Na posljednjem koncertu 13. Zagreb Jazz Festivala 22. studenoga u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog nastupit će Mingus Big Band, jedan od najboljih orkestara u povijesti jazza. To je tek jedan od sastava koji izvode i promoviraju glazbu velikana jazza Charlesa Mingusa čiju stotu obljetnicu rođenja svijet obilježava ove godine. Njihovi su nastupi uvijek uzbudljivi, nabijeni emocijama i energijom, zasnivaju se na poštovanju, donose cjelokupnu povijest jazza te visoku razinu sviranja i zabave. Radi se o izvanserijskom glazbenom događaju koji je u razgovoru za Novi list najavio voditelj Mingus Big Banda, kontrabasist Boris Kozlov.

Najpoznatiji kao basist, aranžer i glazbeni direktor Mingus Big Banda, Mingus Dynastyja i Mingus Orchestra, Boris Kozlov je na njujorškoj i međunarodnoj jazz sceni prisutan više od trideset godina. Kao dijete sedam je godina učio svirati klavir, ali zaljubio se u bas i pobijedio na natjecanju Glazbene akademije Gnesin te je u dobi od petnaest godina upisao koledž. U ranoj mladosti bio je pod utjecajem rocka i klasične glazbe, a sa sedamnaest godina zainteresirao se za jazz i nastavio učiti kontrabas. Studirao je na Državnoj glazbenoj akademiji. Na Prvom natjecanju jazz solista SSSR-a 1990. osvojio je Grand Prix i posebnu nagradu za vlastitu skladbu. Nakon što je 1991. osvojio prvo mjesto u kategoriji mladih glazbenika u časopisu USSR Jazz Journal, preselio se u New York. Samostalno učenje nastavio je u specifičnom njujorškom jazz okruženju gdje je svirao s uglednim džezistima kao što su Buddy De Franco, Toots Thielemans, Clark Terry, Bobby Watson, Benny Golson, McCoy Tyner, John Stubblefield, Michael Brecker, Eddie Palmieri, Michel Petrucciani, Michel Legrand i mnogi drugi. Osim toga, ostvaruje i vlastite projekte.

Očaravajuće je gledati vas tijekom koncerta. Vaš smiješak je zarazan. Što je uzrok tome?

– U jazzu mi je najvažnije, najveće zadovoljstvo mi pruža i najboji rezultat u glazbi daje komunikacija. To je uvijek razgovor koji se odvija u dva, tri, četiri smjera, ali svi uvijek sviraju jedan za drugoga. To pričinjava najveće zadovoljstvo. To me pokreće svakog dana. Kako ne biti sretan svirajući jazz?!

Boris Kozlov, basist, aranžer i glazbeni direktor Mingus Big Banda / Foto DAVOR HRVOJ

Glumimo sebe

Upravo to su karakteristike Mingus Big Banda. Kako vi kao njegov voditelj pristupate djelovanju tog Big Banda?

– U bend sam ušao 1998. godine i brzo sam shvatio u kakvu sam bogatu i jedinstvenu glazbenu ostavštinu zakoračio. Sviramo rijetka djela za koja inače mnogi ne bi znali da postoje. Također smatramo da to nije samo očuvanje, već i poboljšanje nekih rezultata. Naime, Mingus bi ponekad imao gomilu ideja, ali nije imao vremena raditi na njima. Sada imamo vremena! Pokušavamo pronaći ravnotežu između Mingusovih skladbi i originalnosti vlastitih solaža. Želim da njegova glazba zablista, a u isto vrijeme slijedim njegov zahtjev da »uvijek sviramo sebe«! Glumimo sebe.

Kako se osjećate svirajući u tom Big Bandu?

– Poštovan. Prijateljstvo je na vrhuncu. Volimo ovu glazbu i cijenimo iskustvo zajedničkog sviranja. Također, mislimo na ovo kao na bend koji je Mingus želio, ali ga nije imao tijekom svog života.

Koliko imate slobode promijeniti nešto što ste pripremili, a da djeluje smisleno i uvjerljivo?

– U tome je bit Mingusove glazbe. Imamo punu slobodu – sve dok to ima glazbenog smisla, podržava Mingusovu tradiciju i slaže se cijeli bend. Naravno, izvođači-improvizatori moraju biti na visokoj razini, a u ovom orkestru sviraju najbolji.

Koliko je za to važna njegova glazba, koliko su važni vrhunski glazbenici koji sviraju u Big Bandu, ili možda oboje?

– Prosudite sami – u njegovim su bendovima svirali najboji, najubojitiji glazbenici: Eric Dolphy, Jackie McLean, Jaki Byard, Bill Evans, Booker Ervin, John Handy, Charles McPherson, Johnny Coles… A sada pogledajte tko je svirao u Mingus Big Bandu od 1991.: Randy Brecker, Britt Woodman, Ronnie Cuber, John Stubblefield, Alex Foster, Craig Handy, Eddie Henderson, Lew Soloff, Kenny Drew jr., David Kikoski, Seamus Blake, Chris Potter, Johnathan Blake, Tommy Campbell, Gene Jackson, Robin Eubanks – uistinu »tko je tko« suvremenog jazza!

Kako ste se navukli na glazbu Charlesa Mingusa?

– Kad sam imao devetnaest godina, prije nego sam uopće čuo i jednu notu njegovih snimaka, skladbe »Goodbye Pork Pie Hat« i »Pussy Cat Dues« zaskočile su me iz real booka kao izuzetno originalna djela, zanimljiva i drukčija od drugih skladbi.

Koliko je njegova glazba važna u povijesti jazza?

– Jako je važna. To je spoj bluesa, crkvene glazbe, be-bopa i klasike. Konačno, to je i tri sata dugačko djelo »Epitaph« koje je zapravo jazz simfonija, u nedostatku boljeg opisa. To su i strastvene melodije, ali i proširena djela poput »Sue’s Changes«.

Tu je skladbu posvetio svojoj supruzi Sue Mingus koja je nedavno preminula. Kako gledate na njezin doprinos, posebice na njezinu ulogu čuvarice i promotorice njegovog nasljeđa?

– Nije bila samo glasnogovornica, već i neumorna zagovornica glazbe svoga supruga, spisateljica, kreatorica, producentica koja je povezivala stotine glazbenika. Bila je najpronicljivija i najzanimljivija osoba s kojom je uvijek bilo nadahnjujuće razgovarati. Mingus je oduvijek želio stabilan orkestar, ali za to nikad nije imao vremena ni sredstava, pa je Sue 1991. utemeljila Mingus Big Band i tako ostvarila svoju i njegovu želju. Bez nje ne bi bilo ovog Big Banda.

Boris Kozlov i Mingus Big Band / Foto DAVOR HRVOJ

Neprestano naukovanje

Danas, sto godina nakon Mingusova rođenja, kako gledate na njegovu glazbu?

– U njegovoj je glazbi zastupljena najviša razina originalnosti. Osim toga, posjeduje sve kvalitete Mingusovog karaktera, a znamo da je bio neposredan, strastven, bijesan, pun ljubavi, a na određenoj razini čak i neustrašiv. Puno se nagađa o Mingusu kao o bijesnoj osobi, ali siguran sam da je to bio dijelom karakter, a dijelom proračunata izvedba. Prema vlastitom priznanju Maxa Gordona, vlasnika Village Vangarda, bilo je ljudi koji su čekali u redu ispred kluba tražeći karte u nadi da će vidjeti Mingusa bijesna i uzjapurena. Kako bi Sue rekla za Charlesa – bio je »lud k’o puška«. Kao onomad kad je bacio bas na publiku jer su bili bučni i nisu slušali svirku – ali bio je to jeftin bas od šperploče! Osim što je bio super originalan, Mingus je otvorio put za budućnost. Ono što je tada, kad je svirao, bilo inovativno, sada je mainstream. Danas je još suvremeniji i aktualniji nego u 1960-ima! Današnji glazbenici proučavaju sve što je Mingus stavio u svoju glazbu – harmonijske strukture, gornje akordske tonove, neparne metre, kao i stilsku raznolikost, spojio je blues, crkvenu glazbu, be-bop, klasiku 20. stoljeća. Mrzio je naslove. Često je govorio: »Ne sviram jazz ili avangardu ili bebop – ja sviram Mingusa«.

Zašto je važno svirati njegove skladbe?

– Jer nimalo ne zvuče kao skladbe drugih skladatelja. Njegovo je nasljeđe jedinstveno u smislu križanja stilistike, ali ima vrlo snažnu osobnu poruku. Što je više sviram, to više finih detalja izlazi na vidjelo.

Kako se osjećate slušajući njegovu glazbu?

– Kao student, ali i sretan i ispunjen.

Kako se osjećate svirajući njegovu glazbu?

– Kao da sviram vlastitu glazbu, ali puno bolje.

Znamo da je Mingusova glazba duboko ukorijenjena u afroameričku tradiciju, da priziva afričku glazbu, blues, crnačku crkvu…, a odjednom se pojavi jedan Rus koji je izvodi s razumijevanjem. Kako vam je to uspjelo?

– Kao prvo, jazz je nakon svih tih godina postao univerzalan jezik, a drugo – što sam naučio od Waltera Bishopa i Philipa Harpera – obojica su rekla da nije važno odakle netko dolazi, nego da prigrli jezik i beskompromisno se bori za njegovu dobrobit te da razumije jazz i blues. Isprva mi se to doimalo kao aksiom, nešto što svi govore tek tako, ali s vremenom sam shvatio zašto je tako. Stvar je u tome da je za mene to dio mog jezika. Jazz se uči na isti način kako ljudi uče neki zanat, primjerice izradu glazbala ili izradu nekih predmeta, kako umjetnici uče o slikanju ili uče bilo što kao šegrti. U jazzu, više nego u bilo kojoj drugoj glazbenoj formi, bilo kojem glazbenom žanru, postoji potreba za neprestanim naukovanjem. Primjerice, kad sam 1991. napustio Sovjetski Savez, bio sam odlično potkovan glazbenik kao instrumentalist, ali ne nužno s dobrim poznavanjem jazz jezika. U SAD-u sam otkrio da je američki jazz, mainstream jazz ili čak suvremeni jazz snažno povezan s folklorom, s oralnom tradicijom. Oralno znači da se ne može sve zapisati. Ako ne sviraš dovoljno s drugim glazbenicima, nećeš istinski naučiti kako se to zapravo radi. Vječno sam zahvalan što sam dobio priliku da to iskusim upravo u New Yorku. Morao sam se u potpunosti preobraziti kao instrumentalist. Shvatio sam da moje sviranje glazbala nije najvažnije. Glazba je na prvom mjestu, a sviranje glazbala na drugom.

Spontano skladanje

Kako to da svirate legendarni Mingusov kontrabas koji je neka vrsta svetog grala?

– U jednu ruku zaista je tako. Neki kažu da bi taj kontrabas trebao pripadati muzeju. Njegova udovica Sue Mingus koja je, pogledamo li scenu u zadnja tri desetljeća, jedina žena koja uspješno čini to što čini – promovira i unapređuje ostavštinu svojeg supruga – ponudila je taj kontrabas na korištenje svakom basistu koji se pridruži Mingus Big Bandu. Znam da je John Benitez, koji je u ovom Big Bandu svirao prije mene, volio taj kontrabas, a Andy McKee ga nije volio i svirao je na svojem. Kad sam saznao da bih mogao svirati na Mingusovom kontrabasu, koljena su mi klecnula. Istodobno sam bio prestrašen i uzbuđen. S vremenom sam u tom glazbalu pronašao nešto što pripada samo meni. Pretpostavljam da je Mingus, kad ga je kupio, u njemu osjetio nešto što je njemu blisko. Ja sam pronašao nešto svoje što sam prihvatio i zadržao kao dodatnu vrijednost.

Kako se osjećate u toj situaciji?

– Neprestano otkrivam nešto novo. Ne prođe ni jedan dan da ne razmišljam o tome da je taj kontrabas pripadao Mingusu, a sad ga ja sviram. Imam odgovornost, posebice prema tome da nikad ne smijem svirati ili zvučati kao što je on, jer tako nešto se često događa. Da napravim tako nešto, munja bi me pogodila i spržila. Najviše je mrzio kad bi netko svirao poput njega.

Na koji ste način proučavali njegovo sviranje, specifičnosti i neobičnosti, primjerice sviranje gudalom ispod mosta, jer bilo je važno i vidjeti, a ne samo čuti?

– Učio sam slušajući ploče, butlege, snimke na vrpcama, ali i gledajući videovrpce. Moram reći da još uvijek učim jer ima tako puno materijala koji još nisam proučio. Sjajno je što je Sue Mingus to čuvala i brinula o tome. Svaki slobodan dan odlazio sam k njoj i istraživao nove materijale, prikupljao podatke, a za puno toga nikad nisam čuo. Također ta se kolekcija neprestano nadopunjuje materijalima koje netko pošalje, ne samo iz SAD-a, nego i, primjerice, iz Europe ili Argentine. Obožavam proučavati te materijale.

Što ste naučili iz toga?

– Mingus je bio jedan od rodonačelnika tog glazbala. Vjerovali ili ne, neki ga uspoređuju s violončelistom Pablom Casalsom. Njegov pristup uspoređuju s Casalsovim pristupom klasičnoj glazbi, načinu na koji je unaprijedio klasičnu glazbu. To što je on učinio za violončelo, Mingus je učinio za kontrabas. Obojica su u toj skupini elitnih glazbenika. Uvijek nastojim povezati sve što je važno za njega, način na koji je svirao kontrabas i pronalaženje novih pristupa sviranja tog glazbala, kao i otkrivanje novih zvukova, primjerice eksperimentiranje visinom tona i udaraljkaškim pristupom, ali i način na koji je vodio sastave, na koji je skladao. Mingus je cijeli svoj život govorio o odgovornosti koju imaju jazz glazbenici kao skladatelji. Spontano skladanje – za njega je to bila improvizacija. Zanima me sve: njegovo sviranje kontrabasa, skladanje, aranžiranje ili sviranje klavira, a sve to zapravo čini njegovo spontano skladanje.