Potpuno pretrpani ispraznim, besmislenim medijskim polemikama o turbofolku i sličnim derivatima takve glazbe, o smislenosti ili besmislenosti njezine pojavnosti u hrvatskom javnom prostoru, zaboravljamo da se glazba, baš kao i sve u ovoj našoj civilizaciji, razvija, napreduje, da se mijenja. U svakom, pa tako i u komunikacijskom smislu.

Navikli zabavljati se i svađati unutar naših malih plemenskih zabrana, što se u pravilu rasprostiru u krugu koji čini kružnica promjera 100 ili nešto više kilometara, u kojima nas u posljednje vrijeme uvjeravaju da nam je Lepa Brena dio kolektivne emocije, što je, dakako, notorna besmislica, ne uviđamo da je svijet postao nikad manjim.

Kako nam je baš sve i u svakom trenutku dostupno iz bilo kojeg kutka kugle zemaljske dolazilo. Srećom, upravo kad je glazba u pitanju, postoje u ovoj zemlji i ljudi koji su itekako svjesni vremena i prostora u kojem žive. Jedan od njih je Fran Vasilić, mladić iz Krka čija glazba postiže čudesnu slušanost u globalnim razmjerima.

Da priča bude do kraja neobična, riječ je osobi koja je pjesme koje su obišle planet stvarala uglavnom za sebe, u svojoj dječačkoj sobi. K tome, on je i student koji je prije tri godine u Nizozemskoj upisao studij politologije.

Glazba mu ni u tom smislu, dakle, nije bila u prvom planu. A opet, kad je riječ o popularnoj glazbi, Fran je danas u svijetu vjerojatno najpopularniji hrvatski muzičar. Koliko god se širila i ŠČ manija, brojke su na njegovoj strani.

Jesu li vam kao dječačiću govorili da ste neobično dijete? Što vas je prije desetak godina više privlačilo – sportska ili dramska sekcija?

– Nisu mi govorili da sam baš neobično dijete, recimo da sam bio dosta tiši od ostalih, dok me sport, istina, nikad nije previše zanimao.

Doduše, trenirao sam judo i košarku jer su svi nešto trenirali, ali na samim utakmicama više sam vremena provodio na klupi nego u igri, što je na neki način bio odgovor o mojim sportskim kvalitetama.

S druge strane, uvijek sam puno pisao, tako da sam u tome uvijek bio član »prve postave« – redovito sam išao na Lidrano, Novigradsko proljeće i slične manifestacije za djecu koja se žele baviti nečim kreativnim, nečim što ima veze s umjetnošću.

Zanimljivo, posebno s obzirom na moje današnje iskorake, kao i sam povod ovog razgovora – glazba tu još nije bila u priči, isključivo poezija. Mada, istina, i poezija je u konačnici jako značajni dio glazbenog izričaja.

Viđenje glazbe

Da, možda je to s glazbom i logično, dolazite iz obitelji kojoj ona i nije u prvom planu. Otac vam je matematičar i političar, a i sami ste znali isticati da vas je mama, onako reda radi, upisala na tečaj gitare?

– U biti moja prabaka je bila posljednja za koju znam u obitelji da se bavila glazbom. Bila je operna pjevačica, ali umrla je nekoliko godina nakon mog rođenja, tako da nije mogla imati utjecaj na moje potencijalne glazbene afinitete.

Ali ne bih se s vama složio da me mama samo reda radi upisala na gitaru, jer ja sam bio taj koji je to jako želio. Ono gdje je sve na neki način počelo bilo je kad me mama upisala u ljetnu školu gitare kod svoje prijateljice. A onda, od kad sam je naučio svirati, skoro sam svako popodne, nakon škole, provodio pjevajući prateći se gitarom.

Koliko god čitava priča s vašom glazbenom karijerom bila neobična, neprijeporno je da imate vrlo specifičan glas, da naprosto, kako se to već u narodu kaže – imate sluha i smisla za muziciranje. Kako to da ste toliko čekali s aktivnim uključenjem u glazbene vode?

– Nisam htio izdati nešto što su drugi radili za mene, htio sam postati dovoljno dobar pisac, producent i izvođač, da mogu raditi što hoću i predstaviti se u trenutku kada sam sposoban to i napraviti. U punom smislu predstaviti upravo svoje viđenje glazbe.

S te strane lockdown mi je bio dobro došao jer sam tek u njemu imao dovoljno vremena posvetiti se u potpunosti glazbi bez da sam morao komprimirati vrijeme za faks, prijatelje i sve one aktivnosti koje se inače događaju u običnom životu.

Naposljetku, paralelno s pandemijskim lockdownom izlazi vaš vrlo zanimljiv album »Retrovizor«. Moram priznati da je to učinjeno na jedan način koji je u potpunoj suprotnosti s ponašanjem na estradnoj sceni. Nikad niste nastupali na Dori, nikad niste opsjedali menadžere ili radijske urednike da vam puste pjesmu. Kako to da niste tražili agente, menadžere, nego da ste jednostavno – izdali album. I to jako dobar, album snažnog izričaja?

– Nisam činio sve to što navodite jer sam ga uglavnom radio za sebe. Kad sam završio album, nisam htio pregovarati niti činiti bilo što u tom smislu, jer tada još uvijek sve to nisam shvaćao kao nešto što će postati ozbiljan posao.

Iskreno, izdao sam taj album kako bih ga mogao poslati prijateljima i objaviti na storyju da sam – napravio album. Bio sam jako ponosan na njega, ali i dalje sam glazbu doživljavao kao nešto što volim, ne nešto što radim.

I da, čemu se i vi čudite, nije mi padalo ma ni na pamet prodavati sve to što volim i što sam sintetizirao u taj album.

Politika

Uslijedila je nevjerojatna globalna priča. Postajete jako popularni u Maleziji. Album vam ulazi u Top 100 alternative u državi na jako Dalekom istoku? Kako ste sebi samom to pojasnili?

– Je, često mi se postavlja ovo pitanje, ali mislim da koliko god se trudili doći do odgovara, naprosto nema baš nekog objašnjenja.

I meni je istinski nevjerojatno da se ljudima toliko svidio jedan amaterski album snimljen u mojoj spavaćoj sobi, mjestu iz mog djetinjstva. Ali to je jednostavno tako.

Koliko se god upirali sve staviti u neke okvire i tražiti logične odgovore, lijepo je da se nešto ljudima svidi naprosto samo zato što im se – dopalo.

Da nakon toga postane viralno, a kad se tako nešto dogodi, ne treba o svemu previše razmišljati. Naprosto, treba uživati u trenutku i biti zahvalan što je do svega došlo.

Koliko imate pratitelja na pojedinim mrežama? Vidimo da se vaša popularnost širi Europom i Amerikom?

– Imam 4,4 milijuna pratitelja na TikToku i 172 tisuće na Instagramu. Na YouTubeu ih je također mnogo, više od 100 tisuća. Najviše pratitelja imam u Americi, za njima su stanovnici Azije, pa tek onda Europljani.

Nevjerojatno, mnogo ste jači od bilo kojeg hrvatskog medija! A mi mislimo da smo utjecajni… Vratimo se vašim korijenima, vašoj obitelji. Koliko nam je poznato iz razgovora s njime, kao i iz uvida u njegovo političko djelovanje, vaš otac Darijo Vasilić, gradonačelnik Krka, poprilično je liberalna osoba. No, je li on ipak utjecao na to da se umjesto prema glazbenim studijima uputite, na kraju i upišete, političke nauke? K tome, zbog čega ste uopće politologiju upisali u Nizozemskoj?

– Politična sam osoba, bez sumnje. Tatu i mene oduvijek zanima politika. S tome da njega definitivno više u praksi, mene u teoriji. To što on radi za mene bi definitivno bilo preteško jer nemam poput njega toliko strpljenja za neistomišljenike.

Desnicu primjerice uopće ne toleriram, a on na svom poslu svih mora saslušati, često i uvažavati prijedloge kakvi god i s koje god strane stigli. Mene je zanimala više, da ju uopće tako definiram, filozofska strana politike.

Primjerice, volio sam pisati o stvarima koje me smetaju u svijetu. Koliko god se i ne povezuje u jednoj značajnijoj mjeri, recimo da je moja poetika takva da na faksu, u nečemu što bi mi mogla biti profesionalna karijera, pišem o stvarima koje me smetaju u svijetu.

U svojim pjesmama pišem o stvarima koje me smetaju u životu. Jesam, dakle, itekako politična osoba, no sumnjam da ću se ikad pojaviti u realnoj politici u kojoj se čitav svoj radni vijek nalazi moj otac.

Uradi sam

O.K, idemo se mi onda ipak vratiti glazbi. Očito je da vas se današnji hrvatski političari ne moraju bojati kao protukandidata koji bi ih s tolikim pratiteljima na društvenim mrežama vjerojatno s lakoćom zbacio s pozornice. Tko vam je istinski glazbeni uzor na međunarodnoj sceni? Kad je domaća u pitanju, nemalo je čudno zazvučalo kad ste u tom smislu posebno izdvojili Terezu Kesoviju, njezin glas, nastup, stil? Je li to zbog toga što je i ona, kao malo tko iz Hrvatske, uspjela u međunarodnim vodama?

– Na međunarodnoj sceni definitivno me jako inspiriraju bendovi ranih 2000-ih, tipa The Strokes, ali i puno artista koji su se kao i ja probili kroz bedroom pop, tipa Rex Orange County, Clairo, Gus Dapperton…

Da, istina je, s naših prostora volim Terezu i recimo Olivera Mandića. Tereza mi je odlična zbog svega što ste naveli, uključujući i njezinu karijeru u Francuskoj. Mislim da je jedna od najtalentiranijih i najkarizmatičnijih umjetnica bivše Jugoslavije.

Savršeno vladate engleskim jezikom i društvenim mrežama. Jeste li vi zapravo jedan od onih pripadnika generacije koju je istinski oblikovao internet? Jeste li pohađali neke posebne tečajeve engleskog jezika?

– Išao sam odmalena na instrukcije iz engleskog jezika, ali mislim da je ključno i definitivno točno da puno provedenih sati na internetu direktno utječe na poznavanje tog jezika.

Iako mislim da to danas nije ni najmanje čudno. Ljudima moje generacije, ili mlađima, engleski je sasvim uobičajen, koriste se i mnogi anglizmi unutar dominantnog hrvatskog jezika.

Istina, zbog tog procesa mi je malo i žao jer volim naš jezik. S druge strane, bolje mi je da o tome šutim jer naprosto nemam pravo žaliti s obzirom na to da i sam doprinosim tom procesu.

Tri su godine prošle od »Retrovizora«, vaš je uspjeh za ovo kratko vrijeme, k tome silno opterećen kočnicama pandemijskih procesa, golem. I dalje se čudimo i pitamo – je li naprosto moguće da ste sve postigli isključivo sami ili unutar kruga nekolicine bliskih prijatelja. Imate li stilista, tko vam je definirao izgled, garderobu, kako uopće osmišljavate svoje nastupe na »mreži«?

– Sve sam radim. Jedino što se promijenilo je to da sad imam agenciju koja mi bukira svirke, ali što se tiče interneta i promocije glazbe, sve sam sâm radio.

Imao sam neko vrijeme oko sebe i ljude koje bismo klasičnim jezikom mogli nazvati menadžerima, ali jako sam brzo skužio da to nije za mene, da mi najbolje ide i da se najbolje osjećam kad sve to radim sam.

Europski nastupi

U Hrvatskoj je apsolutno nemoguće pronaći primjer sličan vašem. Ne postoji ni jedan glazbenik unutar popularne glazbe, koju često znamo nazivati i industrijom, koji je s 23 godine otišao na – europsku turneju?

– Da, istina, ponosan sam na to. Smatram kao izuzetnu čast što sam nastupao na svim tim mjestima našeg kontinenta. Mislim, da i to pojasnimo, nisu to neke velike svirke, itekako tu ima mjesta za napredovanje, činjenica je da naprosto mogu i moram postići mnogo više.

Mada, svakako se slažem s vama – ponosan sam da uopće mogu odlaziti na takva putovanja i gostovanja, okupljati po gradovima Europe, u kojima baš nikog ne znam, publiku od 50, 100, 200, 300 ljudi.

U kakvim ste prostorima nastupali?

– Pa uglavnom su svi prostori bili za 200 do 300 ljudi, otprilike veličine zagrebačkih KSET-a ili Močvare. Svaki prostor u kojem smo bili bio je bolji od prethodnog. Uostalom, kao štp smo mnogo puta u ovom razgovoru naznačili, vrijeme je interneta.

Svatko tko ima želju i volju, slobodno može »izguglati« kako izgledaju mjesta na kojima sam nastupao. Jako sam ponosan na svoj nastup u Hydrozagadki u Varšavi, odličan prostor i atmosfera.

Naravno, dosadašnji mi je vrh Kantine am Berghain u Berlinu. To je vjerojatno najkultniji prostor u kojem sam imao čast nastupati.

Imate li potrebu osnovati band. Ili vam je ipak najlakše nastaviti kao do sada, sami u svom kreativnom nemiru?

– Imam bend koji me prati i s njima sam jako blizak. Mislite li pod time – bend – zajedništvo stvaranja, odgovor je svakako ne. Što se mog kreativnog procesa tiče, ni to ne želim dijeliti ni s kim jer mi se čini da sam najiskreniji kad sam pišem i stvaram.

Ono što je također točno – za live nastupe svi članovi benda sudjeluju u kreiranju najbolje moguće atmosfere, što je samostalno nemoguće ostvariti.

U tom sam dijelu uvijek otvoren za prijedloge i izmjene studijske verzije kako bi se prilagodila live obliku. Uglavnom bend s kojim nastupam me razumije, kao i ono što nastupom hoću postići. A to mi je svakako najbitnije.