Ove godine navršila se 60. godišnjica animiranog filma »Surogat« Dušana Vukotića iz 1961., prvi animirani film izvan Sjedinjenih Američkih Država koji je 1962. osvojio nagradu Oscar za najbolji crtani film. Ovo je i najnagrađivaniji film ikada proizveden u Hrvatskoj – osvojio je i brojne važne nagrade na festivalima u Beogradu, Bergamu, Corku, San Franciscu, Oberhausenu… S obzirom na međunarodnu reputaciju, poznat je i pod drugim naslovima na raznim svjetskim jezicima: »The Substitute«, »Cypporar«, »Der Ersatz«, »Surrogatto« i drugima.

Ovaj desetominutni crtani film za odrasle redatelja i glavnog animatora Dušana Vukotića i scenarista Rudolfa Sremca nastao je u skromnim prostorijama Studija za crtani film Zagreb filma u Vlaškoj ulici. Riječ je o jednostavnoj priči o neobičnom trokutastom debeljku, koji dođe na plažu i sve što mu treba sam napuše. Tako napuše i vlastitu partnericu, ali na kraju, kako je lako došao do svega tako sve i nestane. »Surogat« je nastao početkom 1960-ih, u vremenu kad su se tek počeli pojavljivati surogati željenih stvari. U tom smislu film kao da je predvidio današnje vrijeme u kojem se gubi granica između stvarnosti i virtualnog surogata za stvarnost.

Vukotićev »Surogat« tada je bio moderno animiran, s manjim brojem sličica u sekundi, a likovi su geometrijski, svedeni na još reduciraniju sezanovsku formulu gledanja svijeta oko sebe (»Sve oko mene su kugle, valjci i stošci«). Kod Vukotića to je bio dvodimenzionalan svijet kružnica, trokuta i kvadrata. Animacija ovog filma bila je vrlo daleko od dotad dominantne Disneyjeve te je u to vrijeme predstavljala uistinu nešto sasvim novo. Glazba za film bila je također vrlo suvremena – opisana je kao »nervozni jazz« zagrebačkog skladatelja i dirigenta Tomislava Simovića. »Surogat« je po mnogočemu znamenit film Zagrebačke škole crtanog filma: svojom animacijom i ironičnim pogledom na svijet izvršio je velik utjecaj na brojne autore i studije crtanog filma.

Podsjetimo tko je još, osim već spomenutih, bio u autorskom timu »Surogata«: asistent redatelja Zdravko Pavičić, uz Vukotića kao glavnog animatora tu su i animatori Leo Fabiani i Rudolf Mudrovčić, slikar pozadina je Zvonko Lončarić, a film duguje uspjeh i montažerki Tei Brunšmid, tonskom majstoru Mladenu Prebilu, trik snimatelju Zlatku Sačeru i saksofonistu Ozrenu Depolu koji je junaku filma dao originalan glas.

Kako je navedeno u natuknici u Filmskom leksikonu (J. Marušić), »Surogat« je film koji najuspjelije tumači žanrovske, artističke i tehnološke značajke zagrebačke škole animiranog filma. »U teoriji animacije drži se filmom koji je najbliži fokusu sveukupne definicije Škole. U animacijskom i dizajnerskom smislu samosvojno i uvjerljivo rabi stilizaciju kao originalan i moderan kreativni princip pa je primjer vrhunske usklađenosti sinkretičkih elemenata: animacije, poetike, poruke i crteža. U razdoblju nastanka obilježenim hladnim ratom i porastom materijalizma, film pruža jednostavnu, humanu i duhovitu poruku susprezanja od ekstrema. Čovječuljak u filmu stvari koje definiraju njegov materijalni komfor jednostavno napuhava, stvarajući virtualni i lažni svijet u skladu s površnim ukusima, sve dok čavao ne »ispuše« i njega samoga, bespomoćnog da se opravda pred sustavom koji je sam stvorio«, navodi se u natuknici.

Zanimljivo je da je odnos prema »Surogatu« bio također – surogatan. Naime, prvih godina od nastanka hrvatske države, film kao i njegov autor pali su u potpuni zaborav. Prema nekim tvrdnjama, 1991. godine Vukotiću je bio zabranjen ulazak u Zagreb film i postao je politički nepodobna ličnost. Tek 2007. došlo je do pune rehabilitacije tog djela. Tada su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zagreb film, Hrvatski filmski savez i Društvo hrvatskih filmskih redatelja odlučili u povodu deset godina od smrti Dušana Vukotića (1927. – 1998.) zajednički organizirati nekoliko događaja kojima su osvježili uspomenu na film i njegova autora.

Kako je u tekstu »Filmska godina Dušana Vukotića – surogatna bajka« napisao Duško Popović, možda su malom Dušku odmalena pričali bajke. »Ili ih je sam sebi izmišljao i pričao u grubu i lijepu okružju kamena i neba oko rodne mu Bileće? I proveo cijeli život pričajući bajke svoj djeci svijeta. Crtajući ih, da budu još ljepše i zanimljivije. Redatelj, scenarist, crtač, animator, karikaturist, autor stripova i filmski pedagog Dušan Vukotić rođen je 7. veljače 1927. u Bileći. Bilo mu je dvanaest godina kad je počeo Drugi svjetski rat, a četrnaest kad je rat stigao i do nas. Odlazi u partizane, ali se u ratu ne bavi puškama i smrću. On tamo crta karikature. Priča bajke.

Nakon rata studira arhitekturu u Zagrebu i javlja se kao karikaturist u Kerempuhu, gdje 1953. objavljuje strip »Špiljo i Goljo – prehistorijski ljudi«, koji je svojevrsna preteča kasnije američke, globalno popularne inačice »Obitelji Kremenko«. Objavljuje i u Ježu, Vjesniku, Filmskoj kulturi i drugim listovima. Početkom pedesetih godina prošloga stoljeća ostvaruje i prve kontakte s crtanim filmom. Možda je »Surogat« autoironična autobiografska priča? Simpatični debeljko koji živi okružen artificijelnim osobama i predmetima, u svijetu na napuhavanje, i sam se na kraju filma ispuše. Život je samo san, privid, bajka, kaže Dušan Vukotić, misleći možda kako je i njegov bajkoviti svijet tek privid. Ali, s koliko ljubavi, nježnosti i ljepote!…«

Dušan Vukotić snimio je i tri cjelovečernja igrana filma, »Sedmi kontinent« (1966.), opet bajkovitu metaforu o novom svijetu koji stvaraju djeca, a utemeljen je na igri, ljubavi, razumijevanju i miru; »Akcija stadion« (1977.), koji aktualizira revolucionarnu prošlost, opet s porukom da je budućnost svijeta jedino moguća ako se gradi na toleranciji i prihvaćanju različitosti te »Gosti iz galaksije« (1981.), bajkovitu znanstvenu fantastiku, a i za njih je nagrađivan na festivalima u Puli, Trstu, Teheranu… Golemo znanje i iskustvo prenosio je mlađim kolegama kao predavač filmske režije na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Bavio se i teorijom animacije.