Što je nama novi val? I što je nama Muzej novog vala, onaj koji je prije koji dan otvoren u Zagrebu i onaj koji je već izazvao poprilično reakcija, kako onih nostalgično pozitivnih, tako i onih kritičnih. Bit će da je zato što je definicija novog vala, pa još 40 godina nakon što se taj val valjao našim, ponajviše zagrebačkim ulicama, poprilično osobnog karaktera, a to hoće reći i romantiziran do ibera.

Novi val može, recimo, biti i ona kupovina kasete »Crno-bijeli svijet« Prljavog kazališta za koju su to starci benevolentno dali koji dinar – jer nekad je koji dinar bio dovoljan da se kupi nosač zvuka – i ona vožnja iz grada do kuće uz kazetu što svira i bližu rodbinu koja ne može vjerovati što im to sin sluša.

Na samom ulazu u Muzej novog vala pak definicija koja među ostalim kaže da se u glazbenom i kulturnom smislu novi val ponajviše manifestirao na relaciji Zagreb – Beograd od 1979. do 1984. godine. Onda veli i da su u Zagrebu tada djelovali Film, Haustor, Azra i drugi. A tu je i spomen kultnog omladinskog tiska i radijskih postaja, baš kao i nikad prežaljenih klupskih i ugostiteljskih prostora gdje se mladost okupljala, poput Kulušića, Lapidarija, Kavkaza, Zvečke…

U samom muzeju, u rano popodne radnoga dana, tri mlade djevojke poželjele su čuti »Maljčike« od Idola da im bude jasnije o čemu to priča strip što ga na osnovi teksta pjesme nacrtao onomad majstor Igor Kordej. Što li ih je samo dotjeralo do muzeja!?

– Što nas je dotjeralo… Činjenica da je to muzika mladosti mojih roditelja. Od njih sam to pokupila, jednostavno volim ‘80-e, volim našu glazbu te vrste i došla sam onako iz prve ruke vidjeti što tu ima, budući da nisam živjele u tom vremenu – pojašnjava Lara Anić kojoj je ravno 25 godina.

Roditelji su, eto, krivi, oni koji su, kako kaže, po kući puštali Prljavce, Azru, Psihomodo Pop. Pitamo Laru čini li joj se da je danas moguć neki novi novi val, radi li mladost možda i na tome?

– Ne znam, nisam u glazbenim vodama, ali vjerujem da ima mladih koji vrijedno i kvalitetno rade – na to će Lara.

Lana Anić u muzeju koji slavi vrijeme njenih roditelja, Foto: Davor Kovačević

Vrijedan spomena

U taj čas Aleksandar Črček Aco, jedan od osnivača muzeja, pušta »Idole« Lari i njenim prijateljicama Nini i Ivi. Lijepo je, slaže se i on, vidjeti mladost da navraća. Bit će da nije to ni očekivao.

– Nadao sam se tome. Znam da će doći ovi stari k’o ja, jer ih to malo fura na bivše vrijeme i njihovu mladost, ali baš bih htio da dođu mladi, i to što više njih – priznaje Črček.

– A što bi mladi ovdje mogli naučiti, ako naučiti nije kriv izraz – pitamo.

– Naučiti je dobra forma. Mogu se oni prije svega ovdje zabaviti, ali cure su evo i naučile kako se pali stari gramofon. Mogu poslušati stare pjesme, vidjeti stare spotove, pogledati memorabilije bendova s pričama kako su nastajali – nabraja Črček.

Kaže i to kako su spomenuto autori postava povezali i s izdavaštvom, kazalištem, jer novi val nije bio samo glazba, makar je, veli, glazba bila najpopularnija.

Mogu i vidjeti mladog djelatnika Frana u plavoj radnoj kuti kakve se onomad nosila u pristojnim kolektivima, pa još uz obaveznu kemijsku olovku zataknutu za džep na grudima.

Legendarni stojadin, Foto: Davor Kovačević

Nego, koliko god i ne bilo originalno, red je pitati Črčeka zašto nam treba i zašto je krenuo osnivati ovakav muzej?

– Ja jesam inficiran novim valom. Nisam izravan sudionik, malo sam mlađi od mojih artefakata u muzeju, ali infekcija je došla rano jer sam već kao mali živio na sto metara od Kulušića. Sve što se tamo događalo morao sam slušati i naprosto se inficiraš. I onda živiš u tom nekom vremenu i trudiš se ostati u tom, ne nužno nostalgičnom, ali nekom urbanom filmu koji te isfura do kraja i formira svjetonazor – kaže Črček.

Malo-pomalo, zaključio je on da Zagreb zaslužuje da se taj period novog vala obilježi.

– Ovo je dio koji je po meni vrijedan spomena. Ljudi koji su tad djelovali, u svim segmentima umjetnosti, danas su čudesni, eminentni ljudi: umjetnici koji izlažu po svijetu, novinari koji su osnivali tiskovine, bardovi novinarstva koji su počeli u Poletu k’o klinci, fotografi, pa dizajneri poput Ilića i Kordeja, do glazbenika od kojih su neki opstali i danas. Dakle, očito je to nešto vrijedilo, jer da nije, do danas bi ih svi zaboravili – ističe Črček.

Fran u kuti kakva se nosila u pristojnim kolektivima, Foto: Davor Kovačević

Životinjska energija

Njegov odgovor otvara i još jedno pitanje, ono kako se nitko toga nije prije sjetio!?

– Ipak je prošlo 40 godina – velimo.

– Mislim da je moralo proći 40 godina. Prošlo je, recimo, 25, ili nešto više godina, od dance scene u Hrvatskoj, pa možda i oni zaslužuju nešto tako, a možda je još prerano. Ne znam, zapravo, zašto se još nitko nije sjetio, čak mislim da neki i jesu. Tu moram neskromno reći jednu stvar: nije dovoljno samo se sjetiti, za nešto pokrenuti moraš imati životinjsku energiju i riskirati svašta – veli Črček.

Išlo se, kaže, težim putem.

– Nismo išli na onu varijantu da se prijaviš gradu, napišeš projekt i čekaš da te netko progura. Pa čekaš jednu godinu, drugu, te dajte nam prostor, te ovo, te ono. Mnogi su slično pokušali nadajući se da će ih netko podržati.

Mi smo krenuli potpuno obrnuto, mi smo krenuli na način da ćemo mi to napraviti kako god, ako treba glavom kroz zid, pa ćemo onda s gotovim proizvodom pokazati gradskom Uredu za kulturu, Turističkoj zajednici, danas-sutra Ministarstvu kulture i onima koji su stali odmah uz nas kao Hrvatsko društvo skladatelja i Hrvatska glazbena unija, da to zaista postoji – pojašnjava Črček.

More zanimljivog materijala, Foto: Davor Kovačević

Priznaje, naime, da je bilo skeptika kad su najavili osnivanje muzeja, ali ih je baš to, kako kaže, motiviralo da idu svojim putem, a ne da apliciraju na natječaj pa, štono bi Ilija Čvorović kazao, »ako ih se sete, sete«. Zapravo, možda je to »muzej« u nazivu prostora u kojem su izloženi predmeti vezani za novovalno vrijeme, izazvalo najviše prijepora. Čini se muzej prejaka riječ, a druge nekako i nema, pa se zamjera osnivačima da im fali znanstvenog pristupa, muzeologije, konteksta.

– Nije to nama ni bila namjera, mi se ovdje ne bavimo znanstvenim pristupom novom valu. Imao sam prilike vidjeti nekoliko doktorata napisanih na tu temu, i oni koji su ih pisali time se bave na jedan sasvim drugi način.

Mi se bavimo na način da ljudi dođu i vide, da se malo zabave, čuju muziku, možda se sretnu i produže, da klinci nešto nauče, ali bez neke pretenzije da ćemo biti institucija znanstvenog karaktera. Zato treba i puno više znanja i puno više resursa, a i možda ne bi bilo tako zabavno – poručuje Črček.

Stari gramofon, Foto: Davor Kovačević

Glazbeni idol

No, manje su se mediji zakačili na definiciju muzeja, a više na reakciju iz daleke Nizozemske. A tamo je, dakako, Johnny Štulić koji se javio na sebi svojstven način, odričući se prava da se u muzeju izlože njegove stare pedale za gitaru. Zaludu Jurica Pađen govorio kako je zvao Johnnyja pa dobio od njega dozvolu da prastare pedale izvadi iz podruma i donira muzeju, kad je frontmen Azre odlučio sve počastiti porukom »skinite mi se s nježnika«. Ne smete to ništa, jer Azra zauzima lijep dio postava.

– Johnny je moj glazbeni idol iz mladosti. Od svih bendova iz tog perioda slušao sam Azru najviše, sve ostalo je meni bilo pod ‘b’. Dakle, tko sam ja da polemiziram s Johnnyjem Štulićem!? To bi bilo fakat blesavo. A mi smo do tih predmeta došli baš na način koji je Jurica opisao.

Prvo sam s Juricom pričao o njegovim hlačama koje je poklonio, pločama, tekstovima, a onda smo kroz razgovor došli do toga da bi bilo fora da imamo i nešto od Johnnyja. Jurica ga je pitao i kaže da se Johnny složio, Johnny sad veli da se nije složio. To su njihove stvari, a meni je drago da ja to imam – govori Črček.

Ništa bez Parafa, Foto: Davor Kovačević

Prvi punk bend

I to je, reklo bi se, to što se Johnnyja tiče. Ima tu ionako slika i predmeta što su Črčeku i veća fora od pedala. Pokazuje nam tako fotografiju benda Davorina Bogovića koji se zvao Ciferšlusi.

– Što je fora na toj slici!? Prvi punk bend, Marijan Brkić svira gitaru, Rinči pjeva, a bubnjeve svira Nino Hrastek koji je kasnije u Prljavom kazalištu bio basist. Veli mi Bogović: »Vidi kako stojimo na bini, ja sam frontmen, ali mi je kabel od mikrofona bio metar i 20 pa nisam mogao ići naprijed, nego sam bio frontmen odpozadi!« – smije se Črček.

Rado su akteri novog vala muzeju poklanjali štošta, od gitara i bubnjarskih palice, do odjeće za nastup i žutih papira na kojima su rukom pisani tekstovi njihovih hitova.

Nisu Črček i društvo zaboravili ni pankere, na zidu među ostalim plakat za nastup benda Trobecove krušne peći, baš kao i pojašnjenje tko je Klinska pomora s kojima je i Gobac na početku svirao. A tu je i sako koji je za nastup sebi sašila Matija Vuica pjevajući onomad za Trotakt projekt.

U 90 metara četvornih prostora stalo je nekih 500 predmeta. Tu je i plakat što ga je Nenad Vorih radio za grupu Boa, ‘koncertno’ odijelo sašiveno od tapiserije »jelen na pojilu« što ga je Gobac posudio za nastup od znanog voditelja Radija 101 Tonija Maroševića, radio što ga je Jura Stublić ‘bacio kroz prozor’, legendarni kombinezon Darka Rundeka.

A tu je i pisaća mašina na kojoj je marno tipkala novinarka Sanja Muzaferija u Studentskom listu, baš kao i kasnije u Startu, Svijetu. Vabe i stari primjerci Poleta, baš kao i što sa zidova vabe crno-bijele fotografije nekog lijepog svijeta što se okupljao pred Zvečkom, Blatom, Kavkazom, a hvale vrijedna je i posveta utemeljiteljima glazbene kritike Darku Glavanu i Draženu Vrdoljaku.

Kontrovezne Štulićeve pedale, Foto: Davor Kovačević

Nostalgija

Uslijed sudara s toliko prošlosti, pitamo Črčeka što bi, da može, vratio iz tog novovalnog vremena.

– Da se može, vratio bih Johnnyjeve pedale na scenu – smije se Črček.

U taj tren u muzej ulazi njih četvoro, dva para zgodnih ljudi, koji su, nema sumnje, živjeli novi val. Jasminka i Mladen, Zlatko zvani Haš i Lidija. Reći će Jasminka da ih je dovela znatiželja, jer vrijeme je to njihove mladosti.

– Voljela sam sve iz tog doba. Nostalgija za starim danima je u pitanju – veli nam Jasminka.

Došla je, kaže, u Zagreb iz Slunja 1975. godine, išla po klubovima, zaljubila se i ostala. Sjeća se ona i svojih gramofonskih ploča, a zanimljivo je i da su Slunjani bili poznati po tom da su odlazili u Trst po ploče.

– Uvijek smo imali najnovije ploče, a moj muž je morao biti netko tko voli rock. I evo ga, svira gitaru. Haš svira bubnjeve. A ja još uvijek plešem. Ujutro kad se ustanem, upalim odmah radio, pa muzika i ples. To je meni vježba, to me ispunjava – kazuje nam, sa smiješkom, Jasminka.

Njen Mladen, pak, priznaje da mu je u glazbenom smislu i draže ono što je novom valu prethodilo, recimo ono što je svirala Korni grupa. A ako išta od novog vala treba revitalizirati, onda, smatra on, treba obnoviti Zvečku! Črček pak ima drugu poruku za kraj: »Dođite i pogledajte. Long Live Rock&Roll!«. S tim se, kakav god kome Muzej novog vala bio, posve lako složiti.