Roselinitis. Takvu je hipotetsku bolest dijagosticirao Alessandro Rossellini svim članovima (proširene) obitelji slavnog talijanskog sineaste Roberta Rossellinija. Alessandro je njegov unuk. A Alessandrov otac Renzo Rossellinijev je najstariji sin, rođen u braku s Marcellom De Marchis. Rossellinijeva druga žena, velika Ingrid Bergman, rodila mu je sina Robertina Ingmara te blizanke Isottu Ingrid i poznatiju Isabellu.

Nakon rastave od Bergman Rossellini bježi u Indiju gdje započinje njegova veza sa scenaristicom Sonali DasGupta, koja će postati njegova treća žena. Svi su oni akteri Alessandrova intimnog dokumentarnog putovanja The Rossellinis na relaciji između Švedske, Amerike i Katara. Film je premijerno prikazan na ovogodišnjoj venecijanskoj Mostri u paralelnoj selekciji Tjedan kritike. Njegov autor poznat je po suradnji s Fellinijem i Scorseseom. A bio je i asistent slavnog umjetničkog fotografa Brucea Webera, koji je s Alessandrovom tetom Isabellom napravio legendaran editorial za Vogue.

Pedagogija slike

Inače, Alessandro Rossellini već se pozabavio vlastitom obitelji u kratkišu »Viva Ingrid!« također prikazanom na Mostri, snimljenom kao neka vrsta hommagea njegovoj legendarnoj baki. A »The Rossellinis« je njegov prvi dugometražni doks koji se može promatrati kao neka vrsta nemoguće terapije, ali i kao autorov akt slobode nakon burne prošlosti koju je obilježila duga ovisnost o drogama (film je snimio u 55. godini). Zato autorov komad odbija razoriti jedan mit, već promatra slavnog redatelja u ulozi djeda, oca ili navodnog oca. Uvijek je u prvom planu autorova britka ironija dok Alessandro preuzima svojevrsnu ulogu »ljepila« kojim pokušava spojiti sve te brojne Rossellinijeve. Od njegove djece rođene u različitim brakovima pa nadalje. Jer »The Rossellinis« ima univerzalno značenje. Uostalom, postoji li netko od nas koji u svojoj obitelji nema barem jednu figuru koju bi uništio?

Radi se dakle o klasičnom obračunu s teretom koji je jedan veliki slavni sineast svalio na njegove potomke. A Roberto Rossellini bio je i više od genija. Francuski novovalovci, od Bazina i Daneya do Godarda i Truffauta, štovali su ga poput božanstva. A legendarna Rossellinijeva lekcija o »filmu koji se mora suočavati s bitnim problemima – kao jezik, sredstvo komunikacije i umjetnost«, postala je neizostavna u svim onim silnim godardovskim »histoire(s) du cinema«. Jer Rossellini u svojim formalnim inovacijama nije samo izmislio moderni film već i film per se (»Kad sam odlučio snimiti ‘Rim, otvoreni grad’ i ‘Paisu’ na vanjskim lokacijama i izaći iz studija, to se smatralo ludilom«). Zato njegov unuk u doksu »The Rosselinis« na neki način kamerom zamjenjuje psihoterapeutski kauč, promatrajući obiteljske konflikte i »pogreške« koji postaju integralni dio njegova narativa i inicijacijskog putovanja, na kojem Alessandro slijedi djedove korake i itinerare. Ponekad su ti konflikti gorki i nerješivi. Ponekad autor stavlja publiku u poziciju uljeza. Ponekad se ne moramo složiti s njegovim stavovima, poput onih vezanih za djedov TV film »Uspon Luja XIV«.

No kako to navodi Giona A. Nazzaro u katalogu Tjedna kritike, sve su to detalji koji otkrivaju roselinijevsku pedagodiju slike koja je »informirala« suvremeni film. U tom diskursu Alessandro Rossellini pokušava shvatiti svoju poziciju i ulogu u sjeni vlastita djeda. Tako Nazzaro u igri riječi mijenja onaj famozni »cinephiles« (filmofili) u »cinefils« (djeca filma). Ta ista djeca filma nisu samo Rossellinijevi sinovi, kćeri i unuci. To postajemo i mi dok promatramo njegove slike. Iako Alessandro nije jedini iz obitelji Rossellini kojeg opsesivno proganja filmska ostavština njegova djeda. Prisjetimo se Rossellinijeve kćeri Isabelle i njezina kratkiša »Mio papa ha cent’anni« (»Moj otac ima sto godina«), koji je jako naljutio njezinu sestru Ingrid.

Psihoanalitička misija

U tom filmu Isabella Rossellini projecira isječak očeva remek-djela »Rim, otvoreni grad« na ogromnom trbuhu muškarca koji simbolizira trbuh njezina korpulentna oca. Za Ingrid takva je gesta bila krajnje uvredljiva, dok je za Isabellu to na neki način bila tek njezina emotivna destrukcija. Jer svaki član umjetničke obitelji Rossellini pokušao je na svoj način obračunati se s njezinim patrijarhom. Za Alessandra taj obračun postaje gotovo psihoanalitička misija, zadržavajući idealni ekvilibrij u toj istoj »destrukciji«. Jer uvijek će u prvi plan isplivati ljubav prema autorovoj neobičnoj figuri djeda, kao onog famoznog i već navedenog »ljepila« koji je pokušao držati na okupu brojnu obitelj. Iako su Rossellinijevi postali omiljena tema tabloidne histerije. Zato će Alessandro čak dvaput ponoviti kako je obitelj promatrala Rossellinija drukčije u odnosu na ostatak svijeta.

Jer Alessandrov je doks snažno fokusiran na obiteljska druženja, od zajedničkih večera, zdravica i drugih šetnji. Tijekom tih okupljanja obnavljaju se neki stari prekinuti obiteljski odnosi, ali i kreiraju novi, poput onog u kojem se ukazuje Robertino, brat Isabelle i Ingrid, koji se izolirao u osamu švedskog otoka (prisjetimo se da je Ingrid Bergman nakon rastave odvela svoju djecu u Švedsku, da bi ih Rossellini vratio u Rim i povjerio ih dadilji, iako je ta gesta bila pravno dubiozna). U njima se podastiru zaboravljene priče i sjećanja, ali i otkrivaju neke nove veze. Upravo u tome leži terapeutska narav Alessandrova urgentnog doksa. Jer koji bi drugi medij bio u stanju promatrati tu obiteljsku seansu ako ne filmska kamera?