U ovogodišnjem glasovanju međunarodne Udruge jazz novinara Ambrose Akinmusire osvojio je prvo mjesto u kategoriji jazz trubača, ne prvi put. Jedan od razloga za tu pohvalu zasigurno je album »Owl Song« koji je objavio krajem prošle godine. Fascinirao je i urednike DownBeata u kojem je Akinmusire na naslovnici izdanja za ožujak ove godine, sa znakovitim podnaslovom: »The Beauty of Owls«. Uostalom, DownBeat je pratio njegovu karijeru od samog početka i nije propuštao priliku odati mu priznanje za njegovo umjetničko djelovanje, istaknuti svako njegovo novo postignuće, a to se događa iz projekta u projekt. U godišnjim izborima tog uglednog jazz magazina od 2013. do 2020. svake je godine bio proglašavan najboljim trubačem, a 2011. kritičari su ga proglasili jazz umjetnikom godine. To su samo neka od priznanja koja je Akinmusire primio tijekom svoje karijere koja s nesmanjenim uspjehom traje više od dvadeset godina.

Nakon što je ostvario uspješnu dugogodišnju suradnju s kultnom diskografskom kućom Blue Note, CD »Owl Song« je prvi što ga je objavio za Nonesuch. To je ujedno prvi od tri albuma koje je Akinmusire dogovorio s tim izdavačem. Sljedeća dva trebala bi ugledati svjetlo dana tijekom ove godine. Svaki će istaknuti poseban, drukčiji element njegovog glazbenog djelovanja i uključiti različite instrumentalne i produkcijske pristupe.

Fantazija i zaigranost

Ovaj je snimio u triju s glazbenicima kojima se godinama divi: gitaristom Billom Frisellom i bubnjarom Herlinom Rileyjem. Radi se o potpuno drukčijoj glazbi od sve koju je dosad snimio. Očituje se to već u formaciji s gitaristom i bubnjarem, ali i pristupom koji se zasniva na mirnijem ugođaju. Također, nova je zamisao koja ga je vodila u stvaranju glazbe. To je njegova reakcija na agresivne napade informacijama i želja da stvori siguran prostor za one koji misle drukčije. Upravo su Frisell i Riley idealni glazbenici za ostvarenje takvog suptilnog, introspektivnog pristupa koji je ionako svojstven Frisellu, ali djelomično i svestranom Rileyju koji je, osim suradnje s Wyntonom Marsalisom, po kojoj je najpoznatiji, svirao, primjerice, s profinjenim Ahmadom Jamalom. Akinmusire je pokazao da ima nos za spajanje glazbenika u novu, ali kompaktnu suradnju, u trio koji od samog početka svira kao da je već godinama zajednouživa u zajedničkim komunikacijama i stvara osebujan zvuk.

Djelomičan zaokret prema takvom pristupu osjetio se na prethodnom albumu »Beauty Is Enough« koji donosi solo trubačke izvedbe snimljene u čarobnom akustičkom okruženju pariške katedrale Saint-Eustache. Zapravo, neke izvedbe s tog albuma idu upravo u smjeru njegovih novih trio interpretacija. Osim toga, bio je to još jedan njegov hrabar i intrigantan potez. Naime, iznimno su rijetki pokušaji ostvarenja solo trubačkih koncerata ili albuma.

Akinmusire je autor svih skladbi što su ih snimili za ovaj album. Sve su nove, osim skladbe »Henya« koju je snimo 2010. za svoj drugi album »When the Heart Emerges Glistering«, ali tom prigodom u formaciji seksteta. Zanimljiv je odabir naslova nekih skladbi, primjerice »Weighted Corners« i »Flux Fuelings«, što razotkriva njegov karakter, fantazije, zaigranost i želju za stvaranjem na osnovu poniranja u osobni unutrašnji svijet.

Mudrost i gracioznost

Kao osebujan trubač koji svoj iskaz temelji na raznim utjecajima, od glazbenih ideja Waynea Shortera preko Bjork i Joni Mitchell do Mauricea Ravela, Akinmusire je posvećen istraživanju novih glazbenih područja i proširivanju zvukovnih mogućnosti svojeg glazbala. Tog načela držao se i snimajući ovaj album. Naime, u ovim izvedbama važnu ulogu igra upravo zvuk. Posebnost ovog izdanja u njegovoj diskografiji očituje se i u izvedbama posebne estetske ljepote, profinjenosti, mirnoće, kontemplativnosti, staloženosti, introspekciji. Primjerice, sinonim za takav način glazbenog razmišljanja je naziv skladbe »Grace«. Akinmusire bira duge, lijepe tonove kroz koje ispoljava paletu osjećaja nadahnutih raznim temama, od ljubavi do gubitka i tjeskobe. Trio se zadržava uglavnom u sporom tempu, ostavljajući puno prostora za eksperimentiranje, improvizaciju i interakciju.

Glavno nadahnuće za osmišljavanje glazbe bila je njegova opsjednutost sovama. Na sovu gleda kao na duhovnu životinju i simbol svojeg stvaralaštva. Sova je i simbol mudrosti, a prema njegovom mišljenju postoji poveznica onoga što predstavlja sova sa sviranjem sa starijim, mudrijim glazbenicima. Sova je i simbol intuitivnosti, a jazz glazba, pa tako i Akinmusireova, zasniva se na toj osobini, od samog početka njegove karijere do današnjih dana. Također, dio dizajniranja ove glazbe odnosi se na tišinu, što ga također podsjeća na sove koje su nečujne u letu i hvatanju plijena. To ga isto tako asocira na nešto graciozno. Osim što je naziv skladbe odlučio iskoristiti i za naziv albuma, za njega je snimio dvije skladbe »Owl Song«.

Akinmusire ponekad skladbe piše nadahnut jazz glazbenicima, primjerice Royom Hargroveom, Michaelom Carvinom i Roscoeom Mitchellom. Nerijetko su to upravo njegovi suradnici. Za ovaj album dvije je posvetio glazbenicima s kojima ga je snimio: »Mr. Frisell« i »Mr. Riley«. Svaku od njih izvodi u duu s glazbenikom kojem je posvećena, u duhu koji je karakterističan za tog glazbenika.