RIJEKA – U svijetu filma Sonja Tarokić nije nepoznato ime, a dosad se okušala u kratkometražnim filmovima kao što su »Crveno, Pametnice, Kurvo!«, »Ja sam svoj život posložila« i »Tlo pod nogama«. Prva dva filma su prikazana na brojnim međunarodnim festivalima, kao i posljednji kratkometražni film koji je i dobio nagradu za najbolji filma na ZFF-ovim Kockicama, a radi se o jednom od najboljih kratkometražnih uradaka novije hrvatske kinematografije. Posljednji film ove talentirane redateljice je »Zbornica« (2021.), koji je ujedno i njezin prvi dugometražni film, a već sad se može pohvaliti svjetskom premijerom na prestižnom međunarodnom festivalu u Karolvym Varyma, posebnim priznanjem žirija i Ekumenskog žirija toga festivala.

Simboličan naslov

Premijera »Zbornice« u riječkome Art-kinu uz gostovanje redateljice Tarokić, glavne glumice Marine Redžepović te producentice Ankice Jurić Tilić je ujedno i hrvatska kinopremijera ovog novog filma. Film simboličnoga naslova donosi priču o novoj školskoj pedagoginji Anamariji (Redžepović), koja se suočava s krutim okovima hrvatskog obrazovnog sistema, a već u uvodnome dijelu filma gledatelj je in medias res uveden u prostor škole te svjedoči problematičnome učeniku koji se kao podtema provlači kroz cijeli film. Na primjeru toga problematičnog učenika vidimo kako mlada i entuzijastična pedagoginja pokušava svoje svježe fakultetsko znanje primijeniti na konkretnom primjeru problematičnoga učenika, te je upravo u toj svojoj profesionalnoj »čistoći« opozicija svojim kolegama koji takve probleme rješavaju na drugi način.

Osinje gnijezdo

Nakon uvodnih scena, radnja se premješta na najbitnije mjesto u školi i u životu Anamarije, a to je zbornica koja ostaje u fokusu do kraja filma, jer radnja većinski otpada na prostor zbornice te manje na ostale prostore škole poput hodnika, ureda ravnateljice, dvorišta škole, razreda, a u neznatnome dijelu i na privatni prostor protagonistice u kojem upoznajemo njezinu obitelj.

Zbornica je mjesto kamo svaki profesor dolazi prije sata i nakon sata, gdje krati svoju pauzu, vrijeme do nekog sata, priprema bilješke, provjerava ono pripremljeno ili pak izmijeni dvije-tri s nekime od svojih kolega. U ovome slučaju, vremenski i točno geografski neodrediva, hrvatska zbornica Sonje Tarokić prikazana je kao mikrokozmos koji egzistira prema nekim vlastitim pravilima, kao osinje gnijezdo u kojem ćeš, ako uđeš, biti izboden. Upravo to se događa i s protagonisticom koja na svojem novom radnom mjestu, u novoj školi u kojoj je napokon dobila stalno zaposlenje, točnije u zbornici, nailazi na profesore koji su scenarističkim i redateljskim umijećem akcentirani u punini, ne bi li se istaknule sve njihove karakterne, moralne i pedagoške različitosti.

Zbornica je tako prostor kroz koji dnevno prodefilira cijela galerija likova, odnosno karaktera, jer naglasak jest na razlaganju karaktera, a posljedično i na denotaciji problema komunikacije i načina rada. Dakle, daju se vidjeti i neke pedagoško-psihološke kompetencije pojedinaca, kao i društvena kritika koju prepoznajemo u skladnim i razvijenim dijalozima logičnoga slijeda koji dozirano i točno ostavljaju mjesta humoru onoliko koliko je potrebno, uz puno više našeg ustaljenog, razgovornog društveno-kulturnog narativa, implikacija i replika koji djeluju kao otrovne strelice koje lete na protagonisticu, no i na svakoga tko je prisutan i nađe se pukom slučajnošću na meti.
Iako prvotno puna elana, entuzijazma, no najviše želje da radi ispravno, protagonistica i sama, s obzirom na toksičnu zbornicu koja postaje mjesto kritike, nesuglasica, podmetanja, laži, ogovaranja, no i zavisti, doživljava vlastitu katarzu te, kako vrijeme odmiče, mijenja i svoj stav, odnosno ponašanje prema svojim kolegama i njihovom radu. Koliko je ova hrvatska zbornica kaotično mjesto sugerira kamera koja prelazi s lika na lik, uvijek zadržavajući subjektivan plan snimanja koji želi centrirati gornji dio tijela, napose glavu lika ili likova koji se prikazuju i ostvariti minuciozan prikaz njihovog stanja prepoznat u facijalnim ekspresijama. U takvim brzim prelascima kamere s lika na lik, zadržavajući se u zbornici onoliko koliko liku treba da izgovori svoj dio, kamera zapravo želi naglasiti dinamičnost zbornice i same radnje te ostvariti potrebnu dramatičnost koja nije izostala, ponekad bilježeći i likove koji prolaze ispred kamere, no nisu u fokusu.

Zaokruživanju te dinamike i postizanju dramatičnosti pridonosi i glazbena podloga koja je vrlo je sugestivna, potiče na napetost, zbivanje te u konačnici na stanovit i istaknut pljesak rukama u zbornici protagonističinog oponenta.

Uz takvu glazbenu podlogu, tu je i tradicionalni zvuk ansambla Lado koji se uklopio izvrsno u priču o našem sustavu obrazovanja. Također, kamera s likova prelazi i na slike čiji sadržaj u kontekstu radnje upućuje na određenu implicitnost te čak i doskočicu negativnih konotacija, a u tom smislu posebno je istaknuta situacija s roditeljima u uredu ravnateljice te vrlo simboličan plan kamere koji djeluje kao da s leđa želi zalijepiti lik profesora na sliku samotne životinje u šumi.

Problem obrazovnog sustava

Poseban odnos Anamarija stvara s profesorom povijesti (Matavulj) kojem nije »sjela« već od prvog dana te ostaju na ratnoj nozi, sve dok ona djelomično ne shvati u čemu je problem te mijenja perspektivu i modus. Odnos s njime bitan je jer daje kritiku obrazovnog i našeg sustava uopće, kroz prikaz pojedinca koji opstaje u tome i takvome sustavu bez valjane kontrole, iako prema svim parametrima svoj posao ne obavlja onako kako bi trebao, niti u nastavnome smislu, niti u onom pedagoškom. Također, javlja se i slučaj problematičnog pojedinca, učenika Lovre, koji nema najbolje ocjene i koji nema primjereno vladanje, a u molbi njegove majke da jedna profesorica ispita njezinoga sina ne bi li imao samo dvije zaključene jedinice, prepoznajemo jedan od problema toga sustava – roditelje.

Uz roditelje koji mole za prolaznu ili ocjenu više koja nije objektivni pokazatelj učenikova znanja i/ili vještina, tu su i roditelji koji prate rad djeteta i u nekim trenucima daju si previše slobode i zamaha komentirati kvalitetu i modus operandi nekog profesora, što je u slučaju ove filmske zbornice ipak opravdano.

Problem obrazovanog sustava u »Zbornici« gradi se na opreci pedagoginja-ravnateljica, pedagoginja-profesor povijesti te pedagoginja-kolektiv/ostali profesori. Osim profesora povijesti, zanimljiva je i središnja pozicija ravnateljice koja bi trebala rukovoditi školom te, između ostaloga, brinuti i za kvalitetu nastavnoga procesa. Ravnateljica koju izvrsno tumači Nives Ivanković osoba je koja pokušava održati školu i sebe samu na poziciji, nikad do kraja ne koristeći svoju funkciju/poziciju i svoju primarnu zadaću. U odnosu pedagoginja-kolektiv/ostali profesori, također je briljantno prikazana sva zatvorenost sustava, te skučeni pogledi u svijetu školskih djelatnika. Anamarijini kolege, odnosno školski profesori, su prije svega obeshrabreni, pasivni te djeluju kao ih je surovost cijelog obrazovnog sustava već izjela pa se ponašaju u skladu s time – gotovo nihilistički nastrojeni, bezvoljni, cinični, uvijek u stanju obrane-napada i kritični prema svemu i svakome, a posebno nekome novom, u ovome slučaju pedagogu, koji im može ili mora ili želi sugerirati što ili kako bi mogli ili trebali raditi. To, jasno je, ne vole niti profesori u univerzalnoj zbornici Sonje Tarokić, niti profesori u bilo kojoj zbornici hrvatske škole.

Upravo zato, »Zbornica« Sonje Tarokić je izvrsna društveno-obrazovna kritika, sustav u malome, društvo u malome i mentalitet u malome, ali velikoga intenziteta. Nedvojbeno se radi o izvrsnoj, artistički obojenoj, dvosatnoj drami koja uz sugerirajuću glazbenu podlogu, još bolju scenarističku podlogu te izvrsne glumačke kreacije bačene u mrežu prenapregnutih međusobnih odnosa i pozicija neće nikoga ostaviti ravnodušnim – niti prosvjetara, niti bilo kojeg člana našega društva/sustava u kojem još uvijek uspješno egzistiramo.