Ime Vanje Černjula u svijetu Hollywooda i izvan njegovih granica već je naveliko poznato. Ovaj hrvatski snimatelj s američkom adresom dobitnik je mnogih nagrada za najboljeg snimatelja, između ostalog na New York Film Festivalu, festivalima u Stockholmu, Aspenu, dobitnik je i više nagrada Američke udruge snimatelja (ASC), a bio je i nominiran za nagrade Emmy.

U bogatoj filmskoj karijeri radio je na nizu uspješnih popularnih filmskih projekata, od TV-serije »Marco Polo«, »Orange is the New Black«, »30 Rock«, »The Gilded Age«, »The Deuce«, na filmovima poput »Crazy Rich Asians«, »Pizzeria Kamikaze«, »City Island«, Matanićeva »Majska asfalta« i drugim, a posljednji projekt na kojem je radio je hrvatski film »Baci se na pod« glumice i redateljice Nine Violić koji je nedavno imao premijeru u riječkome Art-kinu, kao i svoju splitsku i zagrebačku premijeru.

O njegovome posljednjem projektu, ulozi snimatelja u stvaranju filmskoga djela, o formatu serija i drugome ovaj svjetski priznati snimatelj govori ekskluzivno za naš list.

Maksimalna sloboda

Kakvo vam je bilo iskustvo rada na dugometražnom prvijencu Nine Violić, dugoočekivanom filmu »Baci se na pod«; jeste li zadovoljni rezultatom? Redateljica, je, naime, kazala kako je htjela da baš vi radite na njezinom filmu, a vaš je zadatak bio što vjernije prikazati različite perspektive likova; kako ste to postigli?

– Doživljaj filma »Baci se na pod’ bazira se prvenstveno na nijansama glumačke izvedbe koje definiraju različite perspektive likova.

Za mene je prvi princip pristupanja takvom filmu Hipokratov »primum non nocere«, tako da sam tehničku stranu snimanja filma pokušao napraviti što jednostavnije, uz minimalno korištenje rasvjetnih i drugih instrumenata kako bi Nini i njezinim glumcima omogućio maksimalnu slobodu.

Ipak, s Ninom sam pronašao neke načine za korištenje filmskog jezika kako bi se istaknule različite točke gledišta.

Filmaši će možda primijetiti upotrebu pravila za ostvarivanje montažnog kontinuiteta, tzv. »rampe«, za podjelu perspektiva dvoje supružnika, korištenje drugačijih optičkih sistema za isticanje subjektivnosti ili upotrebu filmskog formata i kompozicije u dijelu filma koji gledamo kroz oči djeteta.

Korištenje tih izražajnih sredstava i tehnika jedino je uspješno ako ih publika osjeti, ali ne primjećuje.

Zanimljiva je činjenica da među tako velikim projektima na kojima ste radili, poput poznatih serija, no i filmova, negdje između se odlučite i za neke manje projekte, recimo nezavisnu produkciju, poput filma Nine Violić; zašto?

– U radu na velikim projektima u kreativnom smislu susrećem se s istim problemima kao i u radu na projektima s manjim budžetima.

Uvijek to uspoređujem sa žongliranjem; loptice su iste, samo ih u velikoj produkciji moraš držati više u zraku u isto vrijeme.

Oko svake sitnice moraš komunicirati s gomilom ljudi i čitava mašina je veća i tromija, što znači da se to nekada pretvori u menadžment ljudi i tehnike.

Zato volim prilike kao što je film »Baci se na pod« u kojima mogu raditi s malom ekipom i u intimnoj atmosferi. Osim toga, bilo mi je veliko zadovoljstvo biti prisutan na početku redateljske karijere Nine Violić i njezine producentice Vanje Sremac.

S Ninom i Goranom Bogdanom sam već godinama prijatelj, tako da je to svakako bilo posebno iskustvo. Znate, kada želite prosuditi tko je dobar direktor ili direktorica fotografije, umjesto velike scene s brdom vizualnih efekata, pogledajte kako je snimio, odnosno snimila dijalošku scenu u kuhinji.

Režiserov najbolji prijatelj

Dakle, fotografija, odnosno kamera bitni je faktor koji pomažu u iznošenju različitih perspektiva, pomažu u stvaranju određena dojma, atmosfere ili pak značenja. Što je sve zadatak direktora fotografije te koliko je ta uloga kompleksna u kontekstu cijeloga filmskog tima?

– Veliki direktor fotografije Vilmos Zsigmond jednom je rekao da je njegov posao da bude režiserov najbolji prijatelj. Po nekom klasičnom opisu, direktor fotografije je osoba koja u suradnji s redateljem fotografski ujedinjuje sve vizualne komponente filma u filmsku sliku.

Naša glavna izražajna sredstva su kompozicija, svjetlo i boja, ali sudjelujemo u donošenju važnih odluka oko kostima, šminke, scenografije i svih drugih kreativnih izbora koji uvjetuju sto će se naći ispred same kamere.

Kad govorimo o filmskim žanrovima, postoji li, prema vama, bitna razlika između zahtjevnosti kamere ovisno o žanru o kojem se radi? Drugim riječima, mislite li da je za neki određen žanr kamera bitnija ili pak zahtjevnija, od kojeg drugog i zašto?

– Pa, postoje mišljenja da je filmska slika važnije izražajno sredstvo u drami nego u komediji, navodno zato što jake stilske odluke komediji mogu biti svojevrsna smetnja.

Ja se s tim, naime, uopće ne slažem. Mislim da je svakom scenariju potrebna odredbena filmska slika kako bi film mogao postati taj koji želi biti.

Dakle, filmska fotografija mora biti prvenstveno funkcionalna. Nisam siguran, ali mislim da sam od Gorana Trbuljaka čuo rečenicu: »Ne postoji dobra fotografija u lošem filmu«, što bi značilo da je poanta je u tome da se filmska slika može valorizirati jedino u kontekstu uspješnosti cjelovitog filmskog djela.

S obzirom na vašu ulogu u stvaranju filmskoga djela, no i s obzirom na vašu ulogu recipijenta, iz obje pozicije, koji vam je draži format, TV serija ili film?

– Još uvijek više volim raditi na filmu i gledati filmove. Razlika u radu na TV serijama i igranim filmovima je u samome procesu. Na TV serijama se radi brzo jer treba napraviti više programa u manje vremena.

To, naravno, može biti zabavno, ali uglavnom reagirate na ono što se događa ispred kamere, jer većinom nema dovoljno vremena za kvalitetnu pripremu.

Međutim, kad radim igrani film u pretprodukciji imam priliku provesti kvalitetno vrijeme s režiserom i ostalim kreativcima što mi daje priliku da doprinesem projektu i ugradim neke svoje ideje u film prije početka snimanja. Volim taj dio procesa kada je sve još uvijek moguće.

Filmska forma koju poznajemo vjerojatno će preživjeti, ali veći dio proizvodnje će se prebaciti na jedan novi oblik TV serija. TV tehnologija je sve bolja i bolja, tako da se priča namijenjena za streaming može pričati na način koji je formalno vise »filmski« nego što je bila, recimo, tradicionalna televizijska TV serija.

Vidjet ćemo sve više mini-serija ili tzv. limitiranih serija koje će vizualno izgledati kao filmovi koji su se nekad radili za kina, ali će scenaristički biti prilagođeni ovoj novoj formi.

Ja sam kao gledatelj dugo izbjegavao serije jer mi je smetala ta beskonačna dramska forma ispričana u krupnim planovima, jedinoj vrsti kadra koju je tadašnja TV tehnologija mogla podnijeti.

Radio sam na klasičnim TV serijama u kojima bi se neke epizode snimale dok se serija već emitirala i vidio sam kako se scenariji i likovi tijekom sezone prilagođavaju reakciji publike, pa mi je ta vrsta proizvodnje vrlo brzo postala nezanimljiva.

Ova nova forma, koja je vise dugački film, nego tradicionalna TV serija, me počela interesirati i kao gledaoca. Vizualno raskošne drame s početkom, sredinom i – jako važno – krajem.

Limitiranu seriju od četiri do šest sati teoretski može napisati i režirati jedna osoba, tako da je kod takve forme moguć autorski pristup.

Streaming tehnologija

S obzirom na vaš angažman u SAD-u i iskustvo rada na poznatim filmskim i TV naslovima, što mislite o sve većoj ekspanziji korejske kinematografije, čemu je svakako pridonio Netflix uvrštavanjem sve većeg broja korejskih serija u svoju ponudu; zašto se ona događa te hoće li sve više konkurirati onoj hollywoodskoj produkciji?

– Holivudska produkcija je oduvijek bila više internacionalna nego američka. Holivudski studiji će vrlo rado raditi filmove na izumrlom dalmatskom jeziku ako će to povećati profit.

Streaming tehnologija je promijenila način na koji se najveći dio filmova distribuira, tako da se otvaraju mogućnosti za velike internacionalne projekte iz raznih govornih područja.

Korejska kinematografija je odlično pozicionirana da iskoristi ove nove mogućnosti, jer ima dugu tradiciju te proizvodi izuzetne filmove i serije zapravo već desetljećima. Mislim da ćemo uskoro vidjeti ekspanziju i indijskog i kineskog filma.

Što vas u nekom scenariju uopće privuče i na temelju čega odlučite želite li raditi na tom projektu?

– Najvažniji faktor prilikom odluke o pristupanju nekom projektu za mene je režiser. Postoje režiseri s kojima bih se odlučio raditi prije nego što sam uopće pročitao scenarij.

Scenarij je drugi najvažniji faktor. Idealno je kada u scenariju prepoznate nešto sto će kod vas evocirati preispitivanja vlastitih iskustava ili razmišljanja, tako da imate nešto osobno što možete donijeti u sam projekt.

Važno je i znati kakvi resursi su vam na raspolaganju, jer to će sasvim sigurno utjecati i na kreativni proces rada. Naravno, neki puta vam jednostavno treba posao.

Koji vam je nadraži projekt na kojem ste radili, film ili serija te s kojim ste redateljem imali najbolju suradnju?

– Stvaranje filmskog djela je vrlo intimni proces. Svaki film je avantura koju filmska ekipa zajedno proživljava i na snimanjima se često rađaju bliski odnosi koji mogu trajati čitavog života, tako da su veliki dio mojih bliskih prijatelja zapravo režiseri s kojima sam radio.

Teško bi mi bilo izdvojiti pojedinačne suradnje jer je svaka bila drugačija budući da su različiti režiseri ujedno i različiti ljudi, no mogao bih reći da je u svim projektima na koje sam ponosan postojala dobra suradnja i komunikacija.

Trenutno ste na godišnjem odmoru, no što vas čeka nakon odmora, imate li kakav projekt na kojem skoro počinjete raditi?

– Krajem ljeta ću započeti pripremu na jednoj mini-seriji za HBO koja će se, zanimljivo je, snimati u Indiji, prema scenariju Ritesha Batre, redatelja našoj publici možda poznatijeg po filmu »The Lunchbox« iz 2013. godine, koji će režirati svih šest epizoda. Svakako se veselim početku priprema za ovaj jedinstveni projekt.

Snimatelj na serijama

“The Gilded Age” (2022)

“Zoey’s Extraordinary Playlist” (2022)

“The Deuce” (2017)

“Marco Polo” (2014 – 2016)

“The Magicians” (2015)

“Rosewood” (2015)

“Red Band Society” (2014)

“Orange Is The New Black” (2013)

“Ubi me dosada” (2009 – 2011)

“Untitled Jersey City Project” (2011)

“Sestra Jackie” (2009 – 2010)

“Televizijska posla” (2008)

“Ružna Betty” (2006)

Snimatelj na filmovima

“Baci se na pod” (2022)

“Here Today” (2021)

“Janje” (2019)

“The Perfection” (2018)

“Crazy Rich Asians” (2018)

“Adult beginners” (2014)

“Assistance” (2013)

“Majstori” (2013)

“The English Teacher” (2013)

“Violet i Daisy” (2011)

“Ćaća” (2011)

“Majka asfalta” (2010)

“Can Openers” (2009)

“The Pit” (2009)

“City Island” (2009)

“Bad Mother’s Handbook” (2008)

“Pizzerija Kamikaze” (2006)

“Dream Warrior” (2003)

“The Photographer” (2000)

“Bleach” (1998)

“Vidimo se” (1995)