obliku traje tek tri minute, za ovaj album priredio tri nove: »Cogs in Cogs I – Dance«, »Cogs in Cogs II – Song« i »Cogs in Cogs III – Double Fugue«. Još jedan dokaz njegove velike maštovitosti i kreativnosti.

Prema karakteru pojedine skladbe koristio je razne formacije: solo, duo, trio, kvartet, kvintet, sekstet. Također, budući da su u izvedbama zastupljeni razni glazbeni jezici, za svaku je pažljivo birao suradnike. Među ostalima na snimanju albuma pridružili su mu kolege iz izdavačke kuće Nonesuch (Dancing Bear) za koju objavljuje od 2003., a koja je ogranak Warner Bros.-a (Dancing Bear) za koji je objavljivao od 1995. do 2003.: mandolinist i pjevač Chris Thile i pjevačica Cécile McLorin Salvant, kao i bubnjar Mark Guiliana, pjevačica Becca Stevens, sopran i tenor saksofonist Joel Frahm i drugi.

Mehldau je prije svega sjajan pijanist, no on je, zapravo, multiinstrumentalist. Na snimanju ovog albuma je, osim koncertnog i Wurlitzer električnog klavira, svirao Hammond orgulje i svu silu raznih klavijatura, sintisajzere i melotron te bubnjeve i udaraljke, a u raznim se situacijama pojavljuje i kao pjevač ili narator. U nekim je izvedbama koristio naraciju po uzoru na one suradnje pjesnika beat generacije s jazz sastavima iz 1950-ih, jednako angažirano i emotivno.

Glazba na ovom albumu ispoljava toliko snažnih emocija da se stječe dojam da bi mogla biti opasna za slušateljevo psihičko zdravlje konzumira li se u prevelikim količinama. Dakle, savjet je: slušati, ali dozirati u umjerenim količinama, ne više od deset puta dnevno, i ne svakodnevno, najbolje svaki drugi dan! Sigurno je, pak, da će svako novo preslušavanje donijeti nova uzbuđenja, neki drugi užitak kroz otkrivanja prikrivenih detalja, da će vas zaintrigirati i privući ponovnom preslušavanju. Naime zapanjujuće je koliko je skrivene ljepote, one koju ne opažamo na prvu, možda ni drugu, možda ni treću… Slušanje.