Smišljam priču, za film! Sve imam u glavi i sad hoću da i ti čuješ što sam smislila. Ti ćeš znati procijeniti može li se prema tome snimiti dobar film. Ja mislim da može. Htjela bih da glumi Jennifer Jones«, kaže Charlotte vlasnici knjižare koja je posjećuje u kanadskoj bolnici. I doista, od Charlotteine priče mogao bi se snimiti jako dobar film. Charlotte je junakinja pripovijetke »Albanska virdžina« kanadske spisateljice i nobelovke Alice Munro, objavljene u nas prevedenoj njenoj zbirci »Javne tajne«. Od svake autoričine pripovijetke mogao bi ispasti sjajni film, iako su dosad adaptirane tek dvije. Jednu je adaptirala Sarah Polley (Daleko od nje), s Julie Christie u ulozi žene koja boluje od Alzheimera. A iza druge stoji Liza Johnson (Hateship, Loveship) s Kristen Wiig koja obožava pregače s cvjetnim uzorkom i radi kao kućanica u domu Nicka Noltea i njegove unuke, čiju je majku u pijanoj vožnji ubio njen muž Guy Pearce. Munro piše za žene, pa nije ni čudo da su za njene filmske adaptacije zadužene žene, što ne znači da njene priče ne vole muškarci. 

  Inače, Charlotte iz »Albanske virdžine« nekad se zvala Lottar i u dvadesetima je je živjela u vrletima Velike Malesije u kojima »svaka žena koja nešto vrijedi sramila bi se poći za muškarca koji nije ubio«. Da bi izbjegla udaju za muslimana, na nagovor jednog franjevca koji je pored križa nosio i pištolj marke Browning, a koji je silno želio spriječiti prodaju žena muslimanima jer ih je smatrao »svinjama«, morala je pred dvanaest muških svjedoka izgovoriti zavjet da će postati zakleta djevica, odnosno »virdžina« ili »burnesha« – žena koja živi i odijeva se poput muškarca. Taj isti svećenik odvest će je na put prema slobodi tijela, kad ona u bijegu ostavlja svoj pastirski stan i odlazi s njime u Skadar i Trst, iako im je krajnji cilj kanadska Victoria. 

 Negirani identitet

Slični bijeg u slobodu tijela događa se i Hani, junakinji izvrsnog filma Laure Bispuri (Vergine giurata aka Zakleta djevica), adaptaciji istoimenog romana albanske spisateljice sa švicarskom adresom Elvire Dones. Film prati Hanin bijeg iz vrleti Prokletija u Milano u teškim pokušajima da nanovo otkrije potisnutu seksualnost i vrati pravi identitet koji joj je bio negiran. Njen najveći grijeh je bio taj da je jako voljela nositi pušku, a to se prema tradicionalnom kodeksu koji je nametnuo Skenderbegov suvremenik Leke Dukagjini dopuštalo samo muškarcima. Poput Charlotte/Lottara, ona će također odjenuti muške hlače i postati Mark. Ono što Alice Munro opisuje kao »zidine nazubljenih klisura«, to će Laura Bispuri razotkriti u kanjonu Tare kojim Mark (uvijek izvrsna Alba Rohrwacher) plovi prema slobodi. Taj isti kanjon se u »Zakletoj djevici« ne razlikuje od kanjona Tri klanca na kineskoj rijeci Jangce koji promatra Jia Zhang-ke u remek-djelu »Mrtva priroda«. 

Nade i strahovi

Zato Hanin punokrvni unutarnji konflikt i tranzicija iz žene u muškarca i natrag u ženu, nije kotač zamašnjak velikih tragedija, već Bisturi pokušava zadržati dramu na što većoj distanci i odbija ju postaviti u kvirovski okvir (Hana u Markovoj jeans jakni ne otkriva svoju lezbijsku prirodu), već suptilno registrira njene strahove, nesigurnosti, nade i osjećaje, fokusirana na njene vanjske geste i izraze lica, bez da rovari duboko po njenoj utrobi kako je to radila Kimberly Peirce s dečkom koji (nikad ne) plače. Tamo gdje Peirce igra na tragediju, koja postaje neminovna s obzirom na white trash milje u kojem se Brandon zatekao, Bisturi igra na happyend i »normalizira«. Iako ta »normalizacija« automatski ne podrazumijeva ruž za usne i ljupke seksi haljinice, već se ona odvija sporo i postepeno, na što aludira način na koji Bernard lagano mota bazenske trake ili sekvenca junakinjina izleta na obalu kao mjestu slobode, tranzicije i opasnosti, gdje će Hana ostati sama na plaži. 

  Neke antropološke studije navode da su danas virdžine umirući fenomen, te da posljednja živi u Crnoj Gori i ima osamdeset godina, iako je jedna reportaža koju smo nedavno mogli vidjeti na Novoj TV to pokušala opovrgnuti, pokazujući da je taj fenomen itekako prisutan, samo u puno manjem broju. No za razliku od Munro koja je očito gledala »Virdžinu«, kao što je i dobro upoznata s lokacijama kojima se kreće njena junakinja, pa se na Njegoša referira kao na »pjesnika i vladiku«, vjerujemo da je Bisturin direktor fotografije Vladan Radović, inače rođeni Sarajlija, morao autoricu barem diskretno upozoriti na Karanovićev film, ako ga već sama nije gledala. Ona se na berlinskim press konferencijama i druženjima ponašala kao da »virdžina« nikad nije snimljena.