Bila je prva ovogodišnja zaista topla subota navečer, u gradu mnoštvo događanja, ali jedno je zasigurno najviše mamilo uho – tri benda svirala su u Exportdrvu. Povod je 80. rođendan Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” koje je građane častilo rock’n’rollom, a svirali su beogradski proto tip i KOIKOI te riječki The Stoned Cows.

Večer odlične glazbe otvorio je proto tip, mladi beogradski bend koji je prošle godine objavio svoj debitantski album „S ivice sanjanja“. Iako u Exportdrvu u početku nije bilo pretjerano puno ljudi, dobre energije nije nedostajalo – proto tip je uveo lakšim, intimnijim pjesmama, šank je radio punom parom, a u prvom redu grupa prijatelja pokrenula je mini-pogo koji se povremeno pretvarao u grupni valcer.

Na setlisti su se našle pjesme „želje“, „strah“, „s ivice sanjanja“, „sve što boli proći će“, „krećem se“ i „kako ovde“, od kojih su neke s njihovog prvog, ujedno i poprilično žestokog EP-a, „Strah od izvesnog“, pa se stvorio melanž jake distorzije, snažnih vokala i vrisaka, genijalnih solaža na trubi te intimnih himni.

Idući su nastupili The Stoned Cows, kultni riječki bend koji svoj izričaj bazira na garage rocku ’60-ih i Americani. Već nekoliko minuta nakon 22 sata prostor Exportdrva počeo se sve više puniti dok su „Krave“ svirali „Love in India“, „Mainstreet lover“ i brojne druge, a u publici su se našli i prijatelji i poznanici, veliki fanovi i vrsni poznavatelji tekstova svih pjesama. Premda su žanrovski odskakali od proto tipa i KOIKOI, The Stoned Cows publici su pružili odličnu priliku za predah od žustrih progresija, ali i za uživanje uz koji evergreen.

Svi koji su do 23 sata stajali ispred Exportdrva i družili se, požurili su unutra čim se čuo prvi ton na gitari. Na scenu je stupio KOIKOI koji je ljetos oduševio riječku publiku na Zvečki, a koji je sinoć nastupao u promijenjenoj postavi, s novom vokalisticom i klavijaturisticom Emilijom Đonin. Otvorili su novim singlom „Putem mimoza“ koji je ove godine objavljen u Hali Gali kompilaciji, a nastavili dalje s pjesmama „Plan“, „Krinolina“ i „U hangaru je ljubav“.

Jedna se pjesma pretapala u drugu, produživala fenomenalnim instrumentalima, da bi na kraju završavala distorzijama i velikom podrškom publike.

Gotovo bešavni prijelazi iz pjesama u pjesmu jedna su od najzanimljivijih karakteristika svirki ovog benda, a jedna koja postiže možda još moćniji efekt je kombinacija njihovih glasova bez muzičke podloge. U tim trenutcima publika utihne i usmjeri svu pozornost na slušanje harmonije vokala, a ako se kojim slučajem upusti u prerano pjevanje refrena, uvijek je tu frontmen Marko Grabež da prstom signalizira potrebu za tišinom i čekanjem.

Upravo takva komunikacija s publikom najveća je čar slušanja i gledanja KOIKOI, posebice onda kada krene „Misisipi“. Pjesma je to od posebne važnosti na koncertima, onakva za kakvu se publika priprema unaprijed, a za koju nitko nikada ne može biti u potpunosti spreman. Grabež će prilikom izvođenja ove pjesme, koje se zna odužiti i na desetak minuta, obično skočiti u publiku, nekome predati gitaru, pokrenuti pogo ili dignuti nekoga na ramena, a tako je bilo i sinoć.

Nakon „Misisipi“ koja iz osobe iscrpi i posljednji atom snage, uslijedio je traženi bis na kojem su izveli „Bog te ubio“ i još dvije nove pjesme.

Jedino što ostaje zaključiti nakon ovog zaista odličnog koncerta je da beogradski bendovi pokreću riječku publiku na neki ovdje nepoznat i poseban način, a takve suradnje i gostovanja zasigurno treba njegovati.