Pod naslovom »Panonski admiral« nedavno se i u Hrvatskoj pojavila knjiga kroz koju je njezin autor, ugledni srpski glazbeni kritičar i novinar Ivan Ivačković, obradio glazbu, poeziju, prozu i filmske aktivnosti Đorđa Balaševića, sjajnog vojvođanskog poeta i pjevača na čijim su pjesmama odrastale generacije, a vrijednost stihova i glazbe koju je stvarao u razdoblju od kraja sedamdesetih pa do danas daleko je nadišla pripadnike njegove generacije (rođen je 11. svibnja 1953. godine), te danas čak i unuci onih koji su ga prvi put počeli slušati u drugom dijelu sedamdesetih godina prošlog stoljeća, znaju tko je Đole. Upravo stoga, ali i zbog nenadane smrti (11. veljače 2021.) ovog genijalca, knjiga »Panonski admiral« – koju je u Hrvatskoj objavila zagrebačka Naklada Ljevak – privukla je veliku pažnju pa smo o njoj porazgovarali s autorom kojeg najprije pitamo zašto knjiga o Đoletu i što ga je na to motiviralo:

»Na prvom mjestu me je motivirala ljubav prema Đoletovim pjesmama. Potom, volim pisati o velikim karijerama, a njegova spada među najveće. Napokon, trudim se svojim knjigama popuniti neke strašne praznine u ovdašnjoj literaturi. Đorđe Balašević je jedan od najznačajnijih pjesnika u ovom dijelu svijeta, a o njemu dosad nije postojala nijedna knjiga. To je još za njegovog života postala sramota svih nas. I eto, riješio sam tu sramotu otkloniti.

Ivan Ivačković, novinar, pisac i rock kritičar / Foto PREDRAG MITIĆ

Knjige spomenici

Koliko ste dugo radili na »Panonskom admiralu«?

– Skoro tri godine. Prekinuo sam pisanje samo jednom, onda kad nas je sudbina rastavila od Đoleta. Mislio sam da neću ni završiti knjigu, ali neki Đoletovi i moji zajednički prijatelji zaslužni su što sam to ipak učinio. Neprestano su me poticali. Podsjećali su me kako sam često govorio da su knjige spomenici. I govorili su kako sada postoji još jedan razlog – nažalost onaj najtužniji – da se Đorđu Balaševiću podigne spomenik.

Što vam je bilo najteže, a što najlakše?

– Upravo je najteže bilo nastaviti s pisanjem poslije Đoletovog odlaska. Ali, i neke druge stvari bile su veoma teške. Kazati nešto suvislo o tako velikim pjesmama kao što su Balaševićeve, to traži mnogo truda. Onda, bilo je potrebno unijeti u rukopis snažne osjećaje, a ne načiniti taj rukopis banalnim i jeftino patetičnim. Znate, nije lako pisati o pjesmama koje jako volite i u isti mah zadržati autorsku ozbiljnost i dostojanstvo. Morate pronaći jedan vrlo delikatan stil i odgovarajući jezik, istovremeno dovoljno bogat i dovoljno discipliniran. Pa je potom bilo potrebno naći ravnotežu između raznih dijelova priče – onih koji govore o Đoletovom pjesništvu i muzici, zatim biografskih dijelova, najzad dijelova koji govore o okolnostima u kojima su pjesme nastajale, kao i dijelova koji pričaju o Đoletovom velikom civilizacijskom angažmanu kojim je mirio narode nekadašnje Jugoslavije. Vjerujem da sam u svemu tome uspio, jer da ne vjerujem, ne bih objavio knjigu. A što je bilo najlakše? Najlakše je bilo ponovo uživati u sjaju Balaševićevih pjesama, makar je njihovo preslušavanje, sasvim razumljivo, donosilo i mnogo sjete i tuge.

Pronicljivi tumač našeg doba

Početna tri poglavlja vrhunski su, po mom mišljenju, emocionalni esej o Balaševiću. A uz odličan prikaz Đoleta i njegova stvaralaštva, jako ste dojmljivo obradili i onaj neglazbeni, odnosno društveni dio doba u kojem je on djelovao. Ne mogu se oteti dojmu da mnogi od nas razmišljaju u stilu onog čuvenog Đoletovog stiha »…krivi smo mi«. Što mislite s današnjeg stajališta, je li se nešto tada moglo i trebalo učiniti drukčije?

– Čujte, svakako je mnogo toga trebalo biti drukčije, ali očito je da nije moglo. Da je moglo, onda bi drukčije i bilo, zar ne? Ali, to nije utjeha. Utjehe nema. To što se dogodilo s Jugoslavijom toliko je strašno da čovjek ni sada ne može vjerovati kako je sve pošlo po zlu. Kako je moguće da smo sve to dozvolili? Kako smo dopustili da bitange budu proglašene patriotima? Da najgori primitivci ili ljudi koji nisu pri sebi budu promovirani u heroje? Jugoslavenski rat je prije svega bio rat prostaka protiv pristojnog svijeta, rat ludih protiv normalnih, rat krda i brda protiv rada i grada, rat prošlosti protiv budućnosti. Đole je bio skroman, pa je pjevao: »Krivi smo mi koji smo ćutali«, ali on nije ćutao. Zapravo, mnogi su odbijali šutjeti. U Beogradu su stotine tisuća ljudi čitavu deceniju demonstrirale protiv Slobodana Miloševića, a on ih je napadao nezapamćenom policijskom brutalnošću. Već u užujku 1991. probao je uplašiti demonstrante tako što je na beogradske ulice izveo tenkove. Prebijao je ili ubijao protivnike. Otpor Miloševiću bio je ogroman. Ali, sile destrukcije bile su jače.

Kad biste u nekoliko rečenica trebali opisati Đoletovu poeziju i glazbu, kako biste to učinili?

– Eh, pa meni je za tu temu čitava knjiga jedva bila dovoljna. No, ako bih morao to sažeti u nekoliko rečenica, kazao bih da je Đole prvenstveno bio pjesnik nježne lične lirike, pjesnik koji je govorio o najkrupnijim temama kao što su ljubav, prolaznost i smrt. Bio je arhivar naših snova, zanosa i emotivnih udesa. Bio je i pjesnik britkog društvenog komentara, pronicljivi tumač našeg doba. Pisao je stihovima koji ne znaju za stilski nemar. Što se tiče njegove glazbe, ona desetljećima živi u sjenci njegovog pjesništva. To govori mnogo dobrog o njegovom pjesništvu, a ništa loše o muzici. Balašević je imao izuzetan dar za melodiju. Nema ni u svijetu mnogo ljudi s tako velikim darom. I imao je hrabrost da se upušta u razne žanrove i stilove – od diksilenda do vojvođanskog tradicionalnog zvuka – pokazujući da se svuda umije snaći. Napokon, mislim da je bio perfektan pjevač utoliko što je svoje pjesme pjevao točno onako kako je trebalo. Ne mora svatko biti Caruso, ne moraju se tresti lusteri da bismo zaključili kako slušamo moćnog pjevača. Ponekad je pjevanje moćno baš zato što je tiho. To znaju oni koji imaju pjevačku inteligenciju. Leonard Cohen je dobar primjer, Đorđe Balašević također.

Razgovori s Balaševićem

Kad ste upoznali Balaševića? Kakav je bio taj prvi dojam?

– Upoznao sam ga 1986. godine. Volio sam njegove pjesme i prije toga, ali te godine, s albumom »Bezdan«, postao mi je posebno važan. Već uveliko sam radio kao novinar i uveliko sam odlazio na njegove koncerte, ali nikada nisam iskoristio novinarski privilegij da odem iza bine i sretnem se s njim. Plašio sam se da ću biti razočaran, da Đole neće sličiti na svoje pjesme. Istovremeno, poslije »Bezdana« sam imao želju da mu stegnem ruku. Onda je Vuk Žugić, čovjek koji je organizirao sve Đoletove koncerte u Sava centru, poželio upoznati nas. Prihvatio sam, i pokazalo se da sam se bez razloga pribojavao razočaranja. Balašević se predstavio kao topao i srdačan čovjek. Dugo smo razgovarali, i to najmanje o muzici. Mislim da smo uglavnom pričali o nogometu, koji smo obojica voljeli. Taj dobar dojam o Đoletu nije bio pokvaren ni u jednom od sljedećih susreta. Ja sam bio ushićen njegovim pjesmama, on je volio moje pisanje, a o stvarima o kojima nismo mislili isto razgovarali smo s humorom, kroz smijeh.

O čemu ili o kome niste mislili isto, pamtite li to?

– Pa, recimo, o Rolling Stonesima. To je grupa mog života, a Đole me je stalno zezao da Mick Jagger ima usta kao prevrnuta palačinka. Jednom mi je to rekao pred koncert u Sava centru: »Šta radi onaj tvoj s palačinkom?« Rekao sam mu da ću biti na koncertu, smijao sam se i kazao da ću otići iz sale ako na bini kaže riječ protiv Jaggera. Golicalo ga je to, nije mogao izdržati, očito je mislio da je ta palačinka dobar štos, pa je počeo o tome i na sceni. Ali se zaustavio i kazao: »Ne smijem, tu su neki koji će mi zamjeriti.« Davnih dana, poklonio mi je svoje prve knjige, a ja sam njemu poklonio svoju knjigu o Stonesima »Umjetnost pobune«.

Ivan Ivačković i Đorđe Balašević

Đoletove pjesme vole ljudi sa srcem

Đole svojom glazbom i stihovima – vi to potvrđujete u svojoj knjizi – veže generacije. Na posljednjem koncertu u Puli, prije toga u Opatiji, Zagrebu… vidio sam ogroman broj mladih. Što nas to veže?

– Pa, znate, Đoletove pjesme vole ljudi sa srcem, bez obzira na to kojoj generaciji pripadaju. Možda ćemo sjetu i nostalgiju u njegovim stihovima bolje razumjeti mi stariji, no to je kod njega tako snažno i slikovito da ni one mlađe ne ostavlja ravnodušnima. Uostalom, i ja sam bio tinejdžer davnih dana, kad je Đole objavio »Neke nove klince«, ali osjetio sam sjetu s kojom on tu pjeva o prolaznosti. Ili, uzmite njegove stihove o ljubavi i čežnji. Ljubav i čežnju osjećaju i mladi i ljudi u zrelim godinama. Balašević je pjevao u slavu one ljubavi koju obično nazivamo neizrecivom. Izgleda da njemu nitko nije kazao da je neizreciva, pa je o njoj ispisao stihove uz koje popuštaju i najtvrđa srca. Bio je nenadmašan u pjevanju o ljudskim osjećajima, i to najprije povezuje ljude koji vole njegove pjesme. A povezuje ih i jedan skup civilizacijskih vrijednosti o kojima govore neke od Đoletovih najboljih pjesama. Među tim vrijednostima su tolerancija, razumijevanje, ljudska čestitost i pristojnost.

Kakve su do sada reakcije na knjigu?

– Zaista su divne, a posebno mi je drago što su neki ljudi koji su radili s Balaševićem, uz to vrlo obrazovani i veoma upućeni ljudi koje neobično cijenim, zaključili kako je knjiga – citirat ću ih – »na nivou Đoletovih pjesama«. To mi je rekla Bilja Krstić, koja je s Đoletom pjevala u Ranom mrazu, to sam čuo od Cakija Kravića, Đoletovog dugogodišnjeg basista i prijatelja, to mi je kazao Duda Bezuha, gitarist koji je također dugo svirao s Đoletom i imao ozbiljnog udjela u oblikovanju njegove muzike. Bit će da su svi oni pretjerali, ali meni je ipak puno srce.