Ako ste odrastali ili bili već odrasli u 80-ima, znate da je ovdje film uz glazbu bio jedan od najširih prozora u svijet. Čekalo se u redovima za kino hitove, gramofonske ploče su se prodavale u danas nezamislivim tiražama. I dok su strane gramofonske ploče iz 80-ih, koje su vrijedno štampali Jugoton i ostale diskografske kuće iz bivše Jugoslavije, s vremenom sve više dobivale na cijeni i danas mogu zvučati navlas isto kvalitetno kao i prije četrdeset godina, s filmom je bilo drugačije.

Većinu naslova koje smo propuštali u kinima od sredine 80-ih godina smo gledali preko videorekordera u kućnom okruženju. Nasnimljene s televizije, presnimljene s drugih kazeta ili rjeđe originali iz videoteka, većina VHS kazeta bilo je baš jadne kvalitete, malo se gubila boja, pa su se pojavljivale bijele crte, pa „snijeg“ na slici, malo kontrasta, slaba dinamika…Po današnjim mjerilima to je i s najboljim kopijama bilo daleko ispod razine standardne rezolucije recentnog TV signala. Još kad se doda da većina domaćinstava tada nije imala veći TV ekran (s katodnom cijevi dakako), od danas minijaturnih 66 cm dijagonale, jasno je da smo iz osamdesetih po pitanju filma ostali u bitnom prikraćeni za prilično važni segment sedme umjetnosti. Sliku, naime.

U današnje doba restauriranih Blu-ray verzija filmova iz dalje i bliže prošlosti, dostupnosti na internetu, i ekrana LCD/LED TV-a metar veće dijagonale od najvećih iz doba televizora s katodnom cijevi, isplati se ponovno pogledati filmove koje smo davno „gledali“ preko videorekordera i otkriti novi svijet i filmsku ljepotu.

Iako je s Ciminovim epskim komercijalnim promašajem filma „Heaven’s Gate“ na prijelazu iz 70-ih u 80-e simbolički završila era „novog Hollywooda“, pa režiseri više nisu imali punu kontrolu nad filmovima, a studiji se okrenuli komercijalnim hitovima, 80-e su ipak filmska era koja je imala svojih momenata. Ima tu hrpa intrigantnih naslova, i američkih blockbustera i art filmova iz manjih nacionalnih kinematografija.

Samo, otkud krenuti u ponovnom pregledavnju ili otkrivanju nikad odgledanih filmova? Jedan od „vodiča“ filmova kroz 80-e upravo je objavio utjecajni i ugledni The Rolling Stone, sastavivši listu od 100 najboljih filmova te kulturološki šarene dekade. U eklektičnom popisu novinari Rolling Stonea prilično su fino i pravedno izbalansirali količinu trilera, komedija, horora, i kao glazbena novina – dakako – filmova o glazbi. Naravno, nisu zaobiđeni ni filmovi koji na neki način simboliziraju 80-e, odnosno skoro da su njihov sinonim, poput „Ghostbustersa“ i „Povratka u budućnost“ ili Scorsesejevog „E.T.“-a. Čini se da je Scorsese omiljeni redatelj urednika u Rolling Stoneu jer je valjda svaki njegov film snimljen u 80-ima našao mjesta na ovoj listi.

Ima tu i priličan broj naslova iz neameričke kinematografije, od Japana do Švedske, kao i kultnih, da ne kažemo opskurnih američkih naslova s art pretenzijama za filmske sladokusce. U Rolling Stoneu su presudili: najbolji film po njima je komedija Spikea Leeja s manje komičnim socijalnim podkontekstom „Do The Right Thing“, a za njim slijedi još jedan neobičan izbor: SF horor Davida Cronenberga iz 1983. „Videodrome“. Treći je epska sportska drama Martina Scorsesea „Raging Bull“.

O poretku bi se dalo raspravljati, ali u svakom slučaju, ova lista je vrlo raznovrstan vodič za otkrivanje nikad pogledanih ili ponovno gledanje u HD tehnici filmova iz dekade koja se svako toliko vraća u modu.