Nisam neki zaluđenik u nogomet, ali pratim Svjetsko prvenstvo i Hrvatsku. I baš se potrefilo da sam letio kad je bila tekma s Brazilom i kad smo sletjeli vidio sam da je 0:0 – kaže nam Zlatko Burić s kojim smo razgovarali u Reykjaviku, gdje je na 35. dodjeli Europskih filmskih nagrada osvojio nagradu za najboljeg europskog glumca za ulogu u filmu Rubena Ostlunda »Trokut tuge«, koji je proglašen i najboljim europskim filmom.

– Kad smo došli u hotel, kaže mi recepcionar na hrvatskom: »Još uvijek je 0:0!« Odgledao sam do kraja produžetke pa penale, a onda su mi kolege i prijatelji zatrpali mobitel čestitkama. Kasnije sam saznao da je dečko na recepciji iz Varaždina – kaže nam Zlatko Burić, koji je ujedno i prvi hrvatski glumac okićen europskim oskarom, jer prije njega samo je Goran Bogdan 2020. bio nominiran za ulogu u filmu »Otac« Srdana Golubovića.

Prve glumačke korake Burić je napravio u rodnom Osijeku, u Zagrebu je sedamdesetih bio jedan od osnivača avangardne glumačke skupine Kugla glumište, a vrlo je rano u svojoj karijeri preselio u Dansku, gdje živi i radi već četrdeset godina. I upravo je u toj maloj, ali kinematografski vrlo uspješnoj zemlji, ostvario svoj prvi veliki međunarodni uspjeh ulogom u hit trilogiji »Diler« (Pusher), koju potpisuje Nicolas Winding Refn. Za ulogu u prvom »Dileru«, 1997. osvojio je i nagradu danskih filmskih kritičara, nakon čega je njegova karijera krenula uzlaznom putanjom. Burića smo posljednjih godina često gledali u hrvatskim filmovima i serijama (»Ne gledaj mi u pijat«, »Comic Sans«, »Šutnja«), a uskoro ga gledamo u seriji »Kauboj« iz Kopenhagena, u režiji Nicolasa Windinga Refna, koja na Netflixu kreće 5. siječnja.

Nagrada kao inspiracija

S uvijek nasmijanim, opuštenim i – iako na pragu sedmog desetljeća života – punim energije i elana Zlatkom Burićem razgovorali smo u elegantnom Hotelu Parliament u srcu Reykjavika, smještenom tik do zgrade državnog parlamenta, koja je manja od prosječne kuće nekog ruskog tajkuna kakvog Burić tumači u filmu »Trokut tuge«.

Koliko vam znači nagrada Europske filmske akademije za najboljeg europskog glumca? Očekujete li sad još i više ponuda, iako se ne može reći da vam ide loše?

– Znači mi, naravno, svaki glumac voli dobiti pohvale i nagrade za svoj rad, ali ne očekujem da će ova nagrada nešto bitno promijeniti u mojoj karijeri. Vjerujem da će telefoni zvoniti nešto češće, i da će možda biti više ponuda nego inače, ali mislim da se to uvijek, i prije svega, događa zbog dobrih filmova i dobrih uloga, a manje zbog nagrada. Nagrade su vrijedne i vesele, drago mi je da su film i Ruben osvojili sve glavne nagrade, jer će to dodatno promovirati film i više će ga ljudi vidjeti. I meni nagrada puno znači, jer me inspirira da i dalje radim i da ne pokleknem od umora, a imam ja već dosta godina.

Kakav je Ruben redatelj? Kako je raditi s njim?

– Ruben je kao nogometni trener, koristi sličnu terminologiju, kad bi na setu pala energija znao nam je govoriti: »Budite kao Barcelona, dajte sad sve od sebe!« Svaki film ima nešto od tog nogomentnog štimunga, kad se diže momčadsko samopouzdanje Inače je dosta veliki perfekcionist, voli ponavljati scene i njegova su snimanja fizički jako naporna. To zapravo i nisu ponavljanja scena u pravom smislu riječi, već građenja dok ne dobije što želi. Na snimanje dolazi potpun pripremljen, točno zna što želi, ali mu je i jasno da scena nastaje organski na setu.

Otkud inspiracija za pitoreskni lik ruskog tajkuna koji je svoje bogatstvo – kako on to kaže u jednoj sceni – izgradio na prodaji govana?
– Dimitri je tako napisan; Ruben ne voli improvizacije na samom snimanju, ali smo lik zajedno gradili. Prvi put smo razgovarali godinu i pol dana prije početka snimanja, jako puno smo govorili o liku, ali i o politici i svemu što ima veze s pričom filma. Meni je bila zanimljiva Dimitrijeva vulgarnost, to mi je bila jedna vrlo konkretna inspiracija, imate takvih likova kod nas, recimo ovi što lijepe pršut na čelo haha! Htio sam naglasiti i tu neku Dimitrijevu pozitivnu tupavost, to me podsjetilo na Ronalda Reagana i njegov kaubojski humor i opuštenost koju inače ne vidimo kod predsjednika.

Vratiti se kao duh

Može li se, u bilo kojem segmentu, usporediti hrvatsku i puno uspješniju dansku kinematografiju?

– Mislim da može, oni možda jesu puno uspješniji, ali mislim da i hrvatski film ima lijepih uspjeha. I Danci snimaju puno blesavih komedija i te zabave za široke mase koje nemaju nikakvu umjetničku vrijednost.

Mislim da filmovi kao što su »Ne gledaj mi u pijat« ili »Comic Sans« zaslužuju pozornost i pohvale, ne vidim zašto se ne bi mogli uspoređivati s danskim filmovima. »Pijat« s njihovim art house naslovima, a »Sans« s tim nekim zabavno-društvenim filmovima. Možda sam malo pristran, jer glumim u tim fimovima (smijeh), ali to je moje iskreno mišljenje.

Ne mislite da Danska ima mnogo raznovrsniju kinematografiju, žanrovski bogatiju i da se snimaju hrabriji, inovativniji i originalniji fillmovi?

– Danci sigurno imaju bogatiju i raznovrsniju produkciju. Nisam u hrvatskoj kinematografiji vidio kompleksan i zahtjevan film kao što je »Trokut tuge« ili radikalan i inovativan kao što je »Diler«, čiji je uspjeh rezultirao trilogijom. Istovremeno ne vidim zašto se takvi filmovi ne bi mogli snimati u Hrvatskoj, prvi »Diler« je snimljen za kikiriki, ali je zbog kreativnosti redatelja i čitavog tima postao hit, ali to je već pitanje estetsko-etičkog stava te grupe ljudi, da sad ne idemo previše u dubinu.

Nedavno je počelo snimanje nastavak uspješne serije »Šutnja« u režiji Dalibora Matanića. Je li vam sad žao što je vaš lik ubijen u prvoj sezoni?

– Pa da znate da jest! Predložio bih producentima da me vrate u seriju kao duha haha! Bez zezanja, bilo bi divno kad bi smislili način da me vrate, barem u trećoj sezoni haha!

Što trenutno radite? Pripremati li novu ulogu ili možda već snimate nešto?

– Trenutno sam u razgovorima za nekoliko filmova u Švedskoj, Americi i Srbiji, ali ne smijem ništa otkrivati, kako je to već normalno u ovom poslu. U Hrvatskoj trenutno ništa ne pripremam.